IZVJEŠĆE MAZOWIECKOG (4)

ZAGREB, 4. prosinca (Hina) - Objavljujemo četvrti nastavak Trećeg izvješća Tadeusza Mazowieckog. III. SRBIJA 88. Tijekom prvih dviju misija, posebni je izvjestitelj proučio opće stanje ljudskih prava u Srbiji, kao i pitaja koja se tiču prava manjina i etničkih skupina. Posebni izvjestitelj razgovarao je o tome s predstavnicima savezne i republičke vlade, kao i s predstavnicima velikog broja raznih organizacija i političkih stranaka. Postoje bitne razlike između pogleda saveznih i republičkih vlasti u odnosu na poštivanje relevantnih normi ljudskih prava u Srbiji. Savezna vlada priznaje da je stanje daleko od zadovoljavajućega, a novouspostavljeno Savezno ministarstvo za ljudska prava i manjine poduzima neke korake radi poboljšanja toga stanja. No, savezna vlada ima ograničene ovlasti i utjecaj u usporedbi s vladama republika koje čine federaciju, tj. Srbije i Crne Gore. Vodstvo republike Srbije i dalje tvrdi da su na njezinu teritoriju ljudska prava u potpunosti zaštićena. 89. No, postoji bitno nesuglasje između zakonskih odredaba i normi i stvarne primjene tih normi. Ustav Savezne Republike Jugoslavije, proglašen 27. travnja 1992. godine, sadrži velik popis temeljnih ljudskih prava i sloboda. 90. Dva su čimbenika koji doprinose ovakvim prilikama. Jedan je nepostojanje demokratski prihvaćenoga ustavnog poretka i nepoštivanje Ustava od strane nekih političkih vlasti, a drugi je u nedostatnosti učinkovitih mjera i mehanizama za zaštitu ljudskih prava i sloboda priznatih Ustavom. 91. Utjecaj komunističkoga sustava vlasti, s političkim vodstvom koje čvrsto nadzire državu, a bez djelotvorna sustava razdiobe vlasti, još je uvijek snažan. U mnogim slučajevima, i pod različitim krinkama dominantne su političke snage ustvari nasljednice bivše komunističke partije. Iako su redefinirale svoje političke ciljeve, administrativne i političke strukture i dalje vode iste osobe koje su i u prošlosti držale vlast. Moglo bi se ustvrditi da je vladajuća elita pribjegla nacionalističkim parolama i koristi se njima kao metodom očuvanja svoje privilegirane pozicije i moći. 92. Stanje ljudskih prava u Srbiji također je pod snažnim utjecajem vojnoga sukoba u susjednim republikama, ekonomskih prilika u zemlji i nedostatka učinkovita demokratskoga sustava. Svi su ti čimbenici međusobno ovisni. 93. Izostanak bržeg napretka u razvoju modernih demokratskih institucija posljedica je, inter alia, rata u Bosni i Hercegovini. Misija KESS-a, koja je trebala ustvrditi činjenice u vezi s izborima u Jugoslaviji, prvobitno predviđenima za 31. svibnja 1992. godine, naglasila je da će "poštenje svakih izbora u Jugoslaviji biti dvojbeno sve dok traju neprijateljstva... Nacionalističke strasti i nedostatak demokratskoga razvitka uvukle su narod...u močvaru dezinformacija i atmosferu nepovjerenja". 94. Sve lošija ekonomija, hiperinflacija i brzo opadanje životnoga standarda uzrok su općeg nezadovoljstva i rastućih napetosti. Ne smije se zaboraviti na to da su Srbija i Crna Gora primile oko 500.000 izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Sve brže raste broj zločina i stvara se osjećaj nesigurnosti u velikom dijelu društva. Ekonomske sankcije koje su uveli UN, u skladu sa svojom Poveljom, utječu i na svakodnevni život ljudi. U službenoj propagandi sankcije se opisuju kao kazna ili ucjena. Samo neke deokratske skupine u Srbiji otvoreno priznaju da su sankcije uvedene protiv vlasti u Srbiji, budući da one snose glavnu odgovornost za prijetnju međunarodnome miru i sigurnosti u tom poručju. 