IZVJEŠĆE ARBITRAŽNE KOMISIJE EZ O JUGOSLAVIJI

ZAGREB, 8. srpnja (Hina) - Arbitražna komisija EZ, osnovana u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, dostavila je predsjedniku konferencije, lordu Carringtonu (Karington) odgovore na tri pitanja koja joj je on uputio 18. svibnja. Objavljujemo u cijelosti (neslužbeni prijevod s francuskog) tekst odgovora Arbitražne komisije, kojom predsjedava Robert Badinter (Rober Badenter): MIROVNA KONFERENCIJA O JUGOSLAVIJI ARBITRAŽNA KOMISIJA PREDHODNO MIŠLJENJE (O NADLEŽNOSTI) (u povodu mišljenja br. 8, 9 i 10) Predsjednik Arbitražne komisije primio je 18. svibnja 1992. godine pismo kojim lord Carrington, predsjednik Mirovne konferencije o Jugoslaviji, traži od Komisije mišljenje o sljedeća tri pitanja: 1. "Da li je Savezna Republika Jugoslavija, u smislu međunarodnog prava, nova država pa to traži da je države članice Europske zajednice priznaju, uz primjenu Deklaracije o Jugoslaviji i Smjernica o priznanju novih država u istočnoj Europi i u Sovjetskom Savezu koje je usvojilo Ministarsko vijeće Europske zajednice 16. prosinca 1991.?" 2. "U svome mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991, Arbitražna je komisija objavila kako misli da se 'SFRJ nalazi u procesu raspadanja'. Da li se taj proces sada može smatrati završenim?" 3. "Ako je odgovor potvrdan, na kojim temeljima i kojim bi se načinima trebali riješiti problemi nasljedstva država koji se postavljaju između različitih država nastalih od SFRJ?" Tekst tih triju pitanja bio je upućen predsjednicima republika Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije, kao i predsjedništvu Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), koji su pozvani da dostave podnesak u kojem bi se pravnim terminima iznijeli argumenti koje žele istaknuti kao podršku stajalištima njihove zemlje o svakome od ta tri pitanja. Zajedničkim pismom od 8. lipnja 1992, Momir Bulatović, predsjednik Republike Crne Gore i Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije, dali su do znanja, u ime Savezne Republike Jugoslavije, predsjedniku Arbitražne komisije da odbacuju njezinu nadležnost da se izjasni o tri pitanja koja su joj postavljena. Oni smatraju da: 1) - ta pitanja ne ulaze u mandat Europske zajednice definiran Brijunskom deklaracijom; 2) - neriješena pitanja između SRJ i drugih jugoslavenskih republika trebaju biti riješena općim sporazumom između njih; 3) - ona koja se ne bi mogla riješiti putem sporazuma, trebala bi biti podnijeta Međunarodnome sudu pravde. Pismima od 18. lipnja 1992. Republike Hrvatske i 19. lipnja 1992. od Republika Makedonije i Slovenije, ove su republike opovrgle tu argumentaciju. Republike Crna Gora i Srbija su, pismima upućenim 19. lipnja predsjedniku Konferencije i predsjedniku Arbitražne komisije, dale do znanja da zadržavaju svoje stajalište, a Srbija je između ostalog ocijenila kako Komisija nema ovlast da se izjasni o svojoj vlastitoj nadležnosti. Arbitražna komisija smatra da ima pravo utvrđivanja svoje nadležnosti neovisno od bilo kakvog osporavanja toga pitanja. Prema tome, nije potrebno da se ona izjašnjava o prihvatljivosti pojedinačnih prigovora spomenutih u ovom slučaju. 1. Pitanje da li Komisija prosuđuje sama o svojoj nadležnosti je predhodne naravi i mora se razmotriti na samom početku. Tek ako Arbitražna komisija dođe do pozitivnog zaključka, ona će imati pravo izjasniti se o svojoj nadležnosti u pojedinom slučaju. U tom cilju potrebno se je upitati o pravnom karakteru Komisije. 2. Ona nije osnovana Brijunskom deklaracijom od 7. srpnja 1991. već Deklaracijom o Jugoslaviji usvojenom na izvanrednom ministarskom sastanku o europskoj političkoj suradnji od 27. kolovoza 1991. godine, s ciljem provođenja "arbitražnog postupka" koji nije definiran ali bi trebao dovesti do "odluka". Te je odredbe prihvatilo šest jugoslavenskih republika na otvaranju Mirovne konferencije 7. rujna 1991. godine. Iako su odredbe kratke, iz prihvaćene terminologije i samog sastava Komisije jasno proizlazi da se namjeravalo stvoriti organ sposoban da odlučuje na pravnoj osnovi o sporovima koji će mu biti predstavljeni od različitih strana, a što i odgovara definiciji arbitraže (usporedi C.I.J., presuda od 12. studenog 1991. godine, Slučaj koji se odnosi na arbitražnu presudu od 31. srpnja 1989. godine, Rec. 1991, str. 70). 