SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: U Kolumbovoj godini indijanka dobitnica Nobelove nagrade za mir Naslov: Rigoberta Menchu simbol indijanskog prkosa Podnaslov: Pod prividno mirnim licem krije se rijetka odlučnost i spremnost na borbu protiv tlačenja indijanaca koje ugnjetavaju "ladinos" (mestizi). Spremnsot da cijelom svijetu objelodani kako se, osobito u Gvatemali, neprestance krše ljudska prava najvećeg dijela indijanaca Piše: Francis KOHN, AFP GVATEMALA - U osmoj godini nadničarka na plantaži kave, poslije buntovnica, samouka žena, koja se danas nalazi na čelu gvatemalskih indijanaca, Rigoberta Menchu, dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za mir, od najranije mladosti sudjeluje u pokretu najstarije gerile Srednje Amerike. Ništa na tom nasmijanu, oblu licu debeljuškaste 33-godišnje ženice ne kazuje kakve je strahote proživjela od siromašna djetinjstva do nasilja kojemu su bili izvrgnuti njezini najbliži i zbog čega je napokon morala napustiti zemlju i potražiti azil u Meksiku godine 1981. No pod prividno mirnim licem krije se rijetka odlučnost i spremnost na borbu protiv tlačenja indijanaca koje ugnjetavaju "ladinos" (mestizi). Spremnost da cijelom svijetu objelodani kako se, osobito u Gvatemali, neprestance krše ljudska prava najvećeg dijela indijanaca. Dok je kampanja "pacifikacije" bila u jeku, držali su je "agentom subverzije", a sve do kraja vojne diktature godine 1986. bila je osumnjičena u očima civilnih i vojnih vlasti Gvatemale koje su joj ipak dopustile da od 1987. četiri puta nakratko boravi u svojoj zemlji. Rigoberta Menchu Tum rođena je godine 1959. u Chimelu, zaseoku u području visoravni na kojoj žive potomci Maya indijanaca. Njezini su roditelji bili poljodjelci vezani uz običaje predaka indijanaca Quiche. Obrađivali su svoje stabljike "milpa" (kukurz) na zemlji otrgnutoj od planine, a siromaštvo ih je tjeralo da svake godine nekoliko mjeseci odrade na velikim plantažam kave ili pamuka za bijednu plaću kako bi mogli preživjeti. Međunaslov: Riječ snažna kao mač U knjizi razgovora na španjolskom i francuskom jeziku pod naslovom "Ja, Rigoberta Menchu" ona pripovijeda o putovanjima kamionima s ceradom, kojima se stizalo do "fincas" (plantaža) na jugu zemlje, i oslikava život u nezdravim "galeras" (potleušice). Ondje počinje shvaćati "zapreku koja opstoji između indijanaca i ladinosa" i nepravdu. Na jednoj od tih plantaža gdje je brala kavu u svojoj osmoj godini bila je svjedokom umiranja mlađeg brata od neuhranjenosti. Vrlo bliska svojem ocu katoličke vjere primila je vjerski nauk te i danas tvrdi, iako kritizira velik dio svećenstva, da je iz Biblije naučila "pravedno nasilje", "snagu riječi kao oružja i sredstva borbe". Jedva što je iskoraknula iz djetinjstva odlučuje poći putem svojeg oca Vinccentea, jednog od vođe Odbora seljačkog jedinstva (CUC), organizacije sastavljene uglavnom od indijanaca koji su zahtijevali pravo na zemlju i čiji su članovi bili oštro kažnjavani i proganjani. Rigoberta ne govori španjolski, ne zna čitati ni pisati kao ni velika većina indijanaca. Stoga odlučuje postati sluškinjom u Gvatemali kako bi naučila jezik "ugnjetača" i oslobodila se "lingvističkih okova". Ta će je volja nagnati da nauči još tri indijanska jezika. Iskustvo služenja u gospodara ponizuje, ali je naučila osnove španjolskog koji će poslije usavršiti. Međunaslov: Najprije moj narod, a zatim osobna sreća Ugnjetavanje koje provodi vojska ne bi li iskorijenila gerilu samo će ojačati njezinu borbenost i njezin "bijes". Obitelj Menchu skupo će platiti taj građanski rat koji je požeo 100.000 života, a 40.000 osoba nestalo je tijekom 30 godina. Vojska je mučila njezina šesnaestogodišnjeg brata i javno ga spalila. A 31. siječnja 1980. njezin otac umire, pougljenjen, zajedno s još 36 osoba u požaru koji su namjerno izazvale snage reda kao odgovor na okupaciju španjolske ambasade u prijestolnici Gvatemale, koju su zauzeli seljaci želeći upozoriti međunarodnu zajednicu na uništavanje svoje zemlje. Malo poslije njezinu majku siluju i muče vojnici koji će je ostaviti obješenu o drvo tijekom nekoliko dana, sve dok joj smrt nije prekratila muke. Rigoberta Menchu i sama je gotovo pala u ruke vojske, no uspjela je pobjeći u Meksiko. Dobitnica Nobelove nagrade nastavlja raditi iz egzila kao čelnica CUC-a i čelnica Zajedničke oporbene udruge u Gvatemali, organizacije za koje vlasti drže da je ogranak gerile Revolucionarne nacionalne unije Gvatemale s kojom je predsjednik Jorge Serrano, na vlasti od siječnja 1981., počeo mukotrpne pregovore. Odjevena u tradicionalnu odjeću "huipil" (šal) izvezen šarenim bojama i u "corte" (suknja koja dopire do gležnjeva), ona je čitav svijet proputovala braneći indijansko pitanje, uspostavivši prijateljske odnose s osobnostima poput Danielle Mitterrand, supruge francuskog predsjednika. Neudana je jer, kako kaže, "moj glavni zadatak je najprije moj narod, a tek onda moja osobna sreća". (Hina) 161239 MET oct 92