NJEMAČKA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 26. VII. 1993. Brojne Tuđmanove pogreške "Hrvatski predsjednik Tuđman imao je sreće u pitanju izgradnje mosta kod Maslenice. Hrvatska je čvrsto odlučila ozbiljno pokrenuti projekt obnove komunikacije s Dalmacijom, vitalno važne za Hrvatsku; u protivnom, oslobađanje područja oko bivšeg mosta, plaćeno u siječnju ove godine velikim žrtvama, bilo bi besmisleno. Pokušaj Srba da oružjem spriječe montiranje pontonskog mosta izazvao bi odgovarajuću reakciju Hrvatske; rezultat takvog razvoja događaja mogao je biti sukob još većih razmjera kojem bi Hrvatska danas bila dorasla; osim toga, hrvatska država ističe i pravo na vojnu zaštitu komunikacije i u budućnosti. Doduše, u slučaju izbijanja sukoba, Hrvatska bi na svoja leđa navukla osudu cijele međunarodne zajednice. Sporazum postignut gotovo u posljednji trenutak privremeno je zaštitio Hrvatsku od negativnih posljedica. Doduše, stanje još nije potpuno razjašnjeno. Bečki pregovori delegacija iz Zagreba i Knina, čiji je cilj bilo dokončanje kontinuiranih oružanih incidenata na granici, nisu postigli nikakav rezultat jer je srpska strana, suprotno sporazumu o Maslenici, zatražila trenutačno povlačenje hrvatskih snaga iz područja, vraćenih pod hrvatsku kontrolu u siječnju ove godine. To znači da će Srbi i dalje otvarati vatru na sjevernodalmatinska područja oko Zadra, Biograda i Šibenika, sprečavajući normalizaciju života tamošnjih ljudi. Nakon sklapanja sporazuma o Maslenici koji je s Hrvatske sprao mrlju siječanjske operacije, Hrvatska ponovno s punim moralnim i političkim pravom od Srba može zahtijevati poštivanje primirja, te u slučaju njihova otpora istaknuti pravo na samoobranu. No, establishment UN sve je skloniji posegnuti za svim mogućim pravnim doskočicama protiv Hrvatske, posebno ohrabren u prvom redu britanskom politikom, sve otvorenije usmjerenom na jednostrano slabljenje Hrvatske. Stoga ni u kom slučaju ne treba pouzdano računati na spremnost UN da ispune svoj dio obaveza, utvrđenih sporazumom o Maslenici koji je sklopljen pod njihovim patronatom - dakle da će djelotvorno nadzirati definirano područje oko mosta i zadarske zračne luke te da neće dopustiti masovan povratak srpskih 'policajaca' u tri sela prvobitno naseljena srpskim stanovništvom, nastojeći da njihov broj bude u skladu s odredbama utvrđenim upravo u UN. Prilikom ispunjavanja svojih zadaća, utvrđenih Vanceovim planom, UN su dosad u pravilu bez diskusije uzmicali pred srpskim prijetnjama. Nepouzdano ponašanje UN u Hrvatskoj znatno je pridonijelo visokom stupnju nesigurnosti i potaknulo u Hrvatskoj mišljenje da je funkcija UN na hrvatskom teritoriju postala besmislena. Čak i umjereni hrvatski političari drže da prisutnost UN u Hrvatskoj učvršćuje srpsku vlast na okupiranim područjima; povlačenje snaga UN ni u kom slučaju ne bi rezultiralo ratom već bi napokon prisililo Srbe da realno pregovaraju s Hrvatima, ističu oni. Predsjednik Tuđman nalazi se u teškom položaju. Sporazum o Maslenici pokrenuo je u Hrvatskoj val kritike. Istaknuto je da je posrijedi 'korak unazad'. Ne ispune li Srbi i UN svoje obveze, valja upozoriti na realnu mogućnost da se hrvatske snage, možda čak i protiv volje predsjednika, neće htjeti povući iz područja osvojenog u siječnju ove godine te da će prihvatiti opasnost novog sukoba. Stanovništvo Dalmacije više ne želi trpjeti svakodnevne napade, prometne