IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 30. lipnja (Hina) THE WASHINGTON POST (SAD) - 29. VI. 1993. Raspad Jugoslavije: ne optužujte Njemačku Podsjećajući na ratna događanja u bivšoj Jugoslaviji njemački veleposlanik u Sjedinjenim Državama Immo Stabreit piše da smo svjedoci stvaranja jedne legende po kojoj je Njemačka, tražeći prerano priznanje Hrvatske i Slovenije 1991., ubrzala raspad Jugoslavije, i tako potaknula tragične događaje u Bosni. "Neki zaboravljaju", piše Stabreit, "da priznanje Slovenije i Hrvatske nije bila odluka Njemačke, već jednoglasna odluka dvanaest država članica EZ. Istina je da je Njemačka snažno podupirala takvu politiku. Njezino stajalište se temeljilo na raščlambi namjera predsjednika Miloševića i želji da se zaštite žrtve srpske agresije." Kao prvo, Stabreit tvrdi da priznavanje Slovenije i Hrvatske nije uništilo ništa što već nije bilo načeto Miloševićevom politikom. "Raspad Jugoslavije počeo je 1989. i 1990. kada je srpsko vodstvo ukinulo, ustavom zajamčenu, autonomiju pokrajine Kosovo, te uspostavilo režim represije i socio-gospodarskog iscrpljivanja albanskog stanovništva u toj pokrajini. Istodobno je objavljeno izvanredno stanje u Vojvodini. Sve to je dalo naslutiti ostalim narodima u Jugoslaviji što mogu očekivati od srpske nacional-komunističke vladavine. U očajničkom pokušaju da izbjegnu srpskoj hegemoniji Slovenija i Hrvatska su proglasile nezavisnost 25. lipnja 1991. Tijekom sljedećih tjedna - mjesecima prije priznanja - beogradsko vodstvo je započelo rat osvajanja, progonjenja, pljačkanja i uništenja Hrvatske. Uzrok rata nije bilo odcjepljenje, kao što je Milošević želio da svijet vjeruje. Cilj Beograda nije bio da ponovno uspostavi Jugoslaviju, već da stvori etnički očišćenu 'veliku Srbiju'. Jugoslavenska vojska pretvorena je u instrument etničke agresije. Pravi karakter ovog rata", piše Stabreit, "najbolje je pokazalo potpuno uništenje Vukovara i bezobzirno granatiranje Dubrovnika. Tako priznanje Slovenije i Hrvatske nije uzrokovalo raspad jugoslavenske federacije, nego je Miloševiću oduzelo retoriku o 'spašavanju Jugoslavije' kojom se uspješno koristio kako bi prikrio pravo značenje svoje strategije za uspostavu 'velike Srbije'". Drugo, autor navodi da je, budući da pregovori nisu uspjeli, te da je mogućnost zaustavljanja srpske agresije vojnom intervencijom isključena, priznavanje je uzeto kao idući najbolji korak zastrašivanja. "Srpska dvostruka strategija blokiranja Carringtonovih mirovnih pregovora i istodobnog nastavljanja ratne agresije ismijala je pregovarački proces. U međuvremenu, hrvatski Sabor prihvatio je ustavni zakon koji je uključivao osnovne elemente Carringtonova plana što su se odnosili na prava manjina. Tako su Hrvati, dok su Srbi uporno odbijali čak i razgovare o tim pitanjima, prihvatili do danas najsveobuhvatnije rješenje manjinskoga pitanja na tom području. Pod takvim okolnostima, nepriznavanje Hrvatske i Slovenije bilo bi jednako podupiranju srpske agresije", ističe Stabreit i nastavlja da je priznanje htjelo ojačati demokratske snage, samoodređenje i otpor Miloševiću, te da mu dokaže uzaludnost njegovih očekivanja da bi međunarodna zajednica mogla prihvatiti 'realnost' stvorenu srpskim oružjem. "Priznavanje Slovenije i Hrvatske je