IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 5. listopada (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC (Pregled tiska) "The Observer" donosi reportažu Johna Sweenya pod naslovom "Srpska tekuća vrpca smrti", u kojoj Sweeny prenosi svjedočanstva muslimanskih izbjeglica, koje se trenutačno nalaze u izbjeglištvu u Karlovcu. Jedan od onih čiju priču opisuje je čovjek, koji je prenosio mrtva tijela u logoru u Omarskoj. "Bilo bi lakše ne vjerovati grobaru, kad bi njegov glas bio jedini u Karlovcu, koji je iznosio priču o brutalnim, proračunatim ubojstvima. Ali, deseci drugih dosljedno su svjedočili o masovnim ubojstvima u srpskim koncentracionim logorima u sjevernoj Bosni, dajući toj priči nove oštre obrise. Srbi su za smrt izdvajali elitu, naobražene ljude, koji su se mogli najbolje izražavati, i to je jezivo podjećalo na rat Crvenih Kmera u Kambodži protiv intelektualaca. Iako sam grobara pitao nekoliko puta o tim događajima, on nije promijenio svoju priču. Osim toga, ta se priča može provjeriti. Tijela oko 450 Muslimana gotovo su sigurno još uvijek na dnu rudničkog okna. Osim toga, postoje i drugi grobari. Svaki čovjek s kojim sam pričao imao je svoju priču užasa i sve su se one jezivo poklapale u vezi s ubojstvima intelektualaca. Jedino moguće objašnjenje toga jest da su glasine o patnjama u Omarskoj i televizijski snimci, koji su potvrdili te vijesti bili neugodni bosanskim Srbima pod vodstvom Radovana Karadžića. Usporedba s nacističkim logorima, poput Auschwitza, bila je odveć očita, za svakoga tko je gledao televizijske snimke, iako su razmjeri ubojstava bili manji. Stoga je moguće da je od srpnja srpsko vodstvo počelo uništavati dokaze, tako što je selektivno ubijalo odvjetnike, liječnike, i ostale, koji bi za njih bili najteži svjedoci. To bi također objasnilo sudbinu onih, koji su razgovarali sa stranim novinarima, a koji su prvi došli u Omarsku. Jedan čovjek je rekao: 'Tko god je razgovarao s novinarima, i rekao im što se dogodilo, bio je prozvan te noći. Više ih nismo vidjeli'. Agonija žrtava iz koncentracionih logora se nastavlja. Oni više nemaju svoje domove. Hrvatska, koje se već brine za 700.000 izbjeglica, dala im je dozvolu boravka na samo dva tjedna. Nakon toga se moraju vratiti u Bosnu ili pronaći drugo utočište. Britanska vlada prošlog je tjedna naglasila kako nije ponudila utočište ni jednom jedinom od njih", zaključuje reportažu Sweeny. LE MONDE, Francuska Dopisnici iz Washingtona i New Yorka Afsane Bassir Pour i Alain Frachon pišući o zahtjevu predsjednika Busha, napominju kako je njegova "odluka u suprotnosti sa stajalištima zapovjednika Pentagona, koji se boje da bi kontrolni letovi iznad Bosne mogli biti prva karika u lancu vojnog angažmana koji oni ne žele". Međutim, bez obzira na razloge, "administracija, čini se, procjenjuje da ne može ostati pasivna dok se stanje na terenu pogoršava, a osobito dok Srbi neprestano krše sve obveze koje su preuzeli krajem kolovoza na konferenciji u Londonu". Tisak i State Department objavili su informacije o masakrima zatvorenika u srpskim logorima, napominju dopisnici, dodajući kako isti izvori potvrđuju da su "srpske jedinice u Bosni nedavno pojačale kampanju 'etničkoga čišćenja', kako bi protjerali stotine tisuća Muslimana". S druge strane, napominju dopisnici, administracija se boji da bi od zime u Sarajevu i drugim opkoljenim gradovima mogli umrijeti deseci tisuća civila. Ovoga je tjedna nekoliko senatora zatražilo modifikaciju embarga na oružje: oni ocjenjuju pogrešnim to što Bosancima nije dopušteno da se naoružaju kako bi se suprotstavili vojno jačem agresoru. U UN su se Amerikanci, Britanci i Francuzi dogovorili da će uspostaviti zonu zabrane letova, izvješćuju dopisnici, napominjući da su sat poslije Bushove deklaracije, SAD Vijeću predale nacrt rezolucije. Dodajući da je Francuska predala nacrt prije dva tjedna, dopisnici napominju da je taj dokument, koji podupire i Britanija, "čini se suzdrždaniji od američkoga u pogledu konkretnih mjera koje bi se morale primjenjivati". Uspoređujući ta dva nacrta, dopisnici ističu da