95. Informativna blokada, koja traje još od početka naprijateljstava u bivšoj Jugoslaviji, ima dalekosežne posljedice. Tisak i elektronski mediji pod kontrolom države sudjeluju u jednostranoj i nacionalističkoj propagandnoj kampanji. Službeni mediji nisu ništa učinili da se distanciraju od politike netolerancije. Kao posljedica toga, oni su potpirivali vatre mržnje. Čineći to, oni sasvim otvoreno niječu poznato pravilo međunarodnoga humanitarnog prava, koje zabranjuje zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja je potiče diskriminaciju, neprijateljstva ili nasilje. Treba se sjetiti da su u razvoju događaja koji su doveli do krvoprolića u toj regiji neutralne televizijske postaje poput "Yutela" ušutkane i u Hrvatskoj i u Srbiji, a u nekim slučajevima neki su novinari smijenjeni i drugi su postavljeni na njihova mjesta. 96. Uočeno je da se činjenice često iskrivljavaju, podaci krivotvore, a strahote se ponekad izmišljaju ili namjerno objavljuju da bi se pojačala atmosfera obostrane mržnje. Mediji se koriste uvredljivim i neprimjerenim imenima. Djelovanje različitih međunarodnih tijela prikazuje se u krivom svjetlu i stvara se atmosfera stalnoga opsadnog stanja. Demokratski opredijeljene opozicijske stranke i pokreti za ljudska prava imaju vrlo ograničen pristup na televiziji i radiju, i malo prilike da svoje mišljenje prezentiraju društvu u cjelini. 97. Stanovnici Srbije lišeni su učinkovitih metoda koje se koriste u demokratskim društvima radi utjecaja na vladinu politiku. Rezultat toga jest činjenica da je srpsko stanovništvo u velikoj mjeri žrtva posljedica politike na koju nema utjecaja. To ponovno potvrđuje činjenicu da je uživanje ljudskih prava nemoguće bez demokratskoga razvitka društva. 98. Stanje ljudskih prava u Srbiji, osobito razvoj političkih prava i sloboda, snažno će utjecati na prilike u čitavoj regiji. Kosovo 99. Već od početka mandata, posebni je izvjestitelj primio uznemirujuća izvješća iz različitih izvora u zemlji i izvan nje, u kojima se opisuje napeto stanje na Kosovu, osobito s obzirom na razne oblike diskriminacije kojoj je izloženo većinsko albansko stanovništvo. 100. Jedan od glavnih trenutačnih problema s kojima je posebni izvjestitelj upoznat tiče se diskriminacije Albanaca u radnim odnosima. Otkad je upravljanje Kosovom 5. srpnja 1990. preuzela srpska vlada, tisuće Albanaca zaposlenih u vladinim i javnim poduzećima otpuštene su, a mnogi su zamijenjeni radnicima iz Srbije i Crne Gore. U vezi s tim je posebni izvjestitelj dobio i službene novine Socijalističke Republike Srbije od 30. ožujka 1990. godine, u kojima je program za uspostavu mira, slobode, demokracije i prosperiteta u autonomnoj pokrajini Kosovo. U točki 12. operativnog plana toga programa stoji da radnike iz Srbije i Crne Gore treba odmah poslati na Kosovo gdje će zamijeniti Albance koji štrajkaju i koji su kasnije i bili otpušteni. Poziva se i na donošenje zakona koji će olakšati zapošljavanje srpskih i crnogorskih radnika na Kosovu. 101. Kao posljedica toga, 26. srpnja 1990. godine srpski je parlament donio zakon, koji nazivaju "zakonom o posebnim okolnostima", a tiče se radnih odnosa na Kosovu. On je olakšao samovoljna otpuštanja, a istovremeno je omogućio zapošljavanje Srba na radna mjesta na Kosovu. Radnici albanskoga podrijetla bili su prisiljeni potpisati, prije no što su primljeni na posao, ili da ne bi bili otpušteni, jedan dokument kojim potvrđuju da prihvaćaju političke i ostale mjere koje poduzimaju srpske vlasti na Kosovu. Po mnogim izvješćima, oni koji su odbili potpisati nisu samo izgubili posao, već su mnogi izbačeni i iz svojih stanova. Mnogi su radnici otpušteni zato što su ustrajali u uporabi albanskoga jezika na radnom mjestu, iako su vlasti naredile uporabu srpskoga jezika i ćirilice na javnim mjestima. 