internacionaliziralo sukob. Prema tome, Milošević bi mogao odgovarati za svoje postupke prema međunarodnom zakonu, a međunarodne organizacije, poput KESS-a u Europi i UN, potpuno bi se uključile u zaštitu Slovenije, Hrvatske i ostalih nesrpskih naroda. Milošević je primio poruku: poslije odluke o priznanju Hrvatske i Slovenije 16. prosinca 1991. uslijedila je srpska odluka da se prekine rat u Hrvatskoj i prihvati Vanceov plan za teritorijima pod srpskom kontrolom." Kao treće, Stabreit piše da se "Njemačka nije zavaravala mišlju da će zaustavljanje rata u Sloveniji i Hrvatskoj rješiti probleme u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Pokazalo se da je rat koji je izbio u Bosni i Hercegovini u travnju 1992. druga faza rata za 'veliku Srbiju'. To je potvrdilo ranu njemačku raščlambu Miloševićevih namjera. Odluka da se prizna Bosna i Hercegovina zasnivala se na širokom međunarodnom konsenzusu, uključujući i SAD, a s namjerom da se obrani legitimna vlast Bosne i Hercegovine i zaštite prava nesrba, a posebno Muslimana". Stabreit ističe da pokušaj da se spasi višeetnička bosanska država nije uspio, jer "niti europske države niti SAD nisu bili spremni braniti tu državu od srpskog nacionalizma vojnom intervencijom. Njemačka se nije pravila da ne vidi hrvatska ili čak muslimanska kršenja međunarodnih zakona i ljudskih prava. Ali Srbija, pod komunističko-nacionalističkim Miloševićevim vodstvom, snosi najveću odgovornost za uništenje jugoslavenske federacije i brutalni međuetnički sukob koji i dalje zaprepašćuje civilizirani svijet. S obzirom na jugoslavensku krizu, nama je potrebno jedinstvo namjera i načela utemeljenih na razumijevanju uzroka raspada jugoslavenske federacije. Umjesto da tražimo žrtveno janje, sada se moramo usredotočiti na prikladno rješenje najgore krize u Europi nakon hladnog rata", zaključuje njemački veleposlanik u SAD Immo Stabreit. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG (Njemačka) - 29. VI. 1993. Owenove pogrešne ocjene "Zar nijedna zapadna vlada neće uložiti prigovor zbog neprimjerene izjave posrednika EZ lorda Owena o ratu u Bosni? Owen je ustvrdio da Sarajevu nedostaje spremnost za mir i politička pronicljivost. No, što ako je mir samo diktat jačeg - Srbije - a pronicljivost puko popuštanje? Nije teško koriti Izetbegovića, iznevjerenog na međunarodnoj sceni, koji je zacijelo teškim političkim zabludama pridonio katastrofi svoje države. Istodobno, Owen oslobađa pobjednika Miloševića od optužbe za agresiju, ističući da je Bosna zahvaćena građanskim ratom. No, presudnu ulogu u tom ratu odigrala je intervencija srpske vojske. Owen želi uspostaviti vezu između srpskog genocida i patnje srpskog naroda četrdesetih godina. Crpi li on svoje znanje iz Beograda? Na tlu propale Jugoslavije Srbi su četrdesetih godina pretrpjeli strahovite patnje. No, oni su Hrvatima, Muslimanima, Albancima i ostalim narodima također nanijeli strašne patnje nakon završetka rata, u ulozi jedinog moćnika u redovima sile za uništavanje ljudi. Bleiburg je samo jedno od bezbroj imena", podsjeća Johann Georg Reissmueller. NEUE ZUERCHER ZEITUNG (Švicarska) - 29. VI. 1993. Saddam Hussein - zašto ne i Karadžić? "Bivši Clintonovi partneri u ratu u Zaljevu, primjerice Velika Britanija i Rusija, odobrili su