IZVJEŠĆE MAZOWIECKOG (2)

ZAGREB, 4. prosinca (Hina) - Objavljujemo drugi nastavak Trećeg izvješća Tadeusza Mazowieckog. Samovoljno zatočenje i postupanje sa zatvorenicima Stanje u područjima pod srpskom kontrolom 28. Posebni izvjestitelj imao je samo ograničen pristup zatvorima i drugim zatočeničkim mjestima u dijelovima BiH pod srpskom kontrolom. Tijekom svoje prve misije, nije mu bio dopušten pristup zatvorenicima u vojnom zatvoru u Manjači. Prilikom druge misije dopušteno mu je da posjeti zatočenički objekt Bačovic u sjeveroistočnoj Bosni. Međutim, članovima izaslanstva koji su namjeravali posjetiti zatočeničke objekte pokraj Prijedora nije bio dopušten pristup tom području. No bez obzira na to, značajan broj podataka prikupljen je kroz interviewe s izbjeglicama koji su nedavno bili pušteni iz zatvora u tom području. Te informacije potvrđuju zaključke drugih međunarodnih izaslanstava koja su posjetila zatvore u tom području, uključujući misije KESS i Francuske, i izvješća koja su pripremile razne vlade čiji su predstavnici razgovarali s bivšim zatočenicima, sada izbjeglicama (* 2.). 29. Za vrijeme posjeta, u logoru Bačovic, smještenom u dvije skladišne zgrade, bilo je zatočeno oko 1.000 Muslimana. Zatvorenici se nisu žalili na loš postupak, i općenito su izgledali dobrog zdravlja. Spavaju međutim na slami, na podu u negrijanoj zgradi bez vrata i prozora, gdje će dolaskom zime uvjeti postati nepodnošljivi. 30. Uvjeti u drugim zatvorima i zatočeničkim objektima u sjevernoj Bosni su, ili su bili, prema svedočenjima bivših zatočenika, mnogo gori. Tvornica za proizvodnju keramike u Prijedoru, poznata kao Keraterm, pretvorena je u zatvor u kojem je bilo zatočeno nekoliko stotina osoba iz muslimanskih sela Hambarine i Kozarac. Tijekom druge misije, članovi izaslanstva su razgovarali s dvojicom bivših zatočenika koji su u detalje opisali incident u srpnju, u kojem je oko 100 zatvorenika ubijeno, a 40 ih je ranjeno vatrom iz strojnica. Mrtve i ranjene specijalna je policija odvezla u istom kamionu i niti jedan od ranjenika nije se vratio, šireći strah da su i oni također umrli. U danima koji su slijedili, prema riječima svjedoka, male skupine ljudi su izvedene i postrojene uza zid da bi ih potom ubili strojnicima. Prema njihovim procjenama, tom je prilikom ubijano po 30 do 40 ljudi. Prema drugim izvorima, vjeruje se da je likvidacija tih zatočenika bila odmazda za smrt brata oficira za vezu lokalnog Crvenog križa, zaduženog za Keraterm, koji je poginuo u borbama kod Kozarca. 31. Drugi logor u kojem je bilo zatočeno oko 3.000 osoba, uglavnom Muslimana iz Prijedora i okolice, bio je smješten u rudarskom kompleksu Omarska. Logorom je upravljala milicija iz Omarske a ispitivanja je provodila milicija iz Prijedora. Zatvorenici su dobivali samo jedan obrok dnevno koji se sastojao od kruha, riže i vode. U posebnoj pokrajnjoj zgradi za ispitivanje zatvorenika, redovito su se vršila mučenja. Prema iskazu jednog svjedoka, da bi dobili nešto za jelo, zatvorenici su morali trčati kroz dva reda ljudi oboružanih palicama. Velik broj svjedoka, koje su u raznim prilikama intervjuirale razne agencije, potvrdili su da je u ovom logoru pogubljeno mnogo zatvorenika, a da su za likvidaciju naročito odabirani politički čelnici i vjerski poglavari, te