102. Treba zabilježiti da je masovna diskriminacija radnika Albanaca suprotna ILO Konvenciji o diskriminaciji glede zapošljavanja, 1958. (br. 111), Konvenciji o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, 1948. (br. 87) i Konvenciji o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno ugovaranje, 1949. (br. 98), a čija je potpisnica i Jugoslavija. Međunarodna organizacija rada (ILO) izvjestila je o industrijskim postrojenjima koja su razmontirana i preseljena u Srbiju. Tekstilna tvornica "Kuzla" u Glogovi i građevinska tvrtka "Put" zatvorene su, a strojevi poslani u Srbiju. U Đakovici je razmontiran središnji telefonski sustav i poslan izvan Kosova, a da nije zamijenjen. 103. Štoviše, ILO je posebnom izvjestitelju dao kopije sljedećih optužbi, koje je podnijelo Udruženje neovisnih sindikata Kosova: (a) Jugoslavenske vlasti odbile su molbu Udruženja za registraciju; (b) iste su vlasti odbile priznati Udruženje kao zainteresiranu stranu u procesu kolektivnog ugovaranja; (c) mnogi radnici i dužnosnici koji su članovi Udruženja bili su otpušteni zbg toga što su odbili biti članovi srpskih sindikata ili su sudjelovali u štrajku. Te optužbe trenutačno razmatraju kompetentna tijela ILO-a. 104. U zadnje tri godine, zbog nemogućnosti da održe minimalne uvjete života, Kosovo je napustilo 300.000 Albanaca. Mnogi promatrači smatraju da srpske vlasti na razne načine potiču tu praksu i da će ona postupno promijeniti etničku strukturu Kosova. 105. Politika masovnog otpuštanja radnika utjecala je također i na obrazovni sustav. Zbog otpuštanja tisuća učitelja koji su odbili predavati po novom nastavnom programu, koji je srpska vlada nametnula 1990. godine, školovanje je albanskim učenicima postepeno ograničavano. To nije zahvatilo samo osnovnu i srednju školu nego i sveučilište. Procijenjeno je da oko 400.000 albanske djece nije u zadnje dvije godine pohađalo nastavu jer su mnogi roditelji odbili da im djeca uče po srpskom programu. Posebni je izvjestitelj obaviješten da su neki otpušteni albanski profesori davali privatne satove ali je policija u nekim slučajevima sprečavala učenike da pohađaju ta predavanja. 106. Od travnja 1992. godine, više od 27.000 učitelja nije primilo plaću, izvijestile su albanske organizacije. Govori se da je otpušteno više od 800 članova sveučilišnog osoblja. Navodno se još uvijek neke osnovne škole pridržavaju nastavnog programa na albanskom jeziku, ali se on ne primjenjuje niti u jednoj od srednjih škola. Desetci tisuća Albanaca su 12. listopada 1992. godine protestirali u Prištini, kao i u drugim gradovima na Kosovu, zahtijevajući ponovnu uspostavu albanskog nastavnog programa u školama umjesto onog koji su nametnule srpske vlasti. 107. Drugi ozbiljan problem tiče se slobode informiranja. Iako su srpske vlasti izvijestile posebnog izvjestitelja da albanska zajednica ima više od 15 sati radio-programa dnevno na albanskom jeziku te da izlazi 15 časopisa na albanskom, Albanci su izvijestili o mnogo restriktivnijoj politici. Po tom izvoru, trenutačno izlaze samo četiri časopisa na albanskom jeziku, "Bujku" (5 do 6 brojeva tjedno), "Shkendija" i "Fjala" (svaka dva tjedna) i "Zeri" (jednom tjedno). Ta ograničenja mogu se pripisati i činjenici da je čitav sistem tiskanja i distribucije u srpskim rukama. Što se tiče radio-programa na albanskom, čelnici albanske zajednice izvijestili su posebnog izvjestitelja da se dnevno prosječno emitira samo 15 minuta programa na albanskom, koji se uglavnom sastoji od prijevoda srpskog programa vijesti. Povremeno međutim, osobito u vrijeme posjeta stranih misija, program na albanskom je obimniji. 