PREGLED STRANKOG TISKA I EMISIJA RTV POSTAJA

ZAGREB, 18. lipnja (Hina) FRANCUSKA - LE MONDE 17. VI. 1993. Maastricht ili Sarajevo? "Za nekoliko dana će se navršiti tri godine otkako je bivša Jugoslavija ušla u rat", zaključili su Francois Heisbourg, donedavno ravnatelj Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu i Pierre Lellouche, tajnik komisije za obranu francuske skupštine. "Naizgled, taj rat nije imao - barem do sada - nikakav važniji utjecaj na život našeg naroda ili na naše susjede bogate Europe. Osim televizijskih slika, koje su i same postale zamorne jer su nepodnošljive, i loše savjesti tu i tamo, rat u Bosni nije rat Francuza, kao što nije ni rat drugih Europljana, a još manje rat Amerikanaca, koji su to upravo dali na znanje riječima njihova državnog tajnika Warrena Christophera da se 'Clintonova politika suzdržavanja' može objasniti činjenicom da u Bosni ne postoji ništa 'od vitalnog interesa za Amerikance'. Mi smo odlučili zajedno napisati ovaj članak u obliku upozorenja... jer smo uvjereni da je baš suprotno: po našem mišljenju rat u Jugoslaviji označuje bitnu prekretnicu hladnoga rata. Mi Francuzi, Europljani, Zapadnjaci srljamo ravno ususret krajnje ozbiljnim posljedicama za budućnost našeg kontinenta (...) Dvije godine oklijevanja i nemara Zapada upravo su zorno prikazali, ne samo Miloševiću nego i svakom drugom diktatoru tog soja koji će se sutra pomoliti na teritoriju našeg kontinenta, kako se od sada nekažnjivo može ubijati i proganjati stotine tisuća civila, rušiti gradove, osvajati susjedne teritorije a da se nitko ozbiljno ne umiješa, a sve u ime etničkog rata. (...) Upozorimo zatim i na činjenicu da sukobi u bivšoj Jugoslaviji prijete da unište odnose sigurnosti i obrane koje su izgradile Sjeverna Amerika i zapadna Europa.(...) U odsutnosti vitalnih interesa i volje Europljana da se pravodobno intervenira, SAD odbijaju poslati svoju vojsku na teren. Rezultat bojažljivosti i jednih i drugih jest neuspjeh pred agresijom i 'etničkim čišćenjem'.(...) Bila bi iluzija, koliko cinična toliko i pogrešna, čekati da rat u Jugoslaviji prestane zbog nestašice Muslimana za masakriranje... Ako Srbi (a zatim i Hrvati) uspiju nametnuti svoju viziju međunarodnih odnosa, i to rušenjem jedne države koju je međunarodna zajednica priznala, nasilnim 'ispravljanjem' granica i masovnim nepoštivanjem prava čovjeka, zašto ne bi nastavili tim ispravnim putem prema Kosovu i Makedoniji? I zašto ih i drugi ne bi oponašali u Ukrajini, u baltičkim državama, u Dunavskom bazenu i drugdje u Europi? (...) Dakle, ono što klija u bivšoj Jugoslaviji, nije 'samo' (ako se to usuđujemo reći) planirani masakr jedne manjine nad drugom, već sveopći požar na Balkanu i južnoj strani kontinenta sve do srednje Azije i - tko zna? - sve do same Rusije.(...) I tada nam ostaje da se nadamo kako taj rat neće imati nikakve dugoročne posljedice na odnose nas, Europljana, s tisućama milijuna Muslimana, bilo Arapa ili ne, koji nastanjuju periferije južne Europe, i to bi bila još jedna tragična pogreška, koliko cinična toliko besmislena. (...) Šta treba, dakle, učiniti? (...) Treba zaustaviti masakr civilnog stanovništva u Bosni. (...) Kad se učvrsti položaj enklava na terenu, moći ćemo započeti s pregovaranjem kako bi ponovno odredili granice. Međutim, ni u kom slučaju ne možemo pustiti Srbiju ni Srbe da se u miru naslađuju svojim osvajanjima." NJEMAČKA - FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 17. VI. 1993. O štetnom utjecaju povijesnih predrasuda "Tko u newyorškim ili londonskim knjižarama krene u potragu za knjigama pod oznakom 'Jugoslavija', naći će u odjelu