obrazovani ljudi. Jedan svjedok koji je razgovarao s posebnim izvjestiteljem rekao je da se svako jutro, prosječno četiri do pet mrtvih zatvorenika uklanjalo iz sobe u kojoj je bio zatočen. Oni bi tijekom noći podlegli ozljedama koje su bile rezultat batinjanja, slabe prehrane, nehigijenskih uvjeta i nedostatka liječničke brige. Svjedok je bio zatočen u istoj sobi s otprilike 150 ljudi. U slučaju da je u cijelom logoru bila ista stopa smrtnosti, dnevno bi bilo umiralo oko 100 ljudi. Drugi je svjedok izjavio da je stopa smrtnosti bila čak i veća. Ovaj je logor navodno zatvoren, iako se za mnoge zatočenike govori da su prebačeni na druga mjesta zatočenja. 32. Dokazi o ubijanju zatvorenika primljeni su od ljudi koji su bili zatočeni u Bileći i Sanskom Mostu. Svjedok koji je bio zatočen u Sanskom Mostu rekao je da mu je nakon pet dana ispitivanja, koje je bilo popraćeno batinjanjem, rečeno da je osuđen na smrt. Odveden je na šumovito mjesto gdje je trebala biti izvršena egzekucija, ali je zahvaljujući srpskom časniku kojega je poznavao, uspio pobjeći. Bivši zatvorenik logora u Bileći izjavio je da su se oni koji su bili izdvojeni za ispitivanje vraćali sa znakovima okrutnog premlaćivanja, te da se 12 ljudi izdvojenih za ispitivanje više nikada nisu vratili. Kasnije, za vrijeme jedne razmjene zarobljenika, oni koji su bili odgovorni za logor izjavili su da je spomenutih 12 zarobljenika pobjeglo. 33. Iako mu nije bio dopušten pristup logoru Manjača, posebni izvjestitelj je prikupio opširne informacije o uvjetima u logoru. Većina izvora navodi da je broj zatočenika oko 4.000 muškaraca, a zatočeni su u velikoj otvorenoj zgradi koja se prije rabila kao štala. Fizički su uvjeti bili osobito loši prvih nekoliko mjeseci nakon što je logor otvoren. Od raznih vjerodostojnih izvora predočeni su dokazi o ozbiljnoj neishranjenosti, oštroj disciplini, strogom ograničenju vode, lošim sanitarnim uvjetima, prenatrpanosti, nedostatku prave liječničke skrbi i premlaćivanju zatvorenika. Uvjeti su se počeli popravljati nakon što su predstavnici međunarodnih tijela posjetili logor u kolovozu. 34. Upravitelji logora, koji su dužnosnici vojske bosanskih Srba, tvrde da su ti ljudi ratni zarobljenici. Međutim, drugi promatrači smatraju da većina od njih nikada nije nosila oružje, a zatočeni su samo zbog godina i što pripadaju muslimanskoj etničkoj grupaciji, te ih je to, u očima srpskih vlasti, učinilo potencijalnim neprijateljskim borcima. 35. Upravitelji logora Manjača izvijestili su posebnog izvjestitelja da se nadaju što je moguće prije razmjeni zarobljenika. Ovo ilustrira koja je uloga zatvaranja muslimanskog i hrvatskoga civilnog pučanstva u politici etničkog čišćenja: oni koji su bez razloga, osim etničkog podrijetla, lišeni slobode, biti će pušteni samo pod uvjetom da napuste teritorij pod kontrolom Srba. Malom je broju zatočenika bilo dopušteno da napuste logor i vrate se svojim domovima u BiH. Stanje u područjima pod kontrolom vlade i/ili bosanskih Hrvata 36. U Zenici je posebni izvjestitelj posjetio zatvor pod nadzorom Vlade BiH. U specijalnom dijelu zatvora bilo je zatočeno oko 80 Srba, navodno zatočenih zbog podrške srpskoj miliciji. Čini se da su u većini slučajeva te osobe bile zatočene jer su zbog etničkog podrijetla bile sumnjive, a ne zbog nekog konkretnog dokaza o podršci srpskim snagama. Glavna zabrinutost vlada, osim nedostatka uvjerljivijeg dokaza za njihovo zatvaranje, zbog batinjanja koje povremeno tijekom noći izvršavaju stražari. Na hranu, liječničku skrb ili uvjete boravka, nije bilo pritužba i zatvorenici su izjavili da je upravitelj zatvora pošten i human. Nekoliko se zatvorenika koji su prije bili zatočeni u Visokom, žalilo na loš postupak i da su morali kopati rovove. 