IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN-A BUTROS BUTROS-GALIJA O SUKOBU U BIH PODNESENO VIJEĆU SIGURNOSTI 2. LIPNJA

PODNESENO VIJEĆU SIGURNOSTI 2. LIPNJA ZAGREB, 3. lipnja (Hina) - Objavljujemo cjelovit tekst (u neslužbenom prijevodu) izvješća o stanju u Bosni i Hercegovini što ga je glavni tajnik UN-a Butros Butros-Gali podnio Vijeću sigurnosti u utorak, 2. lipnja. Izjvešće glavnog tajnika u skladu s paragrafom 4 Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 752 (1992.) UVOD 1. Sljedeće izvješće podnosi se Vijeću sigurnosti u skladu s paragrafom 4 Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 752 (1992), u kojoj je Vijeće zahtijevalo da se sve jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA) i dijelovi Hrvatske vojske, koji se trenutačno nalaze u Bosni i Hercegovini, ili povuku ili stave pod vrhovnu vlast vlade Bosne i Hercegovine, ili raspuste i razoružaju, a nad njihovim se oružjem uspostavi djelotvoran međunarodni nadzor, dok je od glavnog tajnika zatražilo da bez odlaganja razmotri kakva bi se međunarodna pomoć mogla pružiti s tim u vezi. I. POZADINA 2. 26. travnja 1992. predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović sastao se u Skopju s generalom Blagojem Adžićem, zapovjednikom generalštaba JNA i vršiteljem dužnosti Saveznog sekretara za narodnu obranu, te s potpredsjednikom saveznog predsjedništva Brankom Kostićem u Beogradu, kako bi se odredila uloga JNA u Bosni i Hercegovini i njezino eventualno povlačenje. Taj sastanak nije rezultirao konačnim dogovorom i beogradske su vlasti 4. svibnja najavile svoju odluku da do 18. svibnja povuku iz Bosne i Hercegovine sve pripadnike JNA koji nisu državljani BiH. 13. svibnja potpredsjednik Kostić predložio je predsjedniku Izetbegoviću da se razgovori nastave uz sudjelovanje predstavnika Srba u BiH i predstavnika hrvatskih zajednica u BiH. Istoga dana su vlasti tzv. "Srpske republike BiH" objavile svoju odluku o osnivanju vlastite vojske, koja bi bila sastavljena od jedinica bivše JNA, smještenih u BiH, a generala Ratka Mladića imenovali su zapovjednikom te vojske. 3. 17. svibnja sam dobio pismo od admirala Milosava Simića, zapovjednika generalštaba JNA, u kojem je tražio pomoć za osiguranje povlačenja jedinica JNA iz BiH, osobito iz Sarajeva, Pazarića i Zenice. Pismo se, među ostalim, pozivalo na sporazum kojeg su 10. svibnja 1992. godine, pod okriljem UNPROFOR-a u Jugoslaviji, u Sarajevu potpisali predstavnici Predsjedništva BiH, JNA, promatračke misije EZ-a i osobni izaslanik lorda Carringtona g. Colm Doyle. 21. svibnja potpredsjednik Kostić mi je ponovo pisao i zamolio me da od predsjednika Izetbegovića zatražim da naredi deblokiranje vojarni JNA u Sarajevu. 25. svibnja 1992. primio sam pismo predsjednika Izetbegovića u kojem je on, među ostalim, zahtijevao da UNPROFOR nadzire povlačenje dijela pripadnika JNA i oružja, u skladu sa sporazumom potpisanim 10. svibnja 1992. 4. Preko UNPROFOR-a sam tražio informacije o trenutačnom stanju jedinica i pripadnika JNA u BiH. S obzirom na popriličnu ograničenost slobode kretanja UNPROFOR-a u Sarajevu i drugdje u republici, kao i na dosljedan nedostatak mogućnosti prikupljanja neovisnih informacija, nije bilo moguće dobiti potpuno autentične obavijesti, ali meni se čini da je stanje onakvo kako je opisano u sljedeća dva odlomka: 5. Većina pripadnika JNA, raspoređenih u BiH, bili su državljani te republike i prema tome se odluka beogradskih vlasti od 4. svibnja, da povuče JNA iz BiH, na njih nije odnosila. Većina od njih se, izgleda, pridružila vojsci tzv. "Srpske republike BiH". Jedan dio njih je pristupio TO BiH, koja je pod političkim nadzorom predsjedništva te republike. A jedan se dio možda pridružio različitim iregularnim jedinicama koje tamo djeluju. 