IZBOR IZ PISANJA INOZEMNOG TISKA I RTV (2)

RUSIJA 2. lipnja 1993. Ruski je tisak 2. lipnja izvijestio o smjenjivanju predsjednika SRJ Dobrice Ćosića, zadržavši se na opisu okolnosti koje su pripremile taj očekivani događaj. "Izvestija" ističu "kako pitanje Ćosićeve ostavke nije čak ni bilo na dnevnom redu" te da je u "neočekivanom i dramatičnom, premda svakako ranije isplaniranom", istupu socijalista postignuta potrebna većina koja je nedostajala Šešeljevim radikalima. "Činilo se da će i ovaj put socijalisti zaštititi Predsjednika, budući da je njihov vođa S. Milošević, doduše tek na riječima, u posljednje vrijeme provodio zajedničku vanjsku politiku s Dobricom Ćosićem. Oba su predsjednika, naime, podupirali Vance-Owenov plan." Dopisnik "Pravde" Evgenij Fadeeva naveo je u vijesti da "promatrači tumače Ćosićevu ostavku kao udarac nacionalističkih snaga po predstavnicima najvišega državnoga vodstva koje je zauzimalo umjereno stajalište". Sergej Grizonov i Andrej Baturin za "Komsomolsku pravdu" nagađaju tko bi mogao zauzeti Ćosićevo mjesto. "Trenutačno ne možemo imenovati tog čovjeka, ali znamo jedino da će biti Srbin, budući da Crnogorac Kontić obnaša dužnost premijera, a i nad njegovom se glavom skupljaju oblaci". (...) Teško da i Šešelj može polagati pravo na predsjedničku fotelju budući da je preopasan za socijalističku vlast. Milošević? Ali da bi on postao vođom svih Srba i Crnogoraca morale bi se znatno proširiti predsjedničke ovlasti. Pa budu li na sljedećim zasjedanjima skupštine načeta pitanja popravaka i dopuna u tom smislu, znači da se priprema uzletište za veliki zrakoplov." SJEDINJENE DRŽAVE 2. lipnja 1993. "The Washington Times" piše da je "nevoljkost velikih sila da primijene silu u Bosni i Hercegovini ojačala srpski nacionalizam, što je rezultiralo smjenjivanjem Dobrice Ćosića koji je figurirao kao predsjednik ostataka Jugoslavije." "Taj je potez učvrstio položaj srbijanskog čvrstorukaškog predsjednika Slobodana Miloševića, čiji savez s ultranacionalističkom Srpskom radikalnom strankom Vojislava Šešelja više nije dvojben", piše novinar u nastavku raščlambe. "Tako, osim u slučaju velike gospodarske katastrofe ili malo vjerojatne promjene u vojsci, srbijanski huškači koje predvodi Milošević sada imaju stvarni bjanko ček u koji mogu upisati novo poglavlje balkanske drame. Ako jučerašnji događaji mogu biti mjerilo, najvjerojatnije će sve biti kao i prije". O smjenjivanju Dobrice Ćosića i prosvjedima u Beogradu,, koji su uslijedili poslije toga, izvješćuje i John Darnton, dopisnik "The New York Timesa". Dopisnik među ostalim napominje da su prosvjedi prvo veliko okupljanje poslije proturatnih demonstracija održanih prije izbora u prosincu. Političari i diplomati drže da je smjenjivanje Ćosića dokaz sve većeg jačanja militantnih nacionalista u Srbiji. "Radikali su četiri mjeseca pokušavali smijeniti Ćosića, ali ga je štitio Milošević. Iznenada je srbijanski vođa napustio Ćosića, a socijalisti su se pridružili radikalima. Zašto je točno Ćosić izgubio Miloševićevu naklonost predmetom je mnogih spekulacija. Neki diplomati vjeruju da je to zbog njegova privatnoga sastanka s generalima 27. svibnja. Po Ćosićevim protivnicima, on je dao loše ocijenjene primjedbe o opasnosti od odcjepljenja Crne Gore na sastanku, a govorilo se i o tome da preuzima vlast uz pomoć vojske, što mnogi diplomati drže nevjerojatnim". Portugalski diplomat Jose Cutileiro, svojedobno koordinator Konferencije o Jugoslaviji EZ pod predsjedanjem lorda Carringtona, ističe u "Intzernational Herald Tribuneu" kako je "mnogo toga