37. Za vrijeme posjeta Mostaru, posebni izvjestitelj je posjetio zatvor pod kontrolom HVO i susreo se sa zatočenim srpskim civilima. Glavna pritužba je bila nedostatak izvanjskih aktivnosti i nedostatak kontakata između supružnika, zatočenih u zasebnim muškim i ženskim dijelovima zatvora. Nekoliko se žena žalilo da su u logoru, prije nego što su došle u zatvor, bile silovane. Kad su te optužbe iznesene vodstvu "Hrvatske zajednice Herceg-Bosne", tvrdili su da je logor vodio HOS, te da je HVO zbog zlodjela zatvorilo taj logor. 38. Među intervjuiranim zatvorenicima bila je i skupina civila koji su se vratili u zatvor odbivši da budu razmijenjeni, jer nisu htjeli napustiti svoje domove i imanja. Zatvorske su vlasti priopćile da su svi oni osumnjičeni da su na neki način pridonijeli ratnim akcijama milicije bosanskih Srba, koja je u tom području bila vrlo aktivna. Vlasti su priznale da su ljudi zatočeni zbog "ispitivanja" te da sudski sustav u "Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni" ne funkcionira. Odgovornost za odlučivanje tko će i koliko dugo biti zatočen, ostaje tako na policiji ili vojnim vlastima. Ostaje jasan dojam da ozbiljnija istraga o činjenju krivičnih dijela nije ni provedena pa da se o njoj čak nije ni mislilo, te da je većina ljudi zatočena zbog etničkog podrijetla, ili zbog toga što im je pripisana nekakva krivnja u njihovu selu ili susjedstvu. 39. Posebni izvjestitelj je također posjetio i skupinu od gotovo 50 Srba u Tomislavgradu gdje su radili na polju. Još jednom, glavna pritužba je bila da su lišeni slobode samo zbog podrijetla, i nisu pojma imali kako dugo će biti zatočeni niti na koji način dokazati da su nevini. Muškarci su se složili da se osobe odgovorne za upravljanje zatočeničkim smještajnim objektom, tj. školom, prema njima dolično ponašaju, ali da ih u toku noći dolaze i tuku nepoznate osobe za koje se vjeruje da su pripadnici policije ili raznih paravojnih snaga. Jedan šezdesetogodišnjak je pokazao tragove bezobzirnog batinanja koje se dogodilo nekoliko dana prije. C. Drugi ratni zločini 40. Etničko čišćenje, samovoljno zatvaranje civila i loše postupanje prema zatvorenicima, koji se događaju u vrijeme rata, predstavljaju i ratne zločine i kršenje ljudskih prava. Druge metode koje se pojavljuju u Bosni i Hercegovini a koje također predstavljuju kršenje ljudskih prava i ratne zločine uključuju egzekuciju civila po kratkom postupku, likvidaciju ranjenih vojnika, bezobzirnu upotrebu vojne sile protiv civilnih središta, napade na bolnice i nepoštivanje znakova Crvenog križa. 