beletristike jedino srpske autore, a u odjelu 'non-fiction' pisce koji u prvom redu podupiru gledišta srpske strane. Slovenci i Hrvati gotovo uopće nisu zastupljeni u literarnoj svijesti anglosaksonskoga kulturnog kruga. Zvijezda vodilja, posebno engleskoga, gledišta prema Jugoslaviji jest Rebecca West koja je 1937. krenula na veliko putovanje po Jugoslaviji, napisavši potom i danas čitanja vrijednu knjigu od tisuću stranica. Uoči svog puta autorica je, vjerojatno u skladu s tada uvriježenim engleskim gledištem, držala da je Jugoslavija pod diktaturom kralja Aleksandra 'konsolidirana zemlja'. Tijekom puta i boravka u Zagrebu West je prigovore hrvatske strane ocijenila konfuznim, prenoseći većinom mišljenja Srba te opisujući 'Hrvate' i 'Dalmatince' kao dva različita naroda. Dopisnik BBC-a Misha Glenny, koji je prošle godine objavio vrlo cijenjenu i dobro napisanu knjigu 'Pad Jugoslavije', također slijedi naznačene duhovne odrednice. Njegov prikaz doduše nije bezuvjetno prosrpski, ali je 'srbocentrički'. Glenny gotovo u potpunosti ignorira interese Hrvata i Slovenaca, prebacujući krivnju za izbijanje rata s velikosrpskih težnji na leđa tadašnjeg premijera Markovića, odnosno na greške hrvatskoga predsjednika Tuđmana. To tumačenje možemo proširiti i prenijeti i na čistu politiku. U ožujku 1941. srpski pučisti, koji su, po Churchillu, Jugoslaviji vratili dušu, možda su po tadašnjem engleskom mišljenju postupili korisno i ispravno, no takvo tumačenje, koje se održalo i do današnjih dana, ne uzima u obzir ove činjenice: princ Pavle i njegova vlada pristupili su tadašnjem paktu triju sila samo zbog izravne njemačke prijetnje ratom; nitko nije tražio mišljenje hrvatskih političara o tom potezu; puč nije bio usmjeren samo protiv pakta triju sila već - bar djelomice - i protiv 'sporazuma' s Hrvatima. Treba napokon prestati ignorirati zaslugu tadašnjeg hrvatskog vođe Mačeka koji je usprkos tome pristupio novoj vladi. Srpski lobby u Engleskoj i u SAD uspio je pridobiti snažnu potporu, posebno intelektualnih krugova. Aktivnosti čitavih institucija, poput Wilsonova centra u Washingtonu, u jugoistočnom dijelu Europe godinama su pod čvrstim utjecajem 'srpske mafije', i to ljudi koji su nekad tvorili takozvanu skupinu 'praksisovaca' da bi zatim pristupili krugu oko u međuvremenu opozvanog 'jugoslavenskog' predsjednika Ćosića. (...) Hrvatski intelektualci i političari nisu u potpunosti oslobođeni odgovornosti za njihove probleme u odnosu prema anglosaksonskom svijetu. Njihovo često uporno inzistiranje na 'europskoj' ili 'srednjoeuropskoj' orijentaciji, suprotstavljenoj 'orijentalnom' srpstvu, te na tezi koja Hrvatsku proglašava 'branikom kršćanstva', suprotstavljenom prodoru 'bizantskog pravoslavlja', i danas izaziva katastrofalne posljedice. Srbi su posebnu spretnost pokazali u naporima usmjerenim na pridobivanje potpore židovskih intelektualaca. U njihovim publikacijama, doduše ne u svima, Hrvati su mjestimično svedeni na pojmove poput ustaša. No, činjenica je da su mnogi Hrvati, među njima i kardinal Stepinac, u travnju 1941. pozdravili osnivanje hrvatske države, osudivši istodobno pojavu ustaša. Današnji odnos hercegovačkih Hrvata i zapadnih Srba prema njihovim matičnim državama otkriva u međuvremenu neobične sličnosti u odnosu na njihovo ponašanje u drugom svjetskom ratu. Već u djelu Rebecce West prikaz Hrvata obilježen je istaknutom ulogom njemačke kulture i utjecaja. Današnja britanska politika također zastupa to gledište, smatrajući da Hrvati i Slovenci podliježu 'njemačkom utjecaju'. Riječ je o mitu koji ne bi smio utjecati na racionalnu politiku, utemeljenu na pojmovima kao