se u europskom tekstu govori o razmještanju promatrača u zračne luke; dok se američki poziva na 7. poglavlje Povelje UN, kojim se predviđa primjena sile. Cilj francuskoga nacrta je prvenstveno 'odvraćanje' neprijatelja; dok su prema američkom, čini se, spremni presretati moguće prekršitelje, kako bi ih se onemogućilo za borbu. Dopisnici podsjećaju da je osnovna razlika u tome što "niti jedan vojnik SAD nije razmješten u okviru snaga UN. U slučaju primjene zračne sile, pripadnici snaga UN mogli bi biti prve žrtve srpskih represalija". Napominjući zatim kako ništa neće biti odlučeno dok glavni tajnik UN ne podnese izvješće o tom pitanju, dopisnici ističu da on, kako tvrde pouzdani izvori, čini se nije pristaša uspostavljanja zone zabrane letova, za razliku od Cyrusa Vancea. Ton deklaracije koju je objavila Bijela Kuća, otkriva "sve veću Bushovu razdraženost ponašanjem Srba. Tim se tekstom optužuje srpske jedinice u Bosni, iako one nisu posebno spomenute. Bush je odstupio od uobičajenog opreza administracije, odbijajući izjednačiti strane u sukobu i govoreći kako 'agresori moraju platiti' te da se mora 'ublažiti patnje žrtava'". Dopisnici zatim dodaju kako se čini da je Bush odlučniji od Lawrencea Eagleburgera koji je još početkom tjedna izjavljivao da se "administracija kategorički suprotstavlja vojnoj intervenciji u bivšoj Jugoslaviji". Osim toga, Eagleburger je najavio, poslije zahtjeva Milana Panića, mogućnost da SAD ublaže gospodarski embargo nametnut Beogradu, dok se čini da Bush o tom problemu ima drukčije mišljenje. On je, naime, u svojoj deklaraciji, najavio kako namjerava zatražiti 'pooštravanje embarga' koji se primjenjuje protiv Srbije. Na kraju dopisnici ističu da američki tisak često kritizira "pasivnost administracije u pogledu masakra, kampanja 'etničkoga čišćenja' i bombardiranja civilnoga stanovništva", te napominju da se njihovim kritikama pridružuje i Bill Clinton, koji tvrdi da je mnogo skloniji primjeni sile u okviru UN, kako bi se pomoglo opkoljenim civilima u Sarajevu. DELO, Slovenija U subotnjem prilogu list je objavio razgovor s Dimitrijem Rupelom o odnosima s Hrvatskom te članak Romane Dobnikar-Šeruga u suradnji s drugim novinarima, pod naslovom "Korak naprijed - korak natrag" o, kako se ističe u nadnaslovu članka, "tegobnom životu s Hrvatskom". U razgovoru o odnosima Slovenije i Hrvatske Dimitrij Rupel je, komentirajući nedavni sastanak u Zagrebu, napomenuo: "Pretpostavljali smo da susret neće imati poseban učinak, ali smo ipak odlučili otići, kako bismo bar pokazali dobru volju i nekako probili led". Napominjući kako ih je u Zagrebu najviše iznenadilo to što "otkazuju već potpisani gospodarski sporazum", Rupel ističe da se na "razgovorima ekspertnih skupina uvijek govorilo o tome da će Hrvati ratificirati sporazum, s nekim dodatkom ili bez njega. Tek u Zagrebu nam je premijer Šarinić prenio odluku zastupničkog kluba vladajuće HDZ da ga neće ratificirati. Ta je činjenica svakako odredila sve naše razgovore. Dogovorili smo se da ne slijedimo dnevni red, koji je predlagala hrvatska strana, već da ćemo otvoreno razgovarati o svim bitnim pitanjima, poslije čega ćemo vidjeti o čemu se možemo dogovoriti". Govoreći o problemu definiranja društvenoga vlasništva, to jest o slovenskoj imovini u Hrvatskoj, Rupel je istaknuo kako je nužno razlikovati dva pitanja: pojedinačnu slovensku imovinu u Hrvatskoj i imovinu pravnih osoba. Rupel napominje da "bez obzira na zakonske okvire, zajedno s porezima, pojedinačna imovina nije ugrožena", dok je imovina pravnih osoba "problem s kojim u vezi Hrvati imaju nekakve posebne teorije, i mnogo je toga još nejasno. Mi se želimo dogovoriti o statusu te imovine i postići to da se nju prizna kao slovensku nacionalnu, to jest državnu imovinu. O tomu u Hrvatskoj, međutim, imaju neke zanimljive ideje, da je zapravo riječ o društvenom vlasništvu bez nacionalnog ključa. I nama je poznato da je društveno vlasništvo sporno, ali posrijedi su bila ulaganja slovenskih poduzeća! A počnemo li razgovarati o tome da je sporna slovenska društvena imovina na prostoru Hrvatske, onda