41. Bezobzirno granatiranje Sarajeva, koje je uzrokovalo nebrojne smrti civila, dobro je poznato. Osim fizičke opasnosti, granatiranje trgovinskih centara i stambenih četvrti grada, te snajperisti koji ciljaju civilno stanovništvo, uzrokuju psihičke stresove. Uništenja vitalnih djelatnosti, uključujući opskrbu vodom, strujom i objekata čistoće, za što su odgovorne obadvije strane, učinila su uvjete življenja veoma primitivnim. Medicinska njega, zbog nedostatka medicinskih preparata, također je vrlo primitivna. U nekim slučajevima, na primjer, teške su se operacije izvodile bez opće anestezije. Nedostatak goriva za grijanje na kritičnoj je točki, a velika većina stambenih objekata je oštećena (primjerice razbijeni prozori) pa su stanovnici prepušteni na milost i nemilost hladnog vremena. Stanovništvo uvelike ovisi o pomoći u hrani, ali se konvoji i zrakoplovi koji dovoze pomoć stalno napadaju, usprkos jamstvima za sigurnost prolaza. Pripadnici UNPROFOR-a, odgovorni za praćenje i sigurnost humanitarnih operacija, također su bili meta napada i razmjerno su pretrpjeli više žrtava nago u bilo kojoj drugoj operaciji očuvanja mira. Tijekom svoje druge misije, posebni je izvjestitelj uočio da se u odnosu na vrijeme svog prvog posjeta progresivno uništavanje Sarajeva nastavilo, a pogoršalo se i psihičko stanje pučanstva. 42. Sve su strane krive za upotrebu vojnih snaga protiv civilnog stanovništva i humanitarnih operacija u Sarajevu. Međutim, ne može se ne uočiti činjenicu da je glavna odgovornost na srpskim snagama, jer su upravo oni primijenili taktiku opsade grada. Zaista, Sarajevo nije ništa drugo nego najveći i najpoznatiji od svih gradova koji su opkolile srpske snage u BiH. Za vrijeme prve misije, članovi izaslanstva posebnog izvjestitelja posjetili su područje Bihaća na sjeverozapadu BiH, koje je bilo, i još je, pod opsadom. Gradovi u istočnom dijelu BiH koji su pod opsadom srpskih snaga uključuju Srebrenicu i Goražde. Jajce, gradić u središnjoj BiH, koji je bio pod srpskom opsadom nekoliko mjeseci, pao je u srpske ruke potkraj listopada. U svim tim gradovima, temeljni je obrazac istovjetan: granatiranje civilnih četvrti, osnovnih uslužnih služba i postrojenja zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom, osobito bolnica i sakralnih objekata, te ometanje dostave humanitarne pomoći. 43. Otkako je posebni izvjestitelj Komisiji za ljudska prava podnio svoj prvi izvještaj, primljen je sve veći broj izvještaja o smaknućima civila izvršenim po prijekom postupku. Izvještaji o smaknućima izvršenim tijekom etničkog čišćenja i u mjestima gdje su držani zatočenici ukratko su navedeni ranije. Također su primljeni izvještaji koji se odnose na smaknuća u drugim okolnostima, prije svega o smaknućima osoba koje su pobjegle iz svojih domova ili koje su bile puštene iz zatočeničkih logora i pokušale su doći do područja pod kontrolom snaga koje su im naklonjene. 44. Tijekom druge misije članovi izaslanstva intervjuirali su pet osoba koje su bile svjedoci smaknuća koje je izvršeno u takvim okolnostima. Ovo je sažetak njihova iskaza: - Na dan 21. kolovoza ili oko tog datuma, dok su bili zatočeni u logoru Trnopolje, svjedocima je pružena mogućnost da se ukrcaju u četiri autobusa koji su stigli u logor kako bi prevezli osobe koje su htjele otići u središnju Bosnu koju kontroliraju Muslimani. Prije no što su došli u Banju Luku, autobusima se pridružilo još šest autobusa i dvoja policijska kola koji su pratili konvoj. Južno od Skender Vakufa, konvoj se zaustavio dva puta, kako bi se