PETAR ŠEGEDIN: U CARSTVU PONESENIH DUŠA

ZAGREB, 26. svibnja (Hina) - Hrvatska je sveučilišna naklada usporedo na hrvatskom i francuskom jeziku objavila knjigu Petra Šegedina "U carstvu ponesenih duša". Šegedin je knjigu napisao prije 18 godina kao odgovor francuskom pjesniku Pierreu Emmanuelu, koji je piscu, kao Hrvatu, u razgovoru 1972. "predbacio pokolj Srba za drugoga svjetskog rata". Budući da tada u usputnu razgovoru Šegedin nije htio govoriti o pitanju koje je "opterećeno beskompromisnom propagandom", obećao mu je pisati pismo, koje se na kraju pretvorilo u knjigu. "U carstvu ponesenih duša" nije samo literarno-dijaloški odgovor nego i povijesna raščlamba velikosrpske propagande, koja je organizirala", kako ističe Šegedin, "u francuskim svijestima 'aperceptivnu masu' na kojoj nije bilo teško dići mit o Srbiji". Knjiga je i komparativna analiza srpskoga imperijalnog duha u kojem je povezanost nacionalne i religijske mitologije, umjetnosti i znanosti, tako slivena, da se karaketri, pojedinci ljudi, moraju uistinu nazvati "duše koje su permanentno egzaltirane" i najčešće su nesvodive na duše običnih, prirodnih, racionaliziranih ljudi. Jednu od glavnih značajka velikosrpskog imperijalnog duha pisac objašnjava kategorijom "ponesenih duša", koju je preuzeo od sorbonnskog profesora L. Denisa koji je još u početku stoljeća u knjizi "La grande Serbia" pisao blagonaklono o Srbima kao "ames dans une perpetuelle exaltation". Od kraja 19. do početka 20. stoljeća u Francuskoj je napisana mala biblioteka knjiga, koja je stvarala "aperceptivnu masu" i, kako kaže Šegedin, "obrađivala Francuze i stvarala povoljno raspoloženje prema Srbima". Edoardo je Laboulaye 1856. pisao da "...misao Srbina ide dalje od nezavisnosti, on misli na svoju braću u Bosni, Hercegovini, Bugarskoj. Dijete, odgojeno uz rodoljubne pjesme, raste s mišlju da će se jednog dana ponovno roditi Dušanovo carstvo i ono zna gdje će biti sjedište carstva: na Bosporu". Jedan francuski vojni attache 1876. pisao je da se "pod općim imenom Srbi podrazumijevaju narodi koji nastavaju kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, oblast Dubrovnika, Kotorski zaljev, Dalmaciju, Istru, tursku Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, Bačku između Tise i Dunava, zemlju koja oplakuje Dunav kod Budima i Banat". U odjeljku knjige "Brojke i istine" donesen je "izračun" poginulih za drugoga svjetskog rata, koji je na davnu zamolbu autoru pripremio inž. Antun Kučera. Podaci o 1.700.000 poginulih u ratu ili od 700.000 do 800.000 u Jasenovcu, koje je često rabila i povećavala srpska propaganda, kako ističe autor, "nerazmjerno su veliki", te bi vrlo blizu istini mogao biti broj od 797.000 poginulih. Po podacima pak Republičkog zavoda za statistiku u svim logorima na području Hrvatske bilo je 88.294 osobe, od kojih je 36.760 preživjelo. Ne poričući strahotu nasilničke smrti, jer je "i samo jedna dovoljno strašna da u nama probudi jezu", Šegedin napominje da su oni koji "tako bezobzirno manipuliraju količinom nasilničke smrti najčešće i sami nasilnici pa iskorišćuju nasilničke smrti nevinih ljudi da bi skrili svoja vlastita stvarna i potencijalna nasilja". Velikosrpska propaganda u emigraciji, i ona začahurena u partijskim forumima, mučeničku aureolu isplela je gotovo samo oko srpskog puka, ističe pisac i napominje da su "poslije Židova Hrvati narod koji je relativno ponajviše stradao u drugom ratu", te da je hrvatsko sudjelovanje protiv svih oblika rasizma i fašizma bilo relativno jače od drugih naroda Jugoslavije. "Da ste doživjeli sve ono što su Hrvati morali doživjeti nakon velike pobjede Srba i Francuza u Versaillesu", piše Šegedin, Emmanuelu, "nikad Vam ne bi palo na um da meni i uopće Hrvatima predbacujete ustaše i njihove zločine, ne, sasvim sigurno ne: morali biste se obratiti onima koji su ih stvorili ..." Razloge iskrivljene slike u svijetu o Hrvatskoj autor vidi u tome što hrvatska nije imala ni svoju državu ni svoju diplomaciju, pa je sliku o Hrvatskoj stvarala srpska propaganda. Autorova usporedba, "glinene i željezne vaze", najbolje oslikava položaj hrvatskog naroda, koji je zbog težnje za vlastitom državom "plaćao i preplaćivao tuđe račune" i prijetila mu smrt "u ovoj našoj kulturnoj, nebarbarskoj Europi, Europi tolike mudrosti i tolikih svetaca!" Šegedin u predgovoru knjizi upozorava Francuze da čine pogrešku zalažući se za "paranoičku Srbiju", te postavlja javno pitanje "kakva je to misao što vodi francusku politiku". "U carstvu ponesenih duša" na francuski je jezik prevela Khedidja Mahdi-Bolfek. (Hina) mc 261012 MET may 93