što su stabilnost i ravnoteža. U drugome svjetskom ratu Slovenija je čvrsto zastupala antinjemačko stajalište; slovenski domobrani nisu pomagali Nijemcima nego su se borili protiv komunista. U Hrvatskoj nacional-komunistički orijentirani partizani sačinjavali su snagu koja je bila ravnopravna ustašama; jedan od njih bio je i stanoviti general Tuđman. Činjenica da je on kasnije nespretnim potezima i nepotrebnim primjedbama dodatno potkrijepio anglosaksonske predrasude predstavlja problem druge vrste. Bez obzira na pojedinačna mišljenja o Hrvatskoj, činjenica je da je jaka hrvatska država temeljni preduvjet ravnoteže i mira na Balkanu. Njemačka politika na Balkanu ni izdaleka ne igra ulogu koju joj u prvom redu pripisuju britanski diplomati. Krajem 1991. Genscher je doduše pokrenuo uspješnu inicijativu priznanja novostvorenih činjenica u Jugoslaviji - riječ je o potezu koji je svijet odavno trebao povući. Prvi put nakon rata Francuska i Engleska morale su prihvatiti njemačko tumačenje određenog europskog problema - posrijedi je okolnost koja očito i danas izaziva traume u određenim engleskim i francuskim krugovima, rezultirajući potpuno iracionalnim političkim tezama. Njemačka politika odlučila je odustati od sudjelovanja u rješavanju problema Bosne. Zastrašen reakcijama, Bonn danas više ne želi pokretati inicijative na Balkanu. Po njemačkim tezama, Srbija će 'nekako' biti prisiljena na povrat osvojenih područja i na vlastito reduciranje na 'normalnu mjeru'. No, te su pretpostavke dvojbene budući da nije vjerojatno da će Engleska i Rusija biti spremne na ponovno otvaranje 'jugoslavenskog pitanja'. Nastup njemačke politike posebno je neuvjerljiv u situacijama u kojima Njemačka prihvaća nametnuti položaj krivca, gotovo pokajnički pridružujući svoj šapat antihrvatskim glasovima. Takvo ponašanje obilježilo je i posjet njemačkog ministra vanjskih poslova Kinkela Zagrebu gdje je očito loše obaviješteni šef njemačke diplomacije pokušao utjecati na hrvatskog predsjednika Tuđmana da se odrekne provedbe Vanceova plana za Hrvatsku te da u skladu s odlukom EZ prisili bosanske Hrvate na popustljivost prema Muslimanima. Prvo je teško očekivati, a drugo je nemoguće budući da su problemi između Muslimana i Hrvata, ne samo zbog stanovitih Tuđmanovih stajališta već i zbog nekih odredbi Vance-Owenova plana, u međuvremenu izmakli kontroli", piše Viktor Meier. DIE WELT 17. VI. 1993. Ne bez Hrvata "Ženevski razgovor hrvatskoga predsjednika Tuđmana i njemačkoga ministra vanjskih poslova Kinkela trajao je samo pola sata. To se objašnjava ovako: dvojica sugovornika izložili su svoja stajališta - i nisu se složili. U osetljivoj, višeslojnoj situaciji na Balkanu, Kinkel je izabrao antihrvatsko stajalište. No, sigurno je zagonetka kako će takvo stajalište biti usklađeno s njemačkim interesima. Usporedbe današnje Hrvatske s ustaškim režimom nemaju ozbiljniju težinu od izjednačavanja današnje Njemačke s Trećim Reichom. Hrvati, naravno, nisu potpuna nevinašca, kao ni većina ostalih naroda u tom okviru - no, valja naglasiti da hrvatske snage nisu prodrle na srpsko područje, već su srpske snage zauzele položaje na hrvatskom tlu. Ni glede Muslimana stanje također nije jednostavno kao što se povremeno čini. Zapad je naklonjen Muslimanima kao 'stvarnim žrtvama' bosanskih sukoba oprostiti mnogo toga (u prvom redu zbog nečiste savjesti). Nitko ne spominje činjenicu da u srednjoj Bosni, gdje tradicionalno živi veliki broj Hrvata, muslimanske žrtve srpskog 'etničkog čišćenja' same postaju krvnici, masakrirajući katoličke Hrvate. Genscherov nasljednik propustio je, nažalost, priliku da preuzme vodeću