omogućilo srpskoj miliciji i specijalnoj policiji koji su ga pratili da odvoje putnike po godinima i spolu. Mladi i sredovječni muškarci stavljeni su u dva autobusa, u kojima je u svakom bilo oko 100 osoba. Nedugo poslije, ta su se dva autobusa ponovno zaustavila, na rubu strmoga dubokog klanca na dnu kojeg je rijeka ili potok. Osobe iz jednog autobusa morale su izići i naređeno im je da se postroje u dva reda, klečeći, uzduž ruba klanca. Nakon što su to napravili, pripadnici policije i milicija otvorili su vatru iz strojnica. Tri svjedoka izbjegla su smaknuće bacivši se preko ruba litice. Ljudi iz drugog autobusa izvedeni su u skupinama po troje, dovedeni do ruba i upucani u glavu iz neposredne blizine. Dva svjedoka iz tog autobusa također su pobjegla skočivči s litice, od kojih je jedan u padu zadobio teške ozljede. Pripadnici policije i milicija poslije su s vrha litice otvorili vatru na tijela. - Svjedoci navode kako su na dnu litice pronašli tijela u stanju raspadanja, što navodi na pretpostavku da su ranije vršena slična smaknuća, te potkrepljuje objavljenje popise iskaza drugih svjedoka sličnih smaknuća u istom području izvršenih drugih datuma. - Za tjedan dana svih je pet svjedoka zarobljeno i prevezeno u bolnicu u Banjoj Luci, gdje su bili izloženi maltretiranjima milicijskih stražara. Dok su bili u bolnici, bili su očevici smrti premlaćenog muslimanskog borca, koji je navodno smaknuo mnogo Srba. 45. U rujnu je primljen jedan izvještaj o smaknuću srpskih civila po prijekom postupku. Pregovorima je postignut sporazum da će srpskim taocima iz Goražda, koje je opkoljeno srpskim snagama, biti dopušteno da odu. No, konvoj koji ih je evakuirao napale su muslimanske snage, te je ubijeno od 100 do 200 civila, među njima mnogo žena i djece. 46. Također je potvrđen incident u kojem su smaknuti borci koji su se predali. U izvještaju koji je objavio Helsinki Watch kaže se da je najmanje 13 bosanskih vojnika iz Travnika koji su se predali Jugoslavenskoj narodnoj armiji smaknuto po prijekom postupku u noći 15. svibnja na Vlašiću, u središnjoj Bosni. Autopsije pokazuju da tijela 13 muškaraca, čija su imena navedena, pružaju dokaze o žestokim premlaćivanjima, kao i rane od vatrenog oružja nanesene iz neposredne blizine. Dvojica preživjelih svjedoka u svom su iskazu opisala kako su žrtve ubijene dok su bile prisiljene da pužu u polju, a svjedoci su identificirali odgovorne. 47. Međunarodni komitet Crvenog križa u više je navrata naglasio potrebu da sukobljene strane u Bosni i Hercegovini poštuju znak Crvenog križa. Posebni je izvjestitelj osobno posjetio bolnicu u Sarajevu i bio očevidac štete prouzročene bombardiranjima. U jednom posebno teškom incidentu, konvoj ICRC-a, koji je prevozio medicinske potrepštine civilnoj bolnici u Sarajevu bio je pogođen granatama, pri čemu je poginuo jedan predstavnik ICRC-a, a dvoje ih je ranjeno. Premda je do sada to jedini takav incident pri čemu je došlo do pogibije, prijetnje i uznemiravanje ICRC-a i njegova osoblja su česti, čime se sprečava njegova mogućnost da osigura humanitarnu pomoć, locira i prenese poruke nestalim i razdvojenim rođacima i potakne poštivanje humanitarnog zakona. D. Humanitarne krize 48. Bosna i Hercegovina suočena je s akutnom humanitarnom krizom, uzrokovanom etničkim