IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 22. srpnja (Hina) FRANKFURTER RUNDSCHAU (Njemačka) - 21. VII. 1993. Sankcije i posljedice "Izvješća o hrvatskim masovnim akcijama 'etničkog čišćenja' sadrže, nažalost, visok stupanj vjerojatnosti. Prisjetimo se - već nakon objavljivanja (u međuvremenu propalog) Vance-Owenova plana, Bobanovi Hrvati počeli su protjerivati Muslimane iz područja namijenjenih hrvatskoj strani. Bila je to, između ostalog, posljedica iskustva da su Srbi zbog svojih osvajanja doduše pribijeni na stup srama, ali ipak nesmetano uživaju u svom plijenu. Takav uspjeh usprkos svim uzvišenim načelima međunarodne zajednice vrlo brzo budi želju za oponašanjem, možda ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Budući da nitko danas ne želi jamčiti egzistenciju priznate članice UN Bosne i Hercegovine, a bosanskohercegovačko predsjedništvo pod naletima rezignacije i dalje politički slabi, Boban i njegovo društvo opisanu situaciju ocjenjuju poticajem za brutalno teritorijalno samoposluživanje. No, Kinkelovo aktualno suprotstavljanje britanskoj težnji za proglašavanjem sankcija protiv Hrvatske razuman je potez. Njemački ministar vanjskih poslova također s pravom upozorava da Srbiju i Hrvatsku ne treba gurati u isti lonac. Doduše, spomenuto izjednačavanje, proisteklo iz zasićenosti identičnim, pa ipak sve brojnijim vijestima o strahotama te iz želje za opravdavanjem nemoći i pasivnosti, privlači čak i u njemačkoj sve brojnije zagovornike. No, pritom ne smijemo previdjeti činjenicu da su upravo velikosrpska osvajanja stvorila zamršeno stanje ali i priliku za hrvatsku stranu da pokuša postići uspjeh istim nasilnim sredstvima. Bosna i Hercegovina ne bi postala lak plijen svojih susjeda da je mogla računati na međunarodna jamstva nepovredivosti svojih granica. Doseg tih jamstava jasno je pokazao već razvoj događaja u travnju 1992. g. kada je jugoslavensko/srpsko topništvo nesmetano zauzelo položaje na brdima oko Sarajeva. Mlakim i kukavičkim potezima vodstvo višetničke zemlje također je pridonijelo stvaranju vakuuma moći, dodatno potičući pohlepu agresora i secesionista. Proglašenje neovisnosti nakon referenduma obilježeno je oklijevanjem, potaknutim opravdanim strahom od Srbije. No, kako je bosanskohercegovačko vodstvo moglo mirno promatrati primjerice objavljivanje secesionističkog ustava bosanskih Srba, i to u okviru državnog parlamenta? Nedostatak odlučnosti u bosanskom vodstvu prisutan je i u slijedećim događajima - od mlakog odbijanja planova EZ o 'kantonizaciji', preko prekida otpora Vance-Owenovu planu do aktualne nevoljke spremnosti za sudjelovanje u ženevskim 'mirovnim razgovorima'. Taj je potez također obilježen nijansom rezignacije jer nije riječ o pravom miru već zapravo o podjeli Bosne i Hercegovine na tri dijela. Bude li podjela uistinu provedena - a pojedini pokazatelji upućuju na takav završetak - Srbija bi mogla sama sebi čestitati ali još ne bi ostvarila sve svoje želje. U tom slučaju, težnje i sklonosti konačnoj uspostavi jasnih odnosa bit će vjerojatno usmjerene na hrvatska područja pod srpskom okupacijom i zaštitom UN. Povratak rata na taj teritorij mogao bi biti prouzročen i nestrpljivošću i očajničkim potezima hrvatske strane. Činjenica da se prognanici - u skladu s Vanceovim planom za Hrvatsku - još nisu vratili na područja pod srpskom okupacijom prerasla je u veliki teret. Ratom i inflacijom gotovo potpuno razoreno gospodarstvo Hrvatske ne može dugoročno financirati smještaj stotina tisuća izbjeglica; osim toga, ratne izbjeglice postaju sve veći teret za zemlju koja je, čini se, sve dalje od priželjkivanog normalnog stanja, jednog od ciljeva borbe za neovisnost. No, pritisak sankcija dodatno bi ubrzao pogoršanje stanja: destabilizacija Hrvatske vjerojatno nije cilj ni britanskih prijatelja Srbije jer bi minimalizirala ionako male izglede za mir na Balkanu. Kinkel, koji proteklih šest mjeseci nije propustio gotovo nijednu priliku da uvrijedi Hrvatsku, s pravom nastoji prostor za razgovor zadržati otvorenim te sačuvati mogućnosti