3. Kao što je podsjetio Međunarodni sud pravde, "od slučaja Alabame, prihvaćeno je, u skladu s prijašnjim presedanima da, osim u slučaju suprotnoga dogovora, međunarodni sud prosuđuje o vlastitoj nadležnosti i ima pravo u tu svrhu tumačiti zakone po kojima se upravlja (...). To načelo, koji zajedničko međunarodno pravo priznaje u području arbitraže, ima posebnu snagu kad međunarodni sudac nije arbitražni sud osnovan posebnim sporazumom među stranama s namjerom da odlučuje o konkretnom sporu, već unaprijed određena institucija međunarodnim aktom koji utvrđuje njezinu nadležnost i funkcioniranje..." (presuda od 18. studenog 1953., Slučaj Nottebohm (Prethodna iznimka), Rec. 1953, str. 119). Ovoj (arbitražnoj) Komisiji pripada dakle pravo izjašnjavanja o svojoj nadležnosti. 4. Budući da je ona globalno osporavana, Komisija smatra da je na njoj da se izjasni jedinstvenom odlukom o tim primjedbama prije razmatranja, u dotičnom slučaju, svakog od pitanja koja su joj podnijeta. 5. Komisija utvrđuje da su prvotna pravila prema kojima je bilo uređeno njezino funkcioniranje bila dopunjena i precizirana nekim tekstovima usvojenim nakon njezinog osnivanja i praksom Mirovne konferencija o Jugoslaviji i "odgovornih vlasti" raznih jugoslavenskih republika. Tako su novom Deklaracijom od 3. rujna 1991. godine Zajednica i njezine države članice odlučile da: "U okviru konferencije, njezin će predsjednik prenijeti Arbitražnoj komisiji sporove podvrgnute arbitraži. Rezultati vijećanja bit će podneseni Konferenciji uz posredovanje predsjednika konferencije. Proceduralna pravila Arbitražne komisije usvojit će arbitri nakon što uzmu u obzir organizacije koje postoje u toj domeni". Te je odredbe isto tako prihvatilo i svih šest republika. 6. U studenom 1991. Republika Srbija je inicirala da Komisija odgovori na tri pitanja, od kojih su dva prenijeta od Predsjednika Konferencije, a treće je on direktno postavio Komisiji; sve su republike sudjelovale u proceduri i nijedna nije iznijela nikakvu primjedbu na moguću nenadležnost Komisije, potvrđujući na jednak način njezin mandat i priznajući tako njenu nadležnost i u savjetodavnim pitanjima. 7. Arbitražna Komisija uz to napominje da je ustanovljena u okviru Mirovne konferencije kao njezin organ. Odgovor na pitanja koja postavlja predsjednik Konferencije predstavlja sudjelovanje Komisije u djelovanju Konferencije čiji je ona organ i ona treba imati jake razloge da bi odbila njegov zahtjev. U sadašnjem slučaju, Komisija ne vidi nikakav razlog zbog kojega bi odbila prihvatiti se svoje uloge. 8. Mirovna konferencija o Jugoslaviji ima zadatak "uspostaviti mir u cijeloj Jugoslaviji i postići trajna rješenja koja uvažavaju preokupacije i legitimne težnje svih." (Deklaracija od 7. rujna 1991. godine prilikom svečanosti otvorenja Konferencije). Prema tome, nastojeći razjasniti Konferenciji pravne aspekte problema na koje nailazi u izvršenju tog zadatka, Arbitražna komisija u potpunosti i dalje obavlja ulogu koju joj je dodijelila Europska zajednica i njezine zemlje članice s jedne, te šest republika s druge strane. 9. Pravni karakter postavljenih pitanja daleko je od toga da bi predstavljao prepreku izvršenju nadležnosti Arbitražne komisije, već je naprotiv opravdanje: kao arbitrarni organ Konferencije, Komisija bi se mogla, osim ako ne dobije izričito protivno ovlaštenje od zainteresiranih strana, izjašnjavati samo u skladu s pravom, jer je precizirano da je ona u tom području pozvana iznijeti mišljenje o pravnim propisima koji se mogu primijeniti. 