čišćenjem i ratom. Broj stanovnika Bosne i Hercegovine procjenjuje se na 4 milijuna osoba. UNHCR, koji ima sveukupnu odgovornost za humanitarnu pomoć u Bosni i Hercegovini, ocjenjuje kako postoji opasnost da ove zime 10 posto stanovništva umre zbog loše prehrane i gladovanja, povezanih s neodgovarajućom zaštitom od hladnoće i nedostatkom liječničke skrbi. Broj umrlih iz tih razloga vrlo vjerojatno će biti veći, budući da su već do sada tisuće osoba poginule u borbama i tijekom etničkog čišćenja. 49. Humanitarna kriza ima više dimenzija. Najizravnije pogođene skupine su raseljene osobe, stanovništvo opkoljenih gradova i oni koji pokušavaju pobjeći od etničkog čišćenja, posebno ljudi u logorima. Tijekom svoje druge misije posebni je izvjestitelj mogao razmotriti sve aspekte krize: ponovno je posjetio Sarajevo, što je učinio i tijekom svoje prve misije; posjetio je centre za raseljene osobe u Travniku i Posušju, kao i logor za osobe koje čekaju da pobjegnu iz sjeverne Bosne u Trnopolju. 50. Uvjeti u logoru u Trnopolju, gdje se okupilo 3.600 do 4.000 osoba u nadi da će pobjeći od etničkog čišćenja koje provode Srbi, šokantni su. U listopadu je ICRC premjestio i odveo u Hrvatsku 1.500 zatočenika, što je dio plana oslobađanja svih zatočenih civila. Ipak, nisu bili evakuirani svi zatočenici, a logor je bio popunjen s dvostruko više osoba iz susjednih sela, koje su u očaju logor vidjele kao mogući način da pobjegnu s teritorija koji kontroliraju Srbi. U vrijeme posjeta 3.600 osoba bilo je natrpano u tri zgrade i nekoliko malih kuća, gdje žive u neizrecivoj prljavšitini, spavajući na tankim pokrivačima i slamnjačama punim ušiju, pijući zagađenu vodu i preživljavajući od minimalnih porcija kruha. Liječnik koji je pratio posebnog izvjestitelja ustanovio je da se brzo širi infekcija gornjih dišnih puteva, a mnogo djece i odraslih patilo je od proljeva, vjerojatno od zagađene vode i vrlo loših sanitarija. Osobe koje pate od bolesti koje zahtijevaju liječenje, uključujući dijabetičare i srčane bolesnike, nisu mogli dobiti potrebne lijekove. Strah od čuvara koji kontroliraju logor mogao se lako uočiti. 51. Vlasti su logor opisale kao "otvoreni", koji njegovi stanovnici mogu napustiti po svojoj želji. No, pravi razlog zbog kojeg su pobjegli u logor jest da pobjegnu od opasnosti za svoje živote i sigurnost u okolnim selima i gradovima. Budući da stanovnici logora nisu priznavani niti kao zatočenici niti kao izbjeglice, od međunarodnih se agencija dobiva samo ograničena pomoć. Posebni se izvjestitelj osobno osvjedočio u opustošenost tih područja, uključujući mnoge spaljene kuće i sela sravnjena sa zemljom. Također je primio informacije o logorima na drugim mjestima u sjevernoj Bosni, koje još nije bilo moguće posjetiti, a u kojima se navodi kako bi tamo u sličnim uvjetima moglo biti zatvoreno još osoba. 