političkog i diplomatskog utjecaja. Napokon, promašaj sankcija usmjerenih protiv Srbije trebao bi biti upozorenje. Budući da su sankcije neprekidno bez većih problema kršene, embargo nije zaustavio rat već je djelovao kontraproduktivno, teško pogađajući stanovništvo, ali ne i režim. Posredstvom medija koje nadziru, Milošević i njegovo društvo svalit će u izoliranoj Srbiji odgovornost za sankcije na leđa 'zločestih' inozemnih političara i čvršće oko sebe zbiti redove napaćenih ljudi. Takav rezultat ne bi trebalo ponovo izazivati", upozorava Roman Arens. THE GUARDIAN (V. Britanija) - 21. VII 1993. Prepucavanja u bosanskoj pričaonici "Prljava i sramotna diplomacija kojoj je svrha da dovrši gangsterski posao glede Bosne upravo je u tijeku u Ženevi. Dok Sarajevo i istočne enklave svakodnevno mrcvare Srbi kojima je glavna nakana da povećaju pritisak na njih kako bi pristali na ono malo što će dobiti, bosansko vodstvo nema druge mogućnosti nego sudjelovati u ženevskim razgovorima o podjeli teritorija", piše Martin Woollacott. "Razgovori će se nesumnjivo polako odvijati, dok Srbi i Hrvati igraju svoje vlastite igre a lord Owen pokušava prikriti moguće rezultate kao nešto različito od sirove trodjelne diobe. Dotle će se krvavo plaćanje nastavljati. Ali, pretpostavimo da razgovori uspiju i da se Slobodan Milošević i Franjo Tuđman uspiju složiti glede budućnosti područja Hrvatske što ih drže Srbi. Nagađa se da će formalno, biti potvrđena hrvatska suverenost i nad krajinom i nad dijelovima istočne Slavonije; Srbi bi dobili autonomiju, neke predstavnike u Saboru, jednog ili dva ministra, vlastitu policiju. Krajina bi ponovno uspostavila odnose sa Zagrebom, dok bi Beograd i dalje imao veliki utjecaj u istočnoj Slavoniji. Iracionalnost srpske i hrvatske politike što, čini se, uvijek može potaknuti nasilje i s najmanjim uzrokom, mogla bi zapravo spriječiti takav ishod. Ali ako do toga dođe, bit će to kraj zapadne, a naročito britanske, diplomacije u tom sukobu, diplomacije koja se od početka usredotočila na pokušaj nagodbe između Srba i Hrvata, dok se muslimanske interese držalo potpuno sporednima. To svakako ne bi bio čak ni djelomice častan sporazum. U Hrvatskoj bi se dvije strane dogovorile za ono što su gotovo svakako mogle imati i prije početka rata. U Bosni bi formalna dioba ne samo pojačala čitav proces nacionalnog terora već i fizički razbaštinila velik dio muslimanske populacije i sve one jadne Bosance koji su vjerovali u zajedničko društvo i borili se za nj. Ali, realno gledajući, koliko god to bilo sramno, bi li rat tada napokon završio? Hoće li se Europa tada moći osloboditi obveze, šaljući samo promatrače i stanovitu gospodarsku pomoć te početi zaboravljati tu moru? Odgovor mora biti niječan. Mogućnost da bilo koja od jugoslavenskih novih država, čak i one koje bi se mogle smatrati 'pobjednicama', prihvati mirnu budućnost, mora se smatrati dalekom. Mir bi, naposljetku, skrenuo pozornost na ispraznost srpskoga i hrvatskog režima, na kriminalnu glupost njihova pohoda u nasilje kako bi ostvarili nakane koje toga nisu vrijedne. Nepomirljiva su proturječja s kojima se suočavaju Milošević i Tuđman. S jedne strane, snažni gospodarski i politički razlozi guraju ih prema nagodbi, a s druge strane, nagodba bi mogla biti njihovom propašću". Upozoravajući u nastavku da je "u čitavoj bivšoj Jugoslaviji (uz iznimku Slovenije), gospodarsko stanje običnih ljudi strašno" te da bi "zima bi mogla donijeti katastrofu", dok "sankcije u Srbiji i prijetnja sankcijama Hrvatskoj pogoršavaju stvari", Woollacott ističe da je to "pozadina Miloševićevih i Tuđmanovih kalkulacija. Jasno im je da im je mir potreban kako bi odvratili gospodarske katastrofe s kojima su suočeni. Te će katastrofe, gotovo sigurno, na kraju poprimiti politički oblik. Ali mir bi donio nove opasnosti. Gospodarsko olakšanje ukidanjem sankcija, pružanjem pomoći, poboljšanjem trgovine, gotovo sigurno ne bi došlo dovoljno brzo da neutralizira nezadovoljstvo naroda. Tuđman bi se mogao suočiti s desnim krilom vlastite stranke, dok bi se