teškoće i probleme u opskrbi strujom; oporba usmjerena protiv Tuđmana u snažnom je porastu. Ona danas otvoreno dolazi do izražaja i u sindikatima. Tuđman je velikim dijelom sam kriv za takav razvoj događaja; iz unutrašnjih političkih razloga on neprekidno nastoji stvoriti dojam da je Hrvatska pobijedila u 'domovinskom ratu' te da sada u miru može započeti obnovu; no, ratna opasnost zapravo ponovno raste. Istodobno, mnogi Hrvati zbog službene propagande više nisu spremni ponovo se izlagati ratnom riziku. Što se tiče opreme, Hrvatska je možda spremna za novi sukob ali ta je spremnost samo djelomična u političkoj i moralnoj sferi. Pokušaji zapadnih država da Hrvatsku, bez obzira na njezine poteze, kazne nekim oblikom sankcija te da je izjednače sa Srbima dodatno pojačavaju ratnu opasnost jer potkrepljuju mišljenje u hrvatskoj javnosti da uopće nije važno što Hrvatska čini. Hrvati smatraju da je njihova država suočena sa skupinom antihrvatski orijentiranih država predvođenih Engleskom, koje Miloševićevoj Srbiji priznaju status pobjednice a rat na temelju srpskih osvajanja žele dokončati stvaranjem velike Srbije. Dio političara podupire takvu orijentaciju vjerojatno u želji da pridonese dokončanju rata; no kod ostalih, poput britanskog ministra vanjskih poslova Hurda, riječ je o smišljenoj politici. Čini se da sve veći broj država članica EZ - iz Zagrebu nerazumljivih razloga - podupire opisano britansko stajalište, koje u Washingtonu i Bonnu doduše izaziva određenu dozu nelagode, ali ne i nove koncepte. Napokon, takva politika trebala bi prisiliti i Hrvatsku da prizna srpska osvajanja, smatraju Hrvati. Zagreb istodobno odlučno i jednoglasno odbija tu opciju. Što Zapad uopće očekuje od prihvaćanja Miloševića u ulozi pobjednika i partnera, pitaju Hrvati, napominjući da bi takav potez spriječio i sve pozitivne tendencije u Srbiji. Igra za i protiv 'zona utjecaja' blijedi je odraz odnosa uoči i za vrijeme drugog svjetskog rata, smatraju umjereni hrvatski političari, ističući da potezi koji su u tom razdoblju mogli biti prikladan dio šire ratne strategije danas djeluju gotovo apsurdno. Hurdov stav potiče dojam o nastojanju predstavnika britanske tradicionalne klase da se osveti za nevoljko prihvaćanje njemačke inicijative u rješavanju jednog političkog problema - riječ je o priznanju Hrvatske i Slovenije. Postoji važan krug hrvatskih političara koji drže da je Tuđman zahvaljujući vlastitoj samovolji već napravio previše pogrešaka te da stoga ne bi bilo odgovorno dopustiti - u kontekstu interesa Hrvatske - da njegov manevarski prostor i dalje bude velik kao do sada. Spektar prigovora obuhvaća stajalište prema domaćim Srbima, politiku prema Bosni i Hercegovini i nespretne poteze u odnosu prema Zapadu. Političari poput Manolića i Mesića, predsjednika dva doma Sabora, bivšeg ministra unutrašnjih poslova Boljkovca, generala Tusa i Špegelja, ali djelomice i 'managera' poput aktualnog premijera Valentića i bivšeg premijera Gregurića, zastupaju - kao i oporbeni političari Budiša, Tomac ili gospođa Dabčević-Kučar - stajalište da bi u Hrvatskoj ponovno trebalo formirati vladu nacionalnog jedinstva ili nešto slično. Druga mogućnost bilo bi povezivanje dijela vladajuće stranke HDZ s oporbom u parlamentu. Nitko ne želi i ne može smijeniti Tuđmana ali jača mišljenje da njegova samovolja mora biti ograničena u ime interesa Hrvatske", prenosi Viktor Meier. 270340 MET jul 93