10. Prema tome, Arbitražna komisija odlučuje - da je na njoj da se izjasni o svojoj nadležnosti, sve dok ona djeluje; - da je u ovom slučaju, vodeći računa o naravi funkcija koje su joj dodijeljene, nadležna odgovoriti svojim mišljenjima o trima pitanjima koja joj je 18. svibnja 1992. postavio predsjedatelj Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Pariz, 4. srpnja 1992. godine ----------------------- ARBITRAŽNA KOMISIJA Mišljenje br. 8 Predsjedatelj Arbitražne komisije primio je 18. svibnja 1992. godine pismo lorda Carringtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji, upoznavajući Komisiju s tri pitanja čiji se tekst nalazi u odluci koju je usvojila Arbitražna komisija. Prema mišljenju Komisije, odgovori na pitanja broj 1 i 3 ovise o odgovoru na pitanje broj 2. Prema tome, Komisija će prvim mišljenjem odgovoriti na pitanje broj 2. Pitanja broj 1 i 3 bit će predmet mišljenja broj 10, odnosno 9. Pitanje broj 2 formulirano je na sljedeći način: "U svom mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. godine, Arbitražna komisija iznijela je stajalište 'da se SFRJ nalazi u procesu raspada'. Da li se sada taj proces može smatrati završenim?" Komisija je upoznata s pripomenama, primjedbama i dokumentima što su joj ih dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Komisija je zaključila, predhodnom odlukom usvojenom 4. srpnja 1992. da je nadležna u tom slučaju. 1. U svome mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. godine, Arbitražna je komisija konstatirala da: - pitanje postojanja ili nepostojanja jedne države mora biti razmatrano u skladu s općepriznatim načelima međunarodnog prava koji određuju konstitutivne elemente države; - SFRJ je dakle sačuvala svoj međunarodni personalitet, no želja za nezavisnošću je izražena referendumima u republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, te rezolucijom o suverenosti u Bosni i Hercegovini; - sastav i funkcioniranje bitnih organa federacije nisu više zadovoljavali zahtjeve za participacijom i reprezentativnošću inherentne federalnoj državi; - pribjegavanje sili raznih elemenata federacije pokazalo je njenu nemoć; - SFRJ je bila u procesu raspada, ali je stvar republika koje izraze želju da, u danom slučaju, konstituiraju novu asocijaciju s demokratskim institucijama prema njihovu izboru; - postojanje ili nestanak neke države su, u svakom slučaju, pitanja činjenica ("de facto"). 2. Raspad jedne države znači kraj njezina pravnog personaliteta i duboko djeluje na funkcioniranje međunarodnoga prava. Tom se pitanju, dakle, mora pristupiti s najvećom pažnjom. Komisija smatra da je postojanje federalne države, sastavljene od više različitih federalnih jedinica, u velikoj mjeri dovedeno u pitanje ako se veći dio njih, koje obuhvaćaju većinu teritorija i stanovništva, pretvori u suverene države, tako da se u njima faktički više ne može vršiti federalna vlast. Isto tako, ako priznanje jedne države od strane drugih država ima samo deklarativnu vrijednost ono, kao i članstvo u međunarodnim organizacijama, svjedoči o uvjerenju tih država da tako priznati politički entitet predstavlja stvarnost i daju mu određena prava i obveze u oblasti međunarodnog prava. 3. Arbitražna komisija konstatira da je, nakon njezina Mišljenja broj 1: - održan referendum, kojeg je predložila u svom Mišljenju broj 4, u Bosni i Hercegovini 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine i narod se u velikoj većini izjasnio za neovisnost te republike; - Srbija i Crna Gora su, kao ravnopravne republike, osnovale novu državu pod imenom Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) usvojivši novi ustav 27. travnja 1992. godine; - većina novih država osnovanih od bivših jugoslavenskih republika pristupila je uzajamnom priznavanju njihove neovisnosti i na taj način dala na znanje da je sva savezna državna vlast dokončana na teritoriju novoosnovanih država; - zajednički savezni organi, u okviru kojih su bile zastupljene sve države, više ne postoje i od tada nijedan organ toga tipa ne funkcionira; - bivši nacionalni teritorij i stanovništvo federacije SFRJ ubuduće u potpunosti potpadaju pod suverenu vlast novih država; - Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju priznale su sve zemlje članice Europske zajednice i brojne druge države a primljene su i u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine; - rezolucije 752. i 757. (1992.) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda nekoliko puta spominju "bivšu SFRJ"; - štoviše, rezolucija 757. (1992.) konstatira da "tvrdnja SRJ (Srbija i Crna Gora), prema kojoj ona automatski osigurava kontinuitet bivše SFRJ, nije općeprihvaćena"; - Deklaracija koju je 27. lipnja 1992. godine u Lisabonu donijelo Europsko vijeće odnosi se izričito na "bivšu Jugoslaviju". 4. Zbog toga, Arbitražna komisija je mišljenja: - da je proces raspada SFRJ, spomenut u Mišljenju 1 od 29. studenoga 1991. godine, završio i da treba konstatirati da SFRJ više ne postoji. Pariz, 4. srpnja 1992. godine -------------------- ARBITRAŽNA KOMISIJA Mišljenje broj 9 Predsjednik Arbitražne komisije primio je 18. svibnja 1992. godine pismo u kojemu lord Carrington, predsjednik Mirovne konferencije o Jugoslaviji, traži mišljenje Komisije o sljedećem pitanju: "Ako je tako (ako je raspad SFRJ dokončan?), na kojim temeljima i kojim načinima bi trebali biti rješeni nastali problemi nasljeđivanja država proizašlih iz SFRJ?" Komisija je upoznata s pripomenama, primjedbama i dokumentima što su joj ih dostavile republike BiH, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Komisija je predhodnom odlukom zaključila da je za to nadležna. Kao što je Komisija zaključila u svome Mišljenju broj 8, odgovor na pitanje koje se razmatra usko je povezan s odgovorom na pitanje broj 2, koje je postavio predsjedatelj Konferencije. U Mišljenju broj 8, Arbitražna komisija je zaključila da je proces raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dokončan i da ta država više ne postoji. Na području nekadašnje SFRJ stvorene su nove države i one su je zamijenile. Sve su te države nasljednice nekadašnje SFRJ. 2. Kao što to podsjeća Arbitražna komisija u svom mišljenju broj 1, fenomen nasljeđa država reguliran je načelima međunarodnoga prava na kojima se zasnivaju Bečke konvencije od 23. kolovoza 1978. godine i od 8. travnja 1983. godine koje su sve republike prihvatile kao osnovu za rasprave u vezi s nasljeđem država u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Ono što s tim u vezi treba prije svega uzeti u obzir jest da usvojeno rješenje mora predstavljati pravedan rezultat, a zainteresirane države moraju odrediti modalitete putem sporazuma uz poštivanje obvezujućih normi općeg međunarodnoga prava te posebice, osnovnih prava čovjeka, kao i prava naroda i manjina. 3. U Deklaraciji koja se odnosi na nekadašnju Jugoslaviju, usvojenoj 27. lipnja 1992. godine u Lisabonu, Europsko vijeće je izjavilo da "Zajednica i njezine države članice neće priznati novi federalni entitet sastavljen od Srbije i Crne Gore kao državu koja nasljeđuje nekadašnju Jugoslaviju tako dugo dok nadležne međunarodne institucije ne usvoje odluku. One (zemlje EZ) su odlučile zahtjevati suspenziju sudjelovanja jugoslavenske delegacije u radu KESS-a i drugih međunarodnih tijela i organizacija". Europsko vijeće je tako posvjedočilo da SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nema nikakvo pravo smatrati se jedinom nasljednicom SFRJ. 4. Zbog toga, Arbitražna komisija je mišljenja: - da se države nasljednice SFRJ moraju dogovoriti i riješiti putem sporazuma sva pitanja vezana za nasljeđe SFRJ; - da u svojim pregovorima o tom pitanju, te države moraju nastojati postići pravedan rezultat temeljeći se na načelima na kojima se inspiriraju Bečke konvencije od 1978. i 1983. godine i na odgovarajućim pravilima običajnog međunarodnog prava; - da, između ostalog, treba u potpunosti voditi računa o načelu jednakosti prava i dužnosti između država u odnosu na međunarodno pravo; - da treba dokončati status članstva SFRJ u međunarodnim organizacijama u skladu s njihovim statutima te nijedna država nasljednica ne može samo za sebe tražiti pravo koje je do tada imala nekadašnja SFRJ kao članica; - da se imovina SFRJ koja se nalazi u trećim zemljama mora podijeliti između država nasljednica u pravednim razmjerima; - da se, isto tako, pravedno moraju podijeliti potraživanja i dugovi SFRJ između država nasljednica; - da zainteresirane države moraju rješiti sporna pitanja vezana za nasljeđe SFRJ koja nisu mogla biti