političku ulogu u rješavanju jugoslavenskog pitanja. Kinkel slijedi javno mnijenje, naime ono što je ionako postalo moda u glavnim gradovima i medijima zapadnih država. Njemački ministar vanjskih poslova ne shvaća - ili ne želi shvatiti - da su Hrvati danas na tom području jedini (još) stabilni čimbenik u koji se Zapad i Europa mogu pouzdati. Padne li Hrvatska u anarhiju, cijelo stanje na jugoistoku postat će potpuno bezizgledno. Tko želi uspostaviti kontrolu nad bosanskim kotlom i zaustaviti dalji prodor Srba, ostvarit će taj cilj samo uz pomoć a ne protiv Hrvata", upozorava Carl Gustaf Stroehm. RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 17. VI. 1993. Pregled tiska Koelner Stadtanzeiger piše kako Hrvati i Srbi, prema izjavi hrvatskog predsjednika Tuđmana, žele bitno revidirati međunarodni plan za BiH i teritorij razdijeliti između tri naroda. Hrvati i Srbi htjeli bi izraditi novi plan, izjavio je Tuđman. I Izetbegović je spreman na bitne promjene plana, ali on je, ipak, napustio sastanak na vrhu u Ženevi. Frankfurter Rundschau donosi izvješće iz Ženeve pod naslovom 'Prijeti novi rat za krajinu' te piše: "O sadržaju razgovora uveden je potpuni informacijski embargo, ali se ipak doznaje da je u središte razgovora dospjelo sprečavanje novoga rata između Hrvata i Srba. Postoji bojazan da bi ga moglo izazvati najavljeno ujedinjenje krajina u Bosni, u kojima žive Srbi, i hrvatskih područja. Istodobno, pod predsjedanjem generala plavih kaciga UN Wahlgrena održani su razgovori između časnika Hrvatske i tzv. krajine. Mandat plavih kaciga stacioniranih u Hrvatskoj istječe potkraj lipnja. Ako predsjednik Tuđman odbije produženje njihova boravka, postrojbe UN morat će napustiti tampon-zone". Die Zeit piše o mogućem izboru UN u Bosni. "U balkanskom sukobu bliži se strašan kraj. Deseci rezolucija UN nisu ništa donijele, sve dobre namjere došle su prekasno i neodlučno. Bosna nestaje u potpunoj anarhiji. Svatko se bori sa svakim. Vance-Owenov plan odavno je smiješna iluzija. Šest zaštićenih zona koje je prije dva tjedna odredilo Vijeće sigurnosti postaju očito poprištem masakra. Generali UN već najavljuju mogućnost naglog povlačenja, osim ako sada dođe do snažnog udara, ali nema nikoga tko bi želio takvu eskalaciju". U povodu odluke da se iz prihvatnog logora Zirndorf vrate bosanske izbjeglice Frankfurter Rundschau piše: "Hladni prema svim užasima kroz koje su prošle žene iz BiH, ne osvrćući se na silne zaključke ministara unutrašnjih poslova federacije i saveznih zemalja nadležni za priznavanje statusa izbjeglica u Zirndorfu naredili su da se u područja rata vrate i žene. Stvar je beskrajno cinična jer se ne misli da one zaista i budu vraćene. I u samom Zirndorfu znaju da se takva odluka ne može održati ni pred jednim njemačkim sudom. Sada će odvjetnici napisati žalbe, a sudovi će ih prihvatiti". Heribert Korfmacher komentira ženevske pregovore i dolazak bosansko-hercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića u Bonn. "Već tijekom posljednjih dana moglo se naslutiti kako bi mogao biti rezultat razgovora o bivšoj jugoslavenskoj središnjoj zemlji BiH, razgovora koji su nakon duge stanke ponovno vođeni u Ženevi - dogovor o konačnoj diobi Bosne između Srba i Hrvata. Na najvišoj razini predsjednika Srbije, Hrvatske i Bosne te uz nazočnost bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, plan posrednika UN i EZ Vancea i Owena da se tu Republiku podjeli u deset autonomnih pokrajina definitivno je stavljen ad acta. Muslimani koji su nekada s četrdeset tri posto bili najbrojnija narodna skupina morat će se po tome zadovoljiti s dva odvojena područja. Jedna