52. Posebni je izvjestitelj također osobno bio očevidac dramatičnih uvjeta u prihvatnim centrima za raseljene osobe u Travniku i Posušju. U vrijeme njegova posjeta, Travnik, grad od 19.000 stanovnika, morao je smjestiti 14.000 raseljenih osoba. Od tada, pad Jajca prouzročio je novi egzodus od oko 15.000 osoba. Budući da su tijekom bijega mnoge raseljene osobe pretrpjele brutalne postupke (vidi točku 44.), mnoge su stigle u Travnik imajući sa sobom samo minimum odjeće, a nekima je zbog ozljeda trebala biti pružena liječnička pomoć. Iako je primljeno nešto pomoći, prije svega pokrivača, hrane je bilo vrlo malo. Mala djeca dobivala su samo dva obroka dnevno, a starija djeca i odrasli samo jedan obrok, loše kvalitete. Osim toga, priljev raseljenih osoba, zajedno s prekidom poljoprivrednih radova i onemogućavanjem dovoza pomoći zbog rata, stvara nestašicu hrane koja pogađa cjelokupno stanovništvo tog područja. U Travniku i Posušju velikom dijelu raseljenog stanovništva pruženo je privremeno sklonište u školama i drugim javnim zgradama koje nisu predviđene za stanovanje. U takvim skloništima ima izuzetno mnogo ljudi koji spavaju u nizovima na podovima učionica i hodnika. Sanitarije su u potpunosti nedostatne za velik broj osoba koje su tamo smještene. Od tog posjeta, u Travniku i susjednim gradovima izbio je sukob između Muslimana i Hrvata, čime su stvorene nove opasnosti za raseljeno stanovništvo. 53. U Sarajevu je posebni izvjestitelj bio svjedokom novih uništavanja grada nakon njegova posjeta u kolovozu i daljnjeg pogoršaja fizičkog i psihičkog stanja stanovnika. Napori za ponovno opskrbljivanje strujom i vodom, čija je distribucija obustavljena negdje u vrijeme njegova prvog posjeta, bili su neuspješni zbog odbijanja sukobljenih strana da dopuste nastavak radova na popravcima. Devedeset posto ekipa poslanih da poprave električne vodove bile su izložene snajperskoj vatri. Na vatrogasce, koji pokašavaju ugasiti požare izazvane bombardiranjem, često se otvara vatra. Hrane ima sve manje, a mnogi stanovnici nisu jeli meso i povrće već mjesecima. Nedostatak odgovarajućeg skloništa i goriva za grijanje glavni su problemi a uskoro će, s dolaskom zime, postati i problemi od životnog značaja. Manje je poznato kakvi su uvjeti u drugim okupiranim gradovima u BiH ali su, vrlo vjerojatno, još gori. 54. U skladu s procjenama UNHCR s početka studenoga, broj izbjeglica i raseljenih osoba iz BiH kreće se oko 1,5 milijuna. Od toga broja, oko 322.000 potražilo je utočište u Srbiji i Crnoj Gori a oko 400.000 je pobjeglo u Hrvatsku. Prema tomu je broj raseljenih osoba koje su ostale u BiH približno 770.000. Budući da se rat i etničko čišćenje nastavljaju jednakom žestinom broj raseljenih i dalje raste. 55. Četrdeset pet posto raseljenih su djeca a 30 posto su starije osobe. Te su dvije skupine posebice izložene opasnostima da se razbole zbog neishranjenosti i hladnoće, kao i psihičkim oštećenjima zbog protjerivanja i odvajaja od članova obitelji. 56. UNHCR procjenjuje da oko 1,6 milijuna stanovnika u BiH treba pomoć. Međutim, sukobljene strane, posebice bosanski Srbi, i dalje sprečavaju dostavu pomoći. Količina pomoći koja stiže u Sarajevo zrakoplovima nije dostatna za njegovo stanovništvo od 380.000 ljudi, uglavnom zbog bombardiranja koja često sprečavaju da zrakoplovi s humanitarnom pomoći slete na aerodrom. Glavna asfaltirana cesta iz Splita za Sarajevo, koja bi također mogla omogućiti prilaz do 380.000 osoba u srednjoj Bosni, kojima je potrebna pomoć, otvorena je samo povremeno. Posljednjih nekoliko tjedana, neki su konvoji vraćeni a najmanje jedan je bombardiran. Tijekom svoje druge misije posebni je izvjestitelj putovao uskom, neasfaltiranom, planinskom cestom poznatom