riješena putem sporazuma, isključivo mirnim sredstvima u skladu s načelom Povelje Ujedinjenih naroda; - i da, prije svega, one moraju tražiti rješenje putem ispitivanja, posredovanjem, mirenjem, arbitriranjem ili sudskim rješenjem; ali - budući da joj nije postavljeno nijedno specifično pitanje, Komisija se ne mora na ovom stupnju izjašnjavati o teškoćama koje bi se mogle pojaviti u vezi s konkretnim problemima vezanim uz nasljeđe bivše Jugoslavije. U Parizu, 4. srpnja 1992. godine ------------------------- ARBITRAŽNA KOMISIJA Mišljenje br. 10 Predsjednik Arbitražne komisije primio je 18. svibnja 1992. godine pismo u kojem lord Carrington, predsjednik Mirovne konferencije o Jugoslaviji, traži od Komisije mišljenje o sljedećem pitanju: "Uzevši u obzir međunarodno pravo, da li SR Jugoslavija predstavlja novu državu kojoj je potrebno priznanje članica Europske zajednice, u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i onom o smjernicama o priznavanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, usvojenih na Ministarskom vijeću Europske zajednice 16. prosinca 1991?" Komisija se upoznala s pripomenama, primjedbama i dokumentima koje su joj dostavile Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Komisija je predhodnom odlukom ustanovila da je nadležna u tom slučaju. 1. Kao što je Arbitražna komisija konstatirala u svom mišljenju broj 8, odgovor na pitanje koje se razmatra usko je povezano s odgovorom na pitanje br. koje je postavio Predsjednik Konferencije. U svom mišljenju broj 8 Komisija je zaključila da je proces raspada SFRJ dokončan te da nijedan entitet proizašao iz tog raspada ne može pretendirati da bude jedini nasljednik SFRJ. 2. Dana 27. travnja 1992, Crna Gora i Srbija odlučile su osnovati novi entitet nazvan "Savezna Republika Jugoslavija" čiji su Ustav usvojile. Arbitražnoj komisiji se čini da u okviru granica konstituiranih po administrativnim granicama Crne Gore i Srbije unutar bivše SFRJ, ovaj novi entitet odgovara kriterijima države s obzirom na javno međunarodno pravo, koji su navedeni u mišljenju broj 1 od 29. studenog 1991. godine. Ali, kako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ustanovilo u svojoj rezoluciji 757 (1992), "tvrdnja SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) prema kojoj ona automatski osigurava kontinuitet bivše SFRJ nije općenito prihvaćena." Radi se doista o novoj državi koja ne bi mogla biti jedini nasljednik SFRJ kao što na to ukazuje Arbitražna komisija u svom mišljenju broj 9. 3. Iz toga proizlazi da SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) ne uživa ipso facto (samim tim) priznanje koje je uživala, u potpuno drugačijim uvjetima, SFRJ. Ima, dakle, u tom slučaju, potrebe za priznavanje nove države od strane drugih država. 4. Treba, međutim, konstatirati u tom pogledu da ako, kao što je to podsjetila Komisija u svom mišljenju broj 1, priznanje ne predstavlja konstitutivni element države te ima čisto deklarativne efekte, ono je, nasuprot tome, diskrecioni čin koji druge države mogu izvršiti u trenutku svog izbora, u obliku za koji se odluče, i slobodno, uz jedinu obavezu poštivanja obvezujućih normi općeg međunarodnog prava, posebno onih kojima se zabranjuje uporaba sile u odnosima s drugim državama ili koje garantiraju prava etničkim, vjerskim ili jezičkim manjinama. Između ostalog, Zajednica i njezine države članice su, u Deklaraciji o Jugoslaviji 16. prosinca 1991. godine i u Smjernicama o priznavanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu usvojenih istog dana, nabrojale uvjete od kojih zavisi priznavanje jugoslavenskih republika. 5. Prema tome, Arbitražna komisija je mišljenja da: - se SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) javlja kao nova država koju se ne bi moglo smatrati jedinom nasljednicom SFRJ; - njezino eventualno priznavanje od država članica Europske zajednice zavisi od toga da li ta država uvažava uvjete koji su za takav čin predviđeni općim međunarodnim pravom, kao i Deklaracijom i Smjernicama EZ od 16. prosinca 1991. godine. U Parizu, 4. srpnja 1992. godine (Hina) 101827 MET jul 92