6. Prema iskazu beogradskih vlasti, onih koji nisu državljani BiH ima jedva 20 posto od ukupnog broja. Za većinu od njih se vjeruje da su se već povukli u Srbiju ili Crnu Goru, pri čemu je na neke od njih izvršen napad dok su se povlačili. Drugi su, međutim, ostali u različitim vojarnama u BiH, osobito u područjima koja kontroliraju Srbi, uključujući i dva vojna objekta u predgrađu Sarajeva. Još jedna daljnja kategorija sastoji se od pripadnika koje su u njihovim vojarnama blokirali pripadnici TO BIH ili neprijateljskih iregularnih jedinica. Ti se sad, uglavnom, nalaze na području Sarajeva, gdje se najnoviji razvoj stanja može opisati kako slijedi: a) Otprilike 600 do 1.000 vojnika blokirano je u vojarni Maršal Tito u Sarajevu, zajedno s gotovo 200 vozila. Pregovori o evakuaciji te vojarne nastavljeni su do 27. svibnja 1992. godine, kad su prekinuti nakon minobacačkog napada u kojem je ubijeno otprilike 16 civila u središtu Sarajeva. 30. svibnja 1992. pripadnici TO BiH napali su vojarnu Maršal Tito raketama i bacačima vatre. b) Nekoliko stotina pripadnika JNA iz vojarne Jusuf Džonlić, logističkog uporišta u Sarajevu i vojarne Viktor Bubanj povlačili su se iz Sarajeva u noći 27/28. svibnja 1992. Konvoj, kojeg su pratili pripadnici UNPROFOR-a, napale su srpske paravojne jedinice, protivno uvjetima o njihovu povlačenju i jedinice TO BiH, tako da je konvoj zalutao i raspršio se. Neki dijelovi konvoja odvojili su se od glavnine, 30 vozila JNA i njihovi vozači su nestali, a ubijen je najmanje 1 vojnik. c) Nekoliko stotina kadeta JNA, uglavnom između 14 i 18 godina starih, koji su bili blokirani u Pazariću, otprilike 15 km južno od Sarajeva, evakuirani su 29. svibnja. 7. Iz teksta što slijedi bit će očito da se pitanje deblokade i sigurnog povlačenja preostalih jedinica JNA iz njihovih vojarni u BiH povezalo s drugim problemima koji su prouzročili kontinuirane borbe u toj republici, te da su ga osobito zakomplicirali problemi vezani uz povlačenje teškog oružja iz tih vojarni i iz BiH. UNPROFOR je primio stanovite naznake da je vodstvo JNA u Beogradu poslije povlačenja voljno ostaviti glavninu svog oružja za sobom, ali da vodstvo vojske "Srpske republike BiH" nije voljno to dopustiti. 8. Neizvjesnost o tome tko ima političku kontrolu nad srpskim jedinicama u BiH u daljnjoj je mjeri zakomplicirala stanje. Predsjedništvo BiH se ispočetka opiralo da o tome i drugim pitanjima raspravlja s vodstvom "Srpske republike BiH" i umjesto toga je inzistiralo na izravnim razgovorima s beogradskim vlastima. Viši predstavnik JNA iz Beograda, general Nedeljko Bošković, vodio je razgovore s predsjedništvom BiH, ali se u međuvremenu jasno ispostavilo da njegova riječ nije obvezujuća za zapovjednika vojske "Srpske republike BiH" generala Mladića. Umjesto toga, su srpske paravojne jedinice, kao što je već opisano u prethodnom odlomku (6), napale konvoj JNA koji se 26. svibnja povlačio iz vojarni u Sarajevu pod uvjetima dogovorenim s generalom Boškovićem. Također se čini da je težak topnički napad na Sarajevo u noći od 28/29. svibnja uslijedio na zapovijed generala Mladića što je u izravnoj suprotnosti s odredbama koje je izdao general Bošković i vodstvo JNA u Beogradu. 