Milošević mogao suočiti s umornom ljutnjom ljudi, uključujući tu i mnoge svoje glasače koji žele čuti što su dobili ratom". Woollacott napominje kako "obojici trebaju i prijetnje i neprijatelji da bi preživjeli, i uvijek su ih uspijevali naći ili stvoriti. Zašto bi se sada mijenjali? Zbog toga je sigurno da ubijanje i kaos na Balkanu neće uskoro prestati. I jedan i drugi bi mogli pretvoriti neku pregovaračku teškoću u krizu, koja im je potrebna, a onda ponovno zaratiti. Ili će na neki drugi način naći ono što traže. U Srbiji bi to moglo značiti izazivanje novog rata na jugu, na Kosovu ili u Makedoniji, ili još vjerojatnije krize kod kuće - prosvjede u Crnoj Gori ili, na kraju, potpuno razbijanje oporbe da bi se Srbiju pretvorilo u potpunu diktaturu. Miloševićevo vrijeme, kao popularnoga političara, vjerojatno se bliži kraju; Tuđmanov slučaj nije tako ekstreman ali ima istu boju. U svemu tome je privlačno da bi jedan ili obojica tmurnih vođa mogli biti svrgnuti i zamijennjeni boljim čovjekom. Pogotovo bi Milošević mogao naći utočište u potpunoj diktaturi koju bi održavala njegova osobna specijalna policija, njegova stranka i obavještajna služba. I novi ratovi su itekako mogući. Europa i Amerika ponovno su suočene s bolnom poukom da je popuštanje postupan proces. Izbjegnu li zov važnih načela, morat će platiti višestruku sramotnu cijenu koju neće moći dostatno opravdati uspostavom mira. Naime, režime poput Miloševićeva ne zanima rješenje krize koju su sami izazvali, nego nastavak i krize i rata", zaključuje Martin Woollacott. LE FIGARO (Francuska) - 21. VII. 1993. Bosna i Hercegovina: savezništvo neprijatelja "Njihovo se savezništvo može činiti neprirodnim no činjenice ga potkrepljuju. Srbi i Hrvati koji su prošle godine ratovali našli su zajedničko gledište. Dijele Bosnu na račun Muslimana", piše dopisnica iz Sarajeva. "Srbi su se domogli prostora koje su priželjkivali, ali moraju osigurati njihov teritorijalni kontinuitet: od srpske granice, preko Bosne, do okupirane 'krajine' u Hrvatskoj. Srbi još od prošlog ljeta nastoje uspostaviti koridor od istoka prema zapadu. Uspjeli su stvoriti uski prolaz na sjeveru koji nije sasvim siguran pa su odlučili ponovno pokušati u srednjoj Bosni, području u kojem žive Hrvati, a na koje se oslanjaju Srbi i potpuno izolirani Muslimani. Operacija je uspješno završena u Žepču kad su ga 1. srpnja osvojile postrojbe HVO-a. 'Budući da je HVO ovdje loše stajao', lakonski zaključuje zapovjednik trećeg zeničkog korpusa Đenanović, 'trebala mu je srpska pomoć'. U tom području dvije zaraćene strane otvoreno surađuju. Kako bosanska vojska tvrdi, sedam srpskih tenkova bombardiralo je grad za vrijeme borbi, dok su srpski i hrvatski vojnici napredovali pod zajedničkim zapovjedništvom. (...) Operacija bi mogla biti ponovljena na istoku, prema Olovu. Hrvati žele stvoriti Herceg-Bosnu. Muslimani su postali neprijateljem u većini područja koja Hrvati priželjkuju. Bitka na jugu za Hercegovinu još nije završena. Hrvatska je ofenziva u svibnju protjerala Muslimane iz Mostara. Srbi su pokazali uzornu pasivnost, a prošle su godine na istom prostoru ratovali protiv Hrvata... Neprijeporan je srpsko-hrvatski dosluh: Srbi su bombardirali, a HVO napredovao. U okolici Konjica, isti scenarij. (...) Ni u središnjoj Bosni nije ništa manja suradnja Srba i Hrvata. Međutim, Hrvati ovdje ne pobjeđuju. Srpska pomoć nije, dakle, nepotrebna. HVO je izgubio Travnik krajem lipnja. Hrvatski vojnici su se izvukli preko srpskih položaja. (...) Kako je do ovoga došlo? Moguće je da su Mate Boban i Radovan Karadžić potpisali nekakav sporazum. Njih su se dvojica nekoliko puta sastajali, a posljednji put u svibnju. Takva igra nipošto ne odgovara Zagrebu jer su odnosi s Beogradom na vrhuncu napetosti. Hrvatski predsjednik Tuđman protivi se zamisli o potpunoj diobi Bosne. Razdioba ove zemlje mogla bi poslužiti kao presedan službenom priznanju srpskih osvajanja u Hrvatskoj. Hrvatski Srbi nadziru trećinu teritorija i već su proglasili neovisnost...", zaključuje autorica. (Hina) sv 220404 MET jul 93