PREGLED PISANJA DOMAĆEG TISKA NOVI VJESNIK: "OD ANTE DO ALIJE"

NOVI VJESNIK: "OD ANTE DO ALIJE" ZAGREB, 8. srpnja, (Hina) - Pregled pisanja domaćeg tiska NOVI VJESNIK: "Od Ante do Alije" "Prošla je jedva godina dana otkako je bivši savezni premijer Ante Marković (uz punu potporu Zapada, koja je bila potkrijepljena i osobnom nazočnošću američkoga državnog tajnika u Beogradu) krenuo u 'sve ili ništa', tj. uspostavljanje jugoslavenskoga državnog autoriteta protiv neposlušne Slovenije makar i brahijalnom vojnom silom. Kao što znamo, ni Marković ni njegovi zapadni pokrovitelji nisu dobili 'sve', nego naprotiv 'ništa'", piše na početku komentara Radovan Stipetić i u nastavku dodaje kako to iskustvo Zapadu nije pomoglo, "pa je - nakon propalog Markovića - nastavio i dalje tražiti moguće pulene po balkanskim tlima sa zadaćom da kroje politička rješenja prema apriorističkim modelima zapadne demokracije, umjesto da uvaži ovdašnje neizbježnosti. Zimmermannovi i Einikovi puleni naposljetku su ostali prijestolonasljednik Karađorđević... i biznismen Panić... a na ovim stranama pokoji samodopadni skriboman s geslom 'sloboda i demokracija, to sam ja'. Ne, nije dobro biti zapadni pulen na ovim tlima: prije ili poslije puleni unatoč moćnoj potpori moraju izgubiti igru, jer se protiv stvarnosti ne može ratovati apstraktnim receptima, napisanim u dalekim, prekooceanskim kabinetima". Stipetić drži da na to treba podsjetiti "i nakon najnovijeg pokušaja instrumentalizacije Alije Izetbegovića u toj ulozi, što može biti pogibeljno ponajviše za političara Izetbegovića". Ističe kako je "gotovo nevjerojatno kojom upornošću Zapad pokušava nametnuti svoje sheme unatoč dokazanoj neuspješnosti" i dodaje kako je model unitarne demokracije ovdje nemoguć. Izetbegović bi sada trebao zagovarati verziju "bosansko-hercegovačkog unitarizma pod vodstvom samo jednog konstitutativnog naroda (muslimanskog), premda sva povijesna iskustva tog nesretnog tamnog vilajeta govore da je u njemu bilo mira (ako ga je uopće bilo) onda kada su se svi narodi, sve vjere i svi običaji ondje međusobno podnosili i uvažavali. (...) A Zapad, koji sada iznosi još jednu apriorističku izmišljotinu - kako je Izetbegović posljednja brana mogućem kaosu, spreman je zbog te izmišljene brane odbaciti i ono malo postignutih dogovora o budućnosti B-H". Autor napominje kako apriorizmi jedne strane, "'uvjerljivosti' radi", potiču i apriorizme s druge strane, a u slučaju BiH se pokušava "pa i tobože suptilnim stvaranjem javnog mnijenja preko vodećih svjetskih medija, dokazati da je za budućnost B-H Hrvatska barem toliko pogibeljna koliko i miloševićevska Srbija. Ako se za to već ne može optužiti neposredno predsjednika Tuđmana, izmišlja se 'Bobanova država' u zapadnoj Hercegovini kao dokaz da Hrvatska nastoji učiniti isto što i Srbija, tj. otkinuti za se komad B-H i tako raščerečiti tu republiku". Stipetić zatim navodi nekoliko argumenata: "1) Zna se tko je u B-H napadač, a tko njegova žrtva. (...) Milošević je pokušao na prepad osvojiti cijelu B-H, a toj su se agresiji oduprli Hrvati braneći samo sebe i svoju postojbinu... a zatim i Muslimani... 2) Zna se kakvo je službeno stajalište Hrvatske spram susjedne republike, a to stajalište ima potkrepu ne samo u doglednim nego i u dugoročnim hrvatskim interesima, što mu daje veću uvjerljivost... 3) Uz službeno i obvezujuće stajalište, moguća su dakako i stajališta pojedinih Hrvata ili hrvatskih političkih snaga u B-H koja od toga stajališta odstupaju, ali kako bi bilo moguće da službena Hrvatska 'usklađuje' i uniformira ta stajališta? Kakvim pritiskom? I zar je to uopće potrebno u pluralističkoj demokraciji, u koju se svi zaklinju? Ne bi li bilo prikladnije omogućiti da se pregovorima zastupnika različitih političkih rješenja u B-H dođe do nekog razumnog kompromisa? 4) Naposljetku, i sam Mate Boban odbacio je optužbe da pokušava stvoriti 'Bobanovu državu' kao uvod u rušenje B-H". Stipetić stoga na kraju ističe kako neki zapadni političari "da bi potkrijepili omiljenu tezu 'jednake krivnje' Srbije i Hrvatske ... moraju pošto-poto nalaziti prikladne pulene kao prizvođače 'dokaza'. I jedno i drugo uzaludan je posao". (Hina) zk 080245 MET jul 92