108. Po albanskom izvoru, njihovih 295 sudaca je bez razloga otpušteno a njihova radna mjesta popunjena su srpskim sucima. Uz ova proizvoljna otpuštanja vežu se ozbiljne sumnje u neovisnost pravosuđa. Štoviše, albanski odvjetnici imaju veoma ograničen uvid u dosjee, što također ugrožava nepristranost pravosuđa. 109. Nedavno je organizacija Amnesty International izvijestila da je u okružnom sudu u Peći 19 Albanaca osuđeno na jednu do sedam godina zatvora zbog "udruživanja u cilju izvršenja neprijateljskih radnji" i "ugrožavanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije" po članku 116 i 136 Krivičnog zakona Jugoslavije. Glede ovakvih slučajeva, stiglo je mnogo izvještaja o nepravilnostima, osobito što se tiče uloge advokata tijekom suđenja. 110. Primljeno je mnogo optužbi o mučenju u policijskim stanicama, kao i o brutalnosti policije prema demonstrantima, studentima i srednjoškolcima. Najčešće spominjani oblici zlostavljnja odnose se na premlaćivanje gumenom policijskom palicom i drškom puške. Žalbe protiv počinitelja takvih zloupotreba često su ostale bez rezultata. 111. Posebni izvjestitelj za pitanje mučenja i medicinski stručnjak posjetili su općinski zatvor u Prištini. U tom zatvoru, optuženi koji tek čekaju suđenje, bili su zatočeni sa zatvorenicima koji su osuđeni na kazne do šest mjeseci. Čula su se svjedočenja o navodnim grubim postupcima, ali se nakon uvida u dokumentaciju, uključujući i liječničke izvještaje, došlo do zaključka da nije vjerojatno da se takav loš postupak događao. 112. Oni su ispitali 25 svjedoka koji su, u raznim kosovskim gradovima bili žrtve policijskog zlostavljanja tijekom masovnih demonstracija protiv zatvaranja škola, koje su bile nasilno rastjerane 12. i 13. listopada 1992. Bez iznimke, na njihovim su se tijelima vidjele teške modrice i ponekad prave rane, npr. očiju. Bilo je rečeno da su demonstracije najavljene vlastima tjedan dana unaprijed i, kako nije bilo nikakve reakcije, demonstracije su, po zakonu, bile dozvoljene. Međutim, kad se masa okupila, policija je, bez uobičajana upozorenja da se raziđu, pendrecima napala demonstrante. Velik broj osoba bio je ozbiljno ozlijeđen a neki od njih su otpremljeni u bolnicu; u jednom je slučaju demostrantu odrezano uho. Jedan broj uhapšenih zadržan je u pritvoru usprkos činjenici da su bili ranjeni. Neki su pušteni nakon nekoliko sati, dok se drugima sudilo na licu mjesta. Kažnjeni su zatvorom do 60 dana. 113. Primljene su optužbe o otpuštanju albanskih liječnika iz prištinske bolnice kao i o diskriminaciji albanskih pacijenata. Medicinski stručnjak posjetio je, zajedno s drugim članovima misije, odjel za odrasle bolesnike. Osoblje koje su sreli bili su očito Srbi. Među pacijentima su bili pripadnici svih etničkih skupina, i po bolesničkim listama, bili su adekvatno liječeni. Albanski su pacijenti rekli da su dobili samo početnu dozu potrebnih lijekova u bolnici, a ostatak su, u albanskim ljekarnama, moralui kupiti članovi njihovih obitelji i donijeti u bolnicu. Informaciju je potvrdilo i bolničko osoblje, ali nije jasno da li to vrijedi za sve pacijente. Liječnici su ukazali na znatan, iako ne i beznadan, nedostatak lijekova; antibiotika, lijekova za kemoterapiju i slično, te su upozorili da su to posljedice sankcija. Liječnici u bolnici su potvrdili da se Albanci oslanjaju na privatne liječničke ordinacije a da oni često primaju hitne slučajeve koji su prekomplicirani za njihove ograničene mogućnosti. Misiji je bilo očito da je medicinska njega u Prištini, slično kao i drugi oblici političkog, socijalnog, gospodarskog i kulturnog života, pod utjecajem dubokog nepovjerenja između Albanaca i srpskih vlasti. 