enklava za njih trebala bi biti rezervirana oko Bihaća, na sjeverozapadu Bosne, a druga u srednjoj Bosni oko Zenice. Ono što ni Hrvati, a posebno ne Srbi, nisu htjeli prihvatiti po Vance-Owenovu planu, naime, razdvajanje područja koja oni drže svojima, to i jedni i drugi smatraju prihvatljivim za Muslimane. Ta tri u krajnjem slučaju nacionalna područja trebala bi kao konstitutivne države tvoriti konfederaciju. Stara i razbijena višenacionalna država Jugoslavija tako više nije moguća ni u malom formatu, ni u Bosni. Predsjednik Alija Izetbegović, zacijelo najtragičnija figura u tom krvavom pokeru oko uređenja bivše Jugoslavije, nastoji sada putovanjem širom svijeta, na međunarodnoj razini, skupiti bodove za svoje Muslimane. Tako je on jutros u Bonnu. Iz Ženeve je otputovao prije završetka razgovora uz obrazloženje da ne može pregovarati sa Srbima dok bombardiraju istočnobosanski grad Goražde, iako su UN taj grad proglasili zaštićenom zonom za Muslimane. Jedino što sada u taj grad smije ući to su promatrači UN. Ubijanje i razaranje zacijelo će popustiti tek u petak ako se zaraćene strane stvarno budu pridržavale primirja sklopljenog uz posredovanje generala Philippea Morillona. Sada kada su Srbi i Hrvati u načelu prihvatili diobu BiH, zapravo je samo pitanje vremena kada će se iz obje muslimanske enklave odlučiti za jednu ili drugu stranu zbog mogućnosti gospodarskog preživljavanja. Naravno, raste opasnost da one muslimanske snage koje ne drže do toga rješenja krenu u obranu. Borbe među nekadašnjim saveznicima Hrvatima i Muslimanima pokazuju da je i taj savez bio sklopljen samo iz interesa te da Hrvatima više nije do njega stalo jer se, kao najmanja narodna skupina u BiH, pribojavaju muslimanske dominacije. Naći trajno rješenje sa Srbima u Srbiji i Bosni za vodstvo u Zagrebu nužno je i zato što inače neće biti mira u krajinama. To su područja u Hrvatskoj nastanjena pretežno Srbima koji se nastoje odvojiti od Hrvatske. Osim toga, Zagreb ne može dopustiti da mu političko djelovanje propisuju Hrvati iz Hercegovine koji naginju nacionalnom ekstremizmu. Sve zaraćene strane na području bivše Jugoslavije gotovo su iscrpljene. Srbima istina, ne manjka oružja, ali oni imaju znatnih poteškoća zbog gospodarske blokade. Ni Hrvati si više ne mogu dopustiti ratno gospodarstvo nego moraju koristiti svoja prirodna bogatstva. To je u prvom redu turizam na Jadranu, a u ratnom području se ne može odmarati. Šanse Alije Izetbegovića da ukidanjem embarga na oružje svojim Muslimanima poremeti srpsko-hrvatske planove sve su manje. Ni Bonn mu u tom pogledu nije mogao u izgled staviti neke nade. Svijet bi htio mir na Balkanu, ali cijenu za to, naravno, moraju platiti same zaraćene strane". BRITANSKI RADIO - BBC 17. VI. 1993. Pregled tiska Izvjestitelj The Independenta Marcus Tanner javlja o muslimanskom osvajanju Kaknja što je u izravnoj suprotnosti s prekidom vatre potpisanim u utorak uz posredovanje UN. Dvanaest tisuća Hrvata pobjeglo je pred muslimanskim postrojbama u Vareš, mali obližnji gradić koji kontroliraju Hrvati. Najnovija muslimanska ofenziva ostavila je bosanske Hrvate s uskim koridorom nesigurno povezanih gradova koji se protežu uz cestu od Novog Travnika preko Busovače i Viteza do Kiseljaka na prilazu Sarajeva. Svi ti gradovi na izravnom su udaru muslimanske ofenzive, pod manje ili više stalnim napadima. Vareš, dalje na sjeveru, već je s tri strane okružen muslimanskim postrojbama te se čini kako neće više dugo pružati utočište Hrvatima koji su pobjegli iz Kaknja. Zapovjednik vojnih snaga bosanskih Muslimana Rasim Delić izjavio je da ofenziva predstavlja odgovor na