VEČERNJI LIST: NOSTALGIJA G. FRANCOISA MITTERRANDA

ZAGREB, 9. studenoga (Hina) - "Ako je vjerovati uglednome i pouzdanom pariškom "Le Mondu"..., g. F. Mitterrand, predsjednik Republike Francuske, žali danas višestruko: žali što se raspala država Jugoslavija; žali što se nije odlučnije suprotstavio njezinu raspadu; žali što je 'prerano' diplomatski priznao države nastale na njezinim ruševinama, Hrvatsku i (možda) Sloveniju; a osobito žali što je kao nezavisnu državu priznao BiH", piše Josip Šentija u današnjem "Večernjem listu" u tekstu pod naslovom "Nostalgija g. Francoisa Mitterranda i dodaje da je Francuska "bila tradicionalno povezana s jugoslavnskom unitarističkom državom, a također je imala 'povijesno savezništvo sa Srbijom'... Sad se doznaje da je g. Mitterrand tražio od francuske diplomacije da 'koči na sva četiri kotača', upravo kad su drugi međunarodni faktori htjeli povesti odlučniju politiku prema Srbiji". Osvrćući se posebno na francusko-srpsko savezništvo, Šentija drži da "ono pripada povijesti i povijesnim uspomenama... Teško bi bilo vjerovati da revitalizacija starih sklonosti prema 'unitarističkoj državi' i prema jednom starom 'povijesnom savezu', u današnjim okolnostima, kad više nitko savjestan i politički odgovaran ne vidi ni najmanju mogućnosti za obnovu zajedničkog života do krvi posvađnih naroda, može značiti i neki novi, aktualni politički izbor, a ne samo golu nostalgiju. No, u politici se nikad ne zna... Uostalom, nedavno je i bivši ministar obrane g. Mitterranda zagovaro obnovu jedinstvene Jugoslavije". Šentija drži da je "neprecizno reći da je Francuska bila tradicionalno povezana s jugoslavenskom unitarističkom državom. Točnije je kazati, da je jugoslavenska unitaristička država, zahvaljujući pretežno srpskom utjecaju i udjelu u njoj, bila zapravo čedo francuske ustavno-pravne i političke misli. (...) Francuski je imperijalni sustav, od Alžira, Maroka i Madagaskara do Indokine i Guajane bio divovski poligon za odušak moćnom pogonu, da tamo čini sve što mu je kod kuće bilo uskraćeno. A u Jugoslaviji, onoj prvoj, oficirski se sastav, gotovo posve srpsko-crnogorski, razmetao i širio, tovio i bogatio po nesrpskim zemljama upravo poput kolonijalnih oficira od Gevgelije do Triglava i od Osijeka do Splita i Dubrovnika. U onoj drugoj Jugoslaviji pak taj isti sastav, ovaj put pretežno srpsko-crnogorski, dotjerao je u političkom i socijalnom pogledu još dalje od onog prvog i završio u totalnom ratu protiv naroda na čijem se tlu bio utaborio i nastanio, sa svim povlasticima vladajućeg sloja". Šentija se pita "je li nostalgija g. Mitterranda... puko kajanje na temelju nekih naknadnih spoznaja. Ili je to samo alibi za nečinjenje onoga što bi bio moralni i politički dug prema žrtvi agresije, prije svega prema Bosni i Hercegovini? ... Danas je svakome u svijetu jasno tko je slabija strana na Balkanu. To svakako nisu Srbi, stari francuski favoriti. Taj se stari francuski saveznik pretvorio u atavističkoga agresora", zaključuje Šentija i drži da "na vrlo ozbiljna pitanja potiče nostalgija g. Mitterranda za njemu milim, ali nepovratno propalim modelom jugo-unitarizma". (Hina) mć 090153 MET nov 92