114. Valja se nadati da će nedavna inicijativa premijera SRJ Milana Panića o uspostavi dijaloga između Albanaca i Srba na Kosovu dati pozitivne učinke. Prilikom susreta s posebnim izvjestiteljem, premijer Panić je izrazio želju da zaustavi kršenje ljudskih prava i diskriminaciju Albanaca. Složio se s posebnim izvjestiteljom da mediji ne bi trebali pogoršavati napetosti na području bivše Jugoslavije. Takvo stajalište premijera Panića, međutim, žestoko su odbacile srpske ekstremističke skupine, koje djeluju na Kosovu. Iako u većine albanskih čelnika zasad prevladava razboritost i strpljenje, postoji potencijalna opasnost od izbijanja nasilja, čije je posljedice teško predvidjeti. Na Kosovu je trenutačno mnoštvo vojnika jugoslavenske vojske, a njihov se broj, po posljednjim informacijama, povećava. Sandžak 115. Razni su izvori usmjerili pozornost posebnog izvjestitelja na opasno stanje koje vlada u Sandžaku. Posebni izvjestitelj za izvansudbene, samovoljne i po prijekom postupuku izvršene likvidacije, posjetio je nakratko područje Sandžaka za vrijeme dok je posebni izvjestitelj boravio na Kosovu. Zaključeno je da je područje koje naseljavaju Muslimani, Srbi, i Crnogorci, a koje je jednim dijelom u Srbiji a drugim u Crnoj Gori, mjesto mogućeg izbijanja sukoba. Situacija glede ljudskih prava ugrožavaju u velikoj mjeri isti čimbenici koji prevladavaju u mnogim drugim područjima bivše Jugoslavije: ratom u Bosni i Hercegovini, jakom prisustvu vojnih i paravojnih snaga, uzletom nacionalističke ideologije, neučinkovotošću pravnih tijela za provođenje zakona, ekonomskom krizom, informativnom blokadom i prilivom izbjeglica. 116. Unatoč očiglednoj atmosferi tolerancije u raznim dijelovima Sandžaka, uključujući i neka područja Novog Pazara, u graničinim područjima prema Bosni i Hercegovini primjenjuju se uobičajene metode etničkog čišćenja. Kuće i prodavaonice koje pripadaju Muslimanima spaljene su, a džamije uništene u terorističkim napadima u gradovima Pljevlja, Prijepolje, Priboj i Bijelo Polje. To se u pravilu događa tako da se postavljaju bombe u zgrade. Po priopćenju saveznih vlasti "osim bombi i vatre, neke ekstremističke nacionalne stranke angažirane su u tim aktivnostima - ili, preciznije, ekstremni članovi tih stranaka vrše pritisak verbalnim prijetnjama i otvorenim zahtjevima - kako bi prisilili Muslimane da napuste to područje". Oni govore da su poduzete određene mjere u nakani da se okonča ovakva situacija, uključujući tu i uhićenja sumnjivih osoba i jačanje policijskih snaga. Crnogorsko ministarstvo unutrašnjih poslova vodi istragu protiv 11 policajaca u mjestima u kojima je ugrožen javni red, uključujući i Pljevlja. Možemo se samo nadati da će te mjere biti učinkovite. Ipak, trenutačno među Muslimanima raste nesigurnost koja rezultira masovnim eksodusom: smatra se da je 70.000 Muslimana napustilo to područje od početka sukoba. 117. Posebni izvjestitelj osobito je zabrinut zbog velikog broja dramatičnih incidenata do kojih je došlo u listopadu, uključujući otmicu i samovoljno pogubljenje Muslimana. U jednom je takvom incidentu silom odvedeno, i pretpostavlja se da je pogubljeno, 17 stanovnika sela Sjeverin. Savezne su vlasti obavijestile posebnog izvjestitelja da su poduzele mjere kako bi se slučaj istražio i kako bi se takvi slučajevi u budućnosti spriječili. 118. Članovi misije tijekom posjeta Sanžaku susreli su se s predstavnicima lokalnih vlasti, nevladinih organizacija, predstavnicima političkih stranaka i vjerskih zajednica. Dobili su različite informacije i naišli na različita mišljenja, ali nisu imali priliku provjeriti navode o kršenju ljudskih prava. Nepovoljna je činjenica da se, vrlo često lažne i pretjerane, informacije koriste za postizanje političkih ciljeva. Posebni izvjestitelj vjeruje da će se razmještajem stalne KESS-ove misije u području Sanžaka omogućiti dobivanje stvarne i potpune slike o stanju ljudskih prava u Sanžaku. 