je sporan i hrvatski vlasnički udio u nuklearnoj elektrani Krško, i još je triput spornija Ljubljanska banka". U nastavku je Peterle napomenuo da je tijekom službenih razgovora "bilo i povišenih tonova, kad su neki zahtjevi, poput micanja teritorijalne obrane sa Svete Gere, postavljeni ultimativno". Napominjući da je taj "obrambeni položaj osvojen za vrijeme rata" i da "tada nije bilo niti riječi o nekakvim Hrvatima i to pitanje nitko nije postavljao", Rupel dodaje da smo se tada "još osjećali saveznicima. Sada su Hrvati u pogledu toga postali još temeljitiji". Napominjući da nije stručnjak za ta pitanja, Rupel naglašava da "granica na tom mjestu još nije označena i tek ju se mora utvrditi". Osvrćući se zatim i na problem ostalih granica, Rupel ističe da će "komisija utvrditi sporne točke koje će se rješavati prema određenom postupku, od Svete Gere, koja je možda takva sporna točka, pa do zadnje kopnene točke u Istri, na primjer. Morska je granica potpuno drukčiji primjer, kojih se moraju prihvatiti stručnjaci za međunarodno pomorsko pravo, i ta je komisija tek blago povezana s komisijom za kopnene granice. Ukratko riječ je o nizu pitanja koje se mora rješavati po redu , želimo li postići dobre rezultate. Hrvati su problem Svete Gere i Piranskoga zaljeva htjeli rješiti na spomenutom sastanku, i to tako što su jednostavno postavili karte na stol, što se ne radi na sastanku na vrhu. Predsjednik Drnovšek im je rekao: 'Slušajte, ja te karte ne znam niti pročitati!'". Što se tiče pomorske granice između Hrvatske i Slovenije, Rupel je napomenuo da "ona nikada nije ni postojala i tek se moda odrediti". Srž problema je u tome, drži Rupel, što od "kvalitete našeg slobodnog pristupa međunarodnim vodama ovisi i to hoćemo li imati pravo na više ili manje slobodnu plovidbu kroz hrvatske vode. Moguća su i druga rješenja, recimo da plovimo kroz talijanske vode, što je svakako smiješno, jer s Talijanima se očito lakše dogovoriti nego s Hrvatima. Što se ribolova tiče, Hrvati su uvjereni da na život ili smrt ovisimo o ribolovnom sporazumu s njima, što svakako nije točno". Komentirajući tvrdnju novinarke da se u Zagrebu pokazalo da je pyrnska autocesta glavni slovenski adut koji se mora dobro iskoristiti, Rupel je odgovorio da su "i Hrvati upoznati sa značajem interesa međunarodnih financijskih institucija za tu cestu, koja je prije dvije godine bila vrlo zanimljiva, ali sada zbog rata to više nije. Ali, da stvari budu jasnije, Slovenija je zainteresirana za izgradnju te ceste, i to u paketu s cestom Koper-Lendava, to jest Gorica-Lendava. A Hrvati bi se svojom pyrnskom autocestom mogli priključiti na tu transverzalu", te je dodao kako bi "Slovenija s veseljem sudjelovala s Hrvatima u tom projektu, kao i u svim drugim projektima, kad bismo se o svemu mogli dogovoriti prijateljski i mirno". Rupel je napomenuo da su hrvatski i slovenski odnosi uglavnom kompatibilni, te da bi Slovenija rado trgovala s Hrvatskom. "Istina je da su oni gospodarski slabiji", dodaje, "a to u Zagrebu izaziva nekakvu nervozu. Njihov izvoz u Sloveniju raste, naš izvoz u Hrvatsku pada. Kad bi Slovenija zatvorila granicu, ostali bi bez značajnog tržišta. No točka na kojoj ima najviše nesuglasica je problem Ljubljanske banke". Osvrćući se i na posjet predsjednika Tuđmana Ljubljani, najavljen za sredinu listopada, Rupel ističe da "Predsjednik ima veliku moć odlučivanja u hrvatskom političkom sustavu, a njegovim će se autoritetom sve moći pomaknuti s mrtve točke. Ne zavaravam se time da će se sve odjednom riješiti, ali držim da će učinak biti pozotivan". S obzirom na predizbornu kampanju u Sloveniji, Rupel drži da je ovo "osjetljivo vrijeme, pogotovo zato što oporba na hrvatskoj strani nagovješćuje da će poslije izbora sve ionako biti drukčije. To što oporba, ako tako mogu reći, trguje s državnim i nacionalnim interesima, za mene je politički potpuno neprihvatljivo. Mislim, međutim, da će Hrvati uskoro shvatiti da će i poslije izbora u Sloveniji iamti posla s istim ljudima kao i dosad i to će prevagnuti u prilog dogovaranju". (Hina) dh 050210 MET oct 92