njegovu mjeru u Iraku; Francuska je bar izrazila 'razumijevanje'; no, političku vrijednost američke akcije najpreciznije je komentirao egipatski ministar vanjskih poslova, istaknuvši da bi bilo dobro da Amerika protiv Srba u Bosni podjednako odlučno nastupi kao u novoj akciji protiv diktatora u Bagdadu. Clintonovo - samo po sebi uvjerljivo - kažnjavanje Iraka usprkos različitosti terena u Bosni i u Iraku uistinu ostavlja gorak okus. Nije li slična precizna i iznenadna, na razini vojnog učinka možda također samo simbolična operacija, u području utjecaja Srba Miloševića i Karadžića možda mogla unijeti preokret u krvave sukobe u bivšoj Jugoslaviji? Nije li točno da moćnici-ubojice - pritom možemo zanemariti razlike između Saddama i Karadžića - najlakše mogu biti zaustavljeni pojavom jače strane? No, u slučaju Srbije jaču stranu - uključujući Clintona - očigledno potresaju napadi slabosti. Nažalost, suvišno je spekulirati zašto je Saddam Hussein dobio odgovarajuću lekciju, dok ratni zločinci na Balkanu nekažnjeno nastavljaju svoje divljačke akcije. Arapska strana razumljivo, iako ne bezuvjetno s pravom, pothranjuje sumnju da je uzrok različitog odnosa svjetske sile činjenica da su u jednom slučaju Muslimani krivci, a u drugome žrtve. No, valja zaključiti da je američki Predsjednik, koji se dosad u ulozi diplomata nije isticao dosljednošću i jasnoćom, prvi put u preglednom scenariju pokazao snagu, poštujući načelo ravnomjernog odgovora. To je pozitivna strana njegova poteza. No, Clinton najvjerojatnije nije bio zainteresiran samo za bodove u međunarodnoj politici, koja nije zauzela posebno važno mjesto ni u njegovu izbornom ni u vladinom programu. S nešto pretjerivanja mogli bismo pretpostaviti da je zapovijed o akciji ratnih zrakoplova protiv Bagdada gotovo očajnički udar, koji bi u prvom redu trebao djelovati na unutrašnjoj političkoj fronti. (...) Ukratko, Clinton stvara dojam čovjeka koji hitno mora zabilježiti uspjeh. Pritom valja naglasiti dvojbu da će udar na Bagdad, usprkos uvjerljivosti, biti dovoljan da stabilizira Clintonov teturavi brod", zaključuje komentator lista. PRAVDA (Rusija) - 29. VI. 1993. Sutra Bosna, prekosutra - Kremlj Beogradski dopisnik E. Fadeev opisuje ozračje u Beogradu nakon američkoga raketiranja Bagdada. "Srbija je doslovce jauknula kad je čula za podmukli raketni napad SAD na Bagdad. Toj su temi posvećene sve prve stranice današnjih novina, a istaknuto je mjesto pripalo priopćenju iz Moskve: 'Minstarstvo vanjskih poslova Rusije opravdava djelovanje SAD...' 'Kako to', uzbuđeno me pita kolega iz 'Večernjih novosti', 'Pa naš se vođa diplomacije V. Jovanović netom vratio iz Moskve gdje je razgovarao s vašim Kozirevom. Izjavili su da se krizni problemi moraju rješavati samo mirnim sredstvima... Da, Irak nije Srbija, ali žandarske ćuške i pokazivanje mišica od gospodara 'novoga svjetskog poretka' - jedno su isto. Jučer - podmuklo kažnjavanje Bagdada. Danas je možda red na Beograd, sutra na Bosnu, prekosutra - Kremlj. Kao zaključak ću navesti komentar iz beogradske 'Politike': 'Na unutrašnjopolitičkoj sceni Bosna se pokazala prevelikim udarcem za ugled Clintonove vlade. Ako Bosna nije pogodno poprište za podizanje Clintonova rejtinga, zašto to onda ne bi bio Irak'". (Hina) sv 300439 MET jun 93