119. Jasno je da neće doći do provale nasilja zbog ponašanja vojske, pripadnika vlasti Republike Srbije ili nekih političkih čelnika, sve dok Muslimani i Srbi u Sandžaku budu živjeli zajedno i u miru te dok lokalne i savezne vlasti budu također pokazivale znakove tolerancije. Vojvodina 120. Dok je posebni izvjestitelj boravio na Kosovu, Vojvodinu je posjetio predstavnik glavnoga tajnika za osobe raseljene unutar jedne države, i tamo se susreo s predstavnicima saveznog Ministarstva za ljudska prava i manjine, srpske Komisije za izbjeglice, srpskim Crvenim križem, gradonačelnikom Subotice i predstavnicima organizacija etničkih Mađara, Hrvata, Slovaka, Ukrajinaca i Rumunja. On je posjetio i jedan izbjeglički logor i intervjuirao izbjeglice iz Hrvatske i Bosne. 121. Vojvodina je tradicionalno poljoprivredno bogato i etnički složeno područje. Srbi čine 57 posto stanovništva po podacima iz 1991. godine, a iza njih slijede etnički Mađari, Hrvati i Slovaci. Manje brojne manjine poput Nijemaca, Rumunja, Rusina i Ukrajinaca čine oko 17 posto pučanstva. 122. Od 1991. godine iz Vojvodine je istodobno odlazio, ali je i dolazio, velik broj izbjeglica. Prvi veći eksodus poklopio se s napadima na Sloveniju i Hrvatsku. To su uglavnom bili Hrvati, Slovenci, Mađari i ostali koji se nisu htjeli priključiti Srbima u borbi protiv neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Rat 1991. godine izazvao je i prvi priliv izbjeglica koje su pobjegle od sukoba i diskriminacije protiv Srba u Hrvatskoj. 123. Početak sukoba u susjednim dijelovima Hrvatske i priliv srpskih izbjeglica dogodio se istodobno kad je počelo i sve jače zlostavljanje i nasilje nad nesrpskim stanovništvom u Vojvodini, uključujući silovanja, ubojstva, prijetnje smrću, podmetanje bombi u kuće i crkve te prisilno protjerivanje. U nedavno napisanu posebnom izvješću Komitetu za ljudska prava, savezna vlada piše da su "neki od tih ljudi, bježeći pred sukobom i nadajući se da će spasiti vlastiti život i živote članova obitelji, stigli su u SR Jugoslaviju donoseći sobom oružje, odlučni da osnuju novi dom, čak i ako to znači uporabu sile da bi postigli cilj, na račun onih koji pripadaju nesrpskom pučanstvu (Hrvati i ostali), koje smatraju za 'neprijatelje' samo zato što ne pripadaju srpskome narodu". U izvješću se navodi primjer Hrtkovaca, gdje je u svibnju 1992. godine naseljeno 500 izbjegličkih obitelji, uključujući 350 bivših vojnih osoba. Počela je kampanja zastrašivanja i maltretiranja, uključujući i premlaćivanje, što je doseglo vrhunac smrću jedne osobe i odlaskom oko 600 osoba, koje su utočište našle u Hrvatskoj. Vlada navodi da je srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova počelo istragu kako bi razjasnilo jesu li u te događaje bile umiješane i lokalne vlasti. Zaplijenjene su velike količine oružja i eksploziva, a određeni broj osoba tereti se za kriminalne prijestupe uključujući i ubojstva, ilegalno korištenje ili posjedovanje oružja ili eksploziva i "povredu slobode i prava osoba druge nacionalnosti". Međutim, upitna je nepristranost policije i sudova, u kojima prevladavaju Srbi, te njihova opredijeljenost da zaštite prava manjina. U slučaju što ga je prijavila Demokratska liga Hrvata u Vojvodini, osobe osuđene za podmetanje bombe u kući vođe te organizacije, osuđene su samo na po tri ili četiri mjeseca zatvora. 