provokacije, što je neuvjerljivo objašnjenje. Muslimanska strategija temelji se na nadoknađivanju teških teritorijalnih gubitaka, pretrpljenih od bosanskih Srba, kroz nasrtaje na vojno slabije i malobrojnije Hrvate. Njihova dugoročna svrha jest zaokruženje postrojba bosanskih Srba, koji guše Sarajevo, te oslobađanje ceste za Sarajevo. Najnoviji muslimanski uspjesi navode na zaključak da oni više nisu niti nenaoružani niti demoralizirani, dok - s druge strane - bosanski Hrvati nisu tako dobro naoružani kako su to prije tvrdili zapadni diplomati. Prilike u srednjoj Bosni zacijelo su bile jedna od tema razgovora predsjednika Tuđmana i Miloševića u Ženevi. Ima nagovještaja da sankcijama pogođena Srbija sada želi iznaći tzv. paket-rješenje za cijelo područje bivše Jugoslavije, uključujući i Makedoniju, krajinu u južnoj Hrvatskoj te Kosovo u samoj Srbiji. Srbi u krajini ovoga vikenda odlučuju hoće li se s bosanskim Srbima ujediniti u novu državu koja bi se zvala zapadna Srbija. Ako gospoda Milošević i Tuđman ne pronađu zajednički jezik u Ženevi, Hrvatska će se morati suočiti ili s gubitkom trideset posto svoga teritorija ili će morati krenuti u nasilno vraćanje teritorija. Svoje izvješće Tanner zaključuje riječima: 'Kontrolirajući preko trideset posto Hrvatske i gotovo sedamdeset posto BiH, Srbi naizgled nisu pod velikim pritiskom da bi se nagađali s Hrvatskom. No vizija sve bliže gospodarske katastrofe i opće nastojanje da se poravnaju računi možda navedu gospodina Miloševića da se nagodi sa Zagrebom'. George Fodor komentira ženevske pregovore o diobi Bosne. "Jučerašnji razgovori označili su bitnu promjenu jer je gurnut u stranu Vance-Owenov plan. Posrednici su izjavili kako bi prihvatili svaki prijedlog o kojemu bi se dogovorile sve strane, osim komadanja BiH, što znači da u gruntovnici UN BiH mora ostati jedna država kakvom je priznata. Umjesto složenog Vance-Owenova plana kojim se zemlja održava na okupu, ali su priznate i etničke podjele, Srbi i Hrvati žele izravnu diobu Bosne na tri dijela u sklopu nekakve federalne ili konfederalne strukture kako bi se barem formalno zadovoljio uvjet da Bosna ostane jedna država. Muslimani su najbrojniji, ali su i najraspršeniji, pa se silovito protive podjeli. Ako se sadašnji prijedlog ostvari njima bi ostala skučena srednja Bosna i područje Bihaća te neodređeni dio teritorija koji sada drže Srbi i mogućnost upotrebe luke Ploče što su ponudili Hrvati. No oni se tome ne mogu oduprijeti s jake pozicije kao nekada. Prije su se Hrvati borili protiv Srba, a sada su sami protiv njih zajedno. Američka potpora se istopila pod prigovorima Europe, a čak su se i među samim Muslimanima počele javljati podjele. Ženevski sastanak bio je gotovo potpuna potvrda srpske pozicije. Kruta činjenica jučerašnjeg sastanka jest da su Srbi pobijedili u bosanskom ratu, a Muslimani su izgubili. Pa ako međunarodna zajednica nije u stanju preokrenuti ishod, mora to uzeti u obzir. Hrvati su bili zadovoljni Vance-Owenovim planom jer im je dao mnogo više teritorija nego što odgovara udjelu hrvatskog pučanstva u BiH. No oni sada ratuju s Muslimanima i tu im možda prijeti poraz, a moguć je i još jedan rat sa Srbima oko krajine, zato im je hitno potrebna nagodba sa Srbijom. Muslimanska strana svim će se silama usprotiviti novom prijedlogu. Sada će najviše toga ovisiti o međunarodnim reakcijama na plan koji nije lako prihvatiti jer u njemu prevladava pragmatizam nad načelima, sila nad pravdom, a želja lokalnih sila nad željama međunarodne zajednice. Mnogi bi mu se mogli usprotiviti, čak ako i ne budu mogli ponuditi ostvarivu alternativu". (Hina) lv 180326 MET jun 93