pod nazivom "Cesta spasa" u Vitez, gdje je UNHCR organizirao centar za raspodjelu humanitarne pomoći za srednju Bosnu. Ne zna se hoće li biti moguće držati tu cestu otvorenom tijekom zime, kao što je planirano. K tomu, pojavile su se nove prepreke: nekoliko dana nakon posjeta posebnog izvjestitelja cesta je zatvorena zbog izbijanja neprijateljstava između vladinih snaga i bosanskih Hrvata pripadnika HVO. 57. Lokalne humanitarne organizacije Caritas, Merhamet i Dobrotvor imaju važnu ulogu u raspodjeli pomoći onima koji je trebaju. Inozemne nevladine organizacije također čine hvalevrijedne napore kako bi dopremili krajnje potrebnu pomoć, premda bi djelotvornost bila povećana kad bi se postigla bolja usklađenost između privatnih napora i UNHCR-a. 58. Dostava humanitarne pomoći u područja pod kontrolom Srba također predstavlja problem, premda drugačije naravi. Procjenjuje se da u područjima BiH, koja su pod srpskim nadzorom, ima 50.000 raseljenih bosanskih Srba, kao i oko 100.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske. Posebni je izvjestitelj imao priliku razgovarati sa srpskim izbjeglicama u području Banje Luke. Premda imaju nevolja, njihovi su životni uvjeti mnogo bolji od onih u prihvatnim centrima za Muslimane i Hrvate koje je posjetio. Tijekom svoje druge misije predstavnik glavnog tajnika za raseljene također je imao priliku razgovarati s raseljenim osobama i lokalnim vlastima u Bijeljini. Tamo je on razgovarao s jednim srpskim izbjeglicom koga su vlasti smjestile u kuću Musilmana koji radi u inozemstvu. Nakon daljnjeg ispitivanja okolnosti, predstavnik je zaključio da su Muslimani raznim sredstvima bili prisiljeni napustiti to područje i da se njihovi domovi bez njihova pristanka koriste za smještaj srpskih izbjeglica. Dakle, naseljavanje srpskih izbjeglica na taj način predstavlja dio etničkoga čišćenja. 59. Najkritičniji problem u područjima pod srpskim nadzorom je sudbina osoba koje su izbjegle u tzv. tranzitne logore i, općenito, stanovništva koje je žrtva etničkog čišćenja u tim područjima. To stanovništvo treba dvostruku pomoć: pristup humanitarnoj pomoći, uključujući hranu i lijekove, i zaštitu od nasilja. Nasilje koje se provodi u tim područjima kao sredstvo etničkog čišćenja prethodno je opisano. Također postoje ozbiljne teškoće u raspodjeli humanitarne pomoći zbog neprijateljstva prema Hrvatima i Muslimanima što ga pokazuju lokalni službenici, pa čak i lokalne organizacije, koje se navodno bave humanitarnim pitanjima. U nekim se gradovima Muslimanima i Hrvatima uskraćuju lijekovi i medicinska pomoć a hrana se daje samo onima koji se bore na srpskoj strani i njihovim obiteljima. U Prijedoru, službenici mjesnog Crvenog križa optuženi su ne samo da odbijaju dati Muslimanima pomoć u hrani već i za izravno sudjelovanje u etničkom čišćenju. 60. Zapreke da se ispune potrebe tog stanovništva su očite i goleme. Ako se te potrebe ne ispune, i dalje će se gubiti ljudski životi, pogoršavat će se humanitarna kriza u drugim područjima i postat će još teže razmišljati o poštenom političkom rješenju za rat u BIH. _______________________________ Bilješka (*2.) - Izvješća koja se temelje na razgovorima s izbjeglicama, posebni je izvjestitelj dobio od vlada Norveške, Slovenije i SAD. (Hina) fp 041338 MET dec 92