124. Novi Slankamen također je bio poprište silovitih sukoba. Hrvatski kulturni centar i rimokatolička crkva uništeni su 1991. godine, brojne hrvatske kuće oštećene su pucnjevima iz mitraljeza ili od eksploziva, jedna je osoba silovana, a mnoge su pretučene ili im se prijetilo. U Somboru je u noći s 31. prosinca na 1. siječanj 1992. godine eksplozivom oštećena crkva, a dvije noći nakon toga u dva hrvatska restorana i u kuću vođe hrvatske političke stranke podmetnut je eksploziv. O tim je zločinima na radio-programu izvijestio paravojni vođa Arkan. Etničkim je Hrvatima rečeno da moraju do određenoga datuma otići, pod prijetnjom smrću. U Subotici gdje su Mađari najbrojnija etnička skupina, crkveni su objekti napadani ili su bili oštećivani neprestano od 1991. godine. Katedrala je oštećena u eksploziji, a pokušano je i podmetanje požara u sjemeništu, samostan u Baču, koji je zaštićen spomenik kulture, napadnut je i oštećen u tri zasebna incidenta, kao i nekoliko crkava. 125. Lokalne vlasti i politički čelnici koji su se susreli s delegacijom izjavili su kako se broj Hrvata, Mađara i pripadnika ostalih manjina koji su napustili Vojvodinu, procjenjuje na 90.000. I dalje pristižu izbjeglice koje bježe pred sukobima i diskriminacijom u Bosni. Naseljavanje izbjeglica koordinira Komisija za izbjeglice Republike Srbije. Ona je usvojila plan po kojemu se određuje broj izbjeglica koje moraju biti smještene na određenu lokaciju. Na nekim područjima broj izbjeglica određenih za naseljavanje u Vojvodini čini više od 90 posto izvornog stanovništva. 126. Broj izbjeglica koje su premještene u Vojvodinu neproporcionalan je ukupnom broju izbjeglica u Srbiji, prema tvrdnjama lokalnih vlasti i političkih čelnika koji su razgovarali s članovima delegacije. Ekonomske poteškoće uslijed priliva izbjeglica, ekonomski embargo što su ga donijeli UN i loša žetva doprinose odbojnosti prema srpskim izbjeglicama. Gospodarstvo je još uvijek u velikoj mjeri pod javnom kontrolom, a etnički čelnici koji su razgovarali s članovima delegacije izjavili su da je otpuštanje nesrpskog stanovništva, kako bi se zaposlile srpske izbjeglice, značajan problem. U nekim slučajevima kao razlozi otpuštanja navedene su političke aktivnosti djelatnika ili njegovo neprijavljivanje u vojnu službu. Općenito, velika nesrpska manjina strahuje da bi se izbjeglice mogle trajno nastaniti, konfiscirajući imovinu onih koji su bili prisiljeni otići te da bi se time mogla još više oslabiti politička autonomija i kulturna tradicija u tome području. 127. Utjecaj priliva izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od kojih većinu čine Srbi, jedino se u potpunosti može shvatiti u kontekstu određenog političkog razvoja koji se dogodio tijekom posljednjih nekoliko godina. U skladu s Ustavom SFRJ iz 1974. godine Vojvodina i Kosovo su bile "autonomne pokrajine". Vodstvo SK Srbije počinje 1987. godine kampanju za "ponovno objedinjenje" Srbije, što znači potpuno priključenje dviju autonomnih pokrajina republici. Kampanja doseže vrhunac 1990. godine donošenjem amandmana na Ustav Republike Srbije kad se dvjema pokrajinama ukida autonomija. 128. Unatoč tome što su nesrpske etničke skupine, koje čine većinu stanovništva u Vojvodini, tako izgubile svoje pravo na samoupravu u sastavu autonomne pokrajine, njihovi predstavnici još uvijek imaju brojna mjesta u lokalnoj vlasti. Stoga je razloga razumljivo zašto oni strahuju da je veliki priliv srpskih izbjeglica te zakon koji im omogućuje stjecanje državljanstva i politička prava, dio strategije kojom se nastoji smanjiti pravo na samoupravu dosadašnjih žitelja tog područja. Po informacijama dobivenim od predstavnika etničkih skupina, intervjuiranih tijekom druge misije u Vojvodini, od 1990. godine mnogi su Srbi postavljeni na neke dužnosti, posebice u policiji i sudstvu. Ovo uvelike doprinosi osjećaju nesigurnosti među nesrpskim pučanstvom, u doba kad je nasilje i etničko čišćenje u porastu. (Hina) fp 041338 MET dec 92