9. S obzirom na sumnju što sad postoji u pogledu sposobnosti vlasti u Beogradu da utječu na generala Mladića koji je napustio JNA, UNPROFOR je poduzeo napore da mu se obrati, kako izravno, tako i preko političkog vodstva "Srpske republike BiH". Ti su napori urodili suglasnošću što ju je general Mladić dao 30. svibnja da će prestati bombardirati Sarajevo. Nadajući se s jedne strane da se napadi na Sarajevo neće nastaviti, s druge je strane opet jasno da pojava generala Mladića i snaga pod njegovim zapovjedništvom kao neovisnih čimbenika koji su očito izvan kontrole JNA, u velikoj mjeri komplicira zahtjeve postavljene u 4. odlomku Rezolucije Vijeća sigurnosti 752 (1992). Predsjednik Izetbegović je nedavno višim časnicima UNPROFOR-a u Sarajevu nagovijestio svoju spremnost da razgovara s generalom Mladićem, ali ne s političkim vodstvom "Srpske republike BiH". 10. Što se tiče povlačenja dijelova Hrvatske vojske, koji se sad nalaze u BiH, informacije koje su trenutno dostupne u New Yorku sugeriraju da nikakvog povlačenja dosad nije bilo. UNPROFOR je dobio pouzdana izvješća o pripadnicima Hrvatske vojske, koji u uniformama djeluju unutar i kao dio vojnih formacija u BiH. Hrvatske vlasti su opetovano zauzimale stajalište da su hrvatski vojnici u BiH napustili Hrvatsku vojsku i više ne podliježu nadležnosti hrvatskih vlasti. Međunarodni promatrači, međutim, ne sumnjaju da su dijelovi BiH pod kontrolom hrvatskih vojnih jedinica, bilo da pripadaju lokalnoj TO, paravojnim skupinama ili Hrvatskoj vojsci. U takvim okolnostima nije jasno kako da se postigne njihovo povlačenje ili raspuštanje kao što to zahtijeva Vijeće sigurnosti. II. MOGUĆA MEĐUNARODNA POMOĆ 11. Rezolucija 752 (1992) opisuje tri moguće opcije za jedinice JNA i dijelove Hrvatske vojske koji se sad nalaze u BiH. Mogu se ili povući, ili podvrgnuti pod zapovjedništvo vlade BiH, ili raspustiti i razoružati, a njihovo oružje staviti pod djelotvoran međunarodni nadzor. 12. Međunarodna pomoć mogla bi igrati ulogu u realizaciji bilo koje od tih mogućnosti. Međutim, pribavljanje takve pomoći pretpostavilo bi da su sklopljeni potrebni sporazumi i da će ih poštivati sve strane, osobito, naravno, zapovjednici spomenutih jedinica i vojnih elemenata. Takvi sporazumi bi trebali jasno i precizno specificirati koji će se vojni pripadnici tretirati kao "jedinice JNA" ili "dijelovi Hrvatske vojske". To bi moglo stvoriti poteškoće, uzme li se u obzir gore opisano hrvatsko stajalište i, s druge strane, stajalište beogradskih vlasti da se njihova odluka o povlačenju pripadnika JNA iz BiH ne odnosi na pripadnike JNA koji su državljani te republike i nad kojima Beograd više nema ustavnih ovlasti. Onima, koji bi pružili međunarodnu pomoć, trebalo bi također dati podrobne informacije, prihvaćene od glavnih strana, o broju, lokacijama i naoružanju svih jedinica na koje se sporazumi odnose. 13. Neuobičajen položaj generala Mladića i snaga pod njegovim zapovjedništvom, koji ne potpadaju ni pod vrhovnu vlast Beograda ni pod vlast vlade BiH, također će trebati razjasniti prije no što bi se mogao skopiti bilo koji od sporazuma. Nerealističnim se smatra očekivanje da bi "Vojska Srpske republike BiH" bila spremna podvrgnuti se pod vrhovnu vlast vlade BiH. Umjesto toga trebalo bi pokušati dogovoriti sporazum o razoružanju i raspuštanju te "vojske", iako bi se to vjerojatno moglo ostvariti samo u sklopu cjelovitog političkog dogovora o ustavnom uređenju BiH. 14. Pod uvjetom da do nužnih sporazuma dođe, međunarodna bi pomoć mogla poprimiti različite oblike. Mogla bi se, primjerice, sastojati od misija za promatranje i provjeru realizacije sporazuma koji su dogovoreni. Pripadnici međunarodnih vojnih snaga