SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: Strah vlada Kosovom Naslov: Nepovjerenje je pustilo duboko korijenje na Kosovu Podnaslov: Jedan se Albanac još i može smatrati prijateljem, dvojica su već neprijatelji. Piše: Andrew GUMBEL, Reuter LIŠANE - Albanski je trgovac dvojici posjetioca uputio pogled prepun sumnje. "Ako ste došli pitati o stanju poljoprivrede, mogu vam reći da hara suša i da odavna nije kišilo", rekao je. No, razlog njihove posjete bio je sasvim drugačiji; željeli su saznati nešto o masovnoj represiji srbijanske policije nad većinskim albanskim stanovništvom. Kao odgovor na njihova pitanja uporno su dobivali isti odgovor: "Pa, ne bih znao ništa o tome", bio je stalni refren u toj siromašnoj poljoprivrednoj sredini. "Lijepo se slažemo sa Srbima, problema nema", uporno tvrdi trgovac Sedat Gasi, dok dubokim plavim pogledom sumnjičavo gleda strance. Nepovjerenje je uhvatilo duboko korijenje na Kosovu, gdje su suparničke zajednice prestale komunicirati, a Albanci osobito, doživljavaju svakog posjetioca kao prijetnju. Albanci koji predstavljaju 90 posto stanovništva, traže samostalnost od, kako je oni nazivaju, srbijanske policijske države. U glavnom gradu pokrajine, Prištini, se pak slobodno govori o problemima između dviju zajednica, a tvrdnje se obilato potkrepljuju dokumentacijom o zastrašivanju, šikaniranju i policijskom batinanju. Međunaslov: Tamo gdje trčkaraju po školskim dvorištima No, tamo negdje, među stočnim kamionima, kukuruzištima i napola dovršenim ciglenim i kamenim kućama, strah naroda izražen je dvosmislenim rečenicama i skrivenim pogledima. Gasijevo selo, Lišane, u južnom dijelu Kosova, miješana je zajednica u kojoj živi 450 stanovnika, njih petina je srpske nacionalnosti, ostali su Albanci. Dok Srbi sjede u "kafani" i "merače" pivo ili šljivovicu, Albanci su zatvoreni u svojim kućama, iza visokih zidova. Međusobno se svi poznaju, no rijetko kontaktiraju. Kao i većina Kosova, Lišane živi od poljoprivrede. To je svijet u kojem seljak opržen suncem vozi konjsku zapregu, gdje mala raščupana djevojčica uz cestu prodaje kruške, gdje kokoši trčkaraju po školskom dvorištu i krave pasu pred stambenim zgradama. Neki od Gasijevih prijatelja dolaze u dućanćić u kojemu se tu i tamo može naći kakav omot prastarih keksi i pokoja mlaka coca-cola. Vrlo postepeno počinju pričati. "Znate, prije smo svi zajedno išli u lov", priča Gasi. "Sada Srbi sami vježbaju strijeljanje u polju. Naše je puške zaplijenila policija. Razumljivo je dakle da vlada neka vrsta straha". Polako se jezici odvezuju. Ponekad policija dođe u polje kako bi provjerila osobne iskaznice, maltretiraju ljude. Jednom su čovjeku probušili gume na traktoru, bez ikakva vidljiva razloga. Bajram Šabani je radio kao tehničar u vinariji. Sada je njegov srbijanski šef zaposlio nekog drugog na njegovo mjesto, a Šabaniju dozvoljava samo da bere grožđe. Međunaslov: Prodajem stoku da bih prehranio djecu Puno se Albanaca žali kako su maknuti s njihovih radnih mjesta. "Moram prodavati stoku kako bih prehranio djecu", jadikuje Šabani (25), otac nekolicine djece, nije nam rekao koliko ih je. Albanci imaju velike obitelji, petero djece smatra se tek pristojnim minimumom. To je vjerojatno i razlog njihove brojnosti u pokrajini. Srbin ulazi u trgovinu i Gasi ga toplo pozdravlja. "Bili smo najbolji prijatelji, zajedno smo išli u školu. Zašto bi se sada to moralo promijeniti?", pita.. No, na izlasku, Srbin odvodi strance na stranu i konspirativnim šapatom govori: "Na duši su mi neke stvari koje vam pred njima ne mogu reći." Kasnije, na drugoj strani sela, u svesrpskom okruženju povjerio nam je kako se Albancima ne može vjerovati, ma kako prijateljski bili raspoloženi. "Jedan se Albanac još i može smatrati prijateljem, dvojica su već neprijatelji." Ove dvije zajednice već dugo žive u napetosti. Obje zazivaju povijesti i pretendiraju na tu zemlju; obje smatraju da ih je povijest zakinula. Od 1974. do 1989. Albanci su na Kosovu uživali u autonomiji, a Srbi su se žalili na ugroženost. Raspadajuća Srbija 1989. uzima vlast nad pokrajinom, Albanci od tada uzalud prosvjeduju. Dok rat bjesni u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, opasnost od proširivanja agresije odjednom se čini veoma realnom. "Živjeli smo zajedno 500 godina, posjećivali se, odlazili jedni drugima na pogreb. Iznenada se nešto desilo. Nikada prije toga nije bilo", priča Gasi. "Neki sam dan razgovarao sa starcem starim 105 godina, ni on se ne sjeća ništa tako sličnog." (Hina) mm 042139 MET sep 92