rečeno o nesposobnosti EZ, SAD i Rusije da zaustave pokolj u Bosni. Te su sile nazvane ciničnima, strašljivima, smušenima, neodlučnima ili sebičnima jer nisu uspjele prekinuti rat. Ali stvari se mora gledati u njihovu pravom odnosu. "Bivši Jugoslaveni, uključujući Muslimane, Srbe i Hrvate u Bosni, civilizirani su ljudi iz razvijena dijela svijeta. Njihovi su kulturni korijeni u Ilijadi i Odiseji, Bibliji ili Kuranu. Ponosili su se razumno humanom vrstom socijalizma. Bili su domaćinima Olimpijadi, sastancima KESS-a, mnogim seminarima, industrijskim sajmovima, natjecanjima vinara. Neki su njihovi športaši postali svjetski poznati. Drugim riječima, nema objašnjenja za njihovo ponašanje kad ih je povijest ponovno dohvatila, poslije nametnuta uljuljkivanja atomskoga mira. Ali krivi su uglavnom oni. Točno je da je EZ preuranjeno priznala Hrvatsku (i Bosnu) i time radikalizirala sukobljene strane. Točno je da su SAD nekoliko puta nagovješćivale vojnu intervenciju i nekoliko puta procijenile da ju je bolje odgoditi - a ta je kolebljivost dala premoć ekstremistima u bosanskim frakcijama. I točno je da je Rusija šutjela gotovo dvije godine... i tako dopustila da se stanje još više pogorša nego što bi se dogodilo da je bilo suprotno. Sve je to možda opasno, ali ne znači da je međunarodna zajednica bila glupa ili bezvoljna. Naprotiv, mnogo je mudrija i odlučnija nego što je ikad bila. Pogledajmo Europu. Kad su počele jugoslavenske nevolje, Nijemci su jasno bili na strani Hrvata, Francuzi na strani Srba. Bez EZ te bi razlike mogle donijeti opasan preokret, priključujući i druge jednoj od strana. U Zajednici su, međutim, skovani kompromisi - možda ne savršeni, ali bar mogući. Još nisu izliječili jugoslavensku bolest, ali su spriječili njezino širenje u našu sredinu. Pogledajmo SAD. U manje trijeznim vremenima Amerika bi mogla podleći iskušenju da krene sama i uredi Bosnu. Da je tako učinila sada bismo, najvjerojatnije, imali veliki balkanski rat s teškim posljedicama. Prevladala su mudrija gledišta. Zajednički pristup s europskim saveznicima zadržava sukob i pojačava izglede za rješenje pregovorima. Ili pogledajmo Rusiju. Kad je napokon odlučila posredovati, nastavila se na ono što je Zapad već postigao, donoseći nove poticaje zajedničkim diplomatskim nastojanjima". FRANCUSKA, 2. lipnja Pišući o smjenjivanju Dobrice Ćosića, uvodničar "Le Mondea" ističe da je parlament donio odluku "ne dajući mu pravo da se brani. U Beogradu se čišćenje uglavnom brzo provodi. Govoriti o 'umjerenim strujama' i 'tvrdim frakcijama' u srcu srpskoga režima i režima njihovih saveznika u Hrvatskoj i Bosni pomalo je drsko. Milošević, Ćosić, Karadžić i društvo, kao i njihovi vojni vođe, ponajprije su zapravo više ili manje žestoki nacionalisti. Njihov zajednički cilj ostaje velika Srbija. Dok daju dojam da se svađaju, njihovi su nesporazumi minimalni: odnose se jedino na način postizanja cilja i točnu crtu granica države o kojoj sanjaju. U Beogradu nema 'miroljubivih' i 'ratobornih', golubova i jastrebova. Ponajprije, otkako je počeo sukob, postoji suparništvo taktičara: koju strategiju odabrati da bi se oteli prvo srpski 'teritoriji' u Hrvatskoj (krajina, istočna i zapadna Slavonija), a zatim okupiralo 70 posto Bosne i Hercegovine? Ne zaprepašćujući pretjerano Europljane i vješto udaljujući prijetnju međunarodnom vojnom intervencijom. Jedini čovjek koji je doista 'govorio o miru', kako je volio reći, bio je Milan Panić, (...) On je na vlasti ostao samo pet mjeseci, a zatim se početkom godine vratio svojim poslovima s onu stranu Atlantika. zapravo su srpski stratezi podmuklo iskoristili tog 'goluba' koji je krstario Europom i međunarodnim konferencijama izvlačeći slogane protiv rata. Tako je dobio na vremenu kako bi se moglo provesti etničko čišćenje u Bosni." NJEMAČKA, 2. lipnja 1993. U tjedniku "Die Welt" piše: "Rušenje predsjednika ostatka Jugoslavije Dobrice Ćosića izvedeno je na vrlo nedostojan način. Miloševićevi socijalisti otjerali su bez ijedne riječi zahvalnosti čovjeka koji je kao pisac u desetljećima komunizma dosljedno zastupao ideju srpstva, pa čak i velikosrpstva. Ćosićeva uloga smokvina lista više nije potrebna. Dok je Beograd strahovao od vojne intervencije Amerikanaca, 'kultivirani nacionalist', Titov bivši prijatelj a kasniji neprijatelj, bio je most prema Zapadu. No, ulogu 'mirotvorca' preuzeo je u međuvremenu Milošević - Ćosić je postao smetnja, ali i pogodna meta za optužbe izazvane nezadovoljstvom što ratna pustolovina u Bosni i u Hrvatskoj dosad nije rezultirala potpunom pobjedom. Sluga je izvršio svoju dužnost. Odlazak bar relativno 'umjerenog' Ćosića loš je predznak za Srbiju, Crnu Goru i cijeli Balkan. Zajedno s njim tonu i takozvani 'liberali' - profesori bivše neomarksističke garniture 'praksisovaca', njegovi savjetnici. Pobjednici su ljudi kojima riječi, knjige i mudre povijesno-filozofske spekulacije ništa ne znače. Pobjednik je i Slobodan Milošević, koji je žrtvovanjem Ćosića u redovima radikalnih nacionalista vratio dio utjecaja izgubljenog discipliniranjem vođe bosanskih Srba Karadžića. Karadžić istodobno Muslimanima prijeti 'podjelom' Bosne, vrijeđajući ih (nažalost točnom) napomenom da nitko na svijetu neće prstom maknuti da bi im pritekao u pomoć. Spomenuti potezi naznačili su smjer razvoja događaja: velikosrpski ekspanzionizam nastavit će svoj pohod sve dok ga netko ne pokuša zaustaviti - nakon što riješi problem bosanskih Muslimana, okrenut će se protiv jedinog preostalog opasnog protivnika - Hrvata. Zapad mu već svesrdno pomaže razbijanjem, blokadom i diskriminacijom Hrvatske. Koga bogovi žele upropastiti, toga kažnjavaju sljepilom", upozorava Carl Gustaf Stroehm. I "Sueddeutsche Zeitung" piše o svrgavanju Ćosića. "Sukob oko vodstva vojske Miloševićevi su socijalisti, nakon četveromjesečnog oklijevanja, iskoristili kao povod za podupiranje zahtjeva Šešeljevih radikala za smjenom Ćosića koji je u međuvremenu zapravo izgubio sav svoj utjecaj. Osim starih optužbi Šešelj je iznio i nove škakljive podatke o navodnom tajanstvenom susretu Ćosićeva savjetnika Velimira Matovića i jednog od suosnivača Tuđmanova HDZ-a Josipa Boljkovca, održanog prošlog mjeseca u Somboru u Vojvodini. Šešelj tvrdi da su spomenuta dvojica pregovarala o 'izručenju srpske krajine Hrvatskoj' (...) "Izbori održani u prosincu prošle godine i neuspješni pokušaj Ćosićeva premijera Milana Panića da u ulozi izazivača pobijedi Slobodana Miloševića u borbi za položaj srpskog predsjednika, potaknuli su prognoze o, u ovom trenutku iznenađujućem, kraju dvanaestomjesečnog Ćosićeva predsjedničkog mandata u bivšoj Jugoslaviji. No, posebnu pažnju trenutačno privlači činjenica da je Slobodan Milošević sudjelovanjem socijalista u Ćosićevu smjenjivanju demonstrirao suradnju s otvoreno nacionalistički orijentiranim Šešeljevim radikalima, prihvativši čak i optužbe protiv Ćosića koje bi mogle biti poslane i na njegov naslov. Šešeljeva poslušnost oslabila je nakon što su socijalisti prošlog prosinca izgubili apsolutnu većinu u parlamentu, a njihovu je premoć ozbiljno ugrozila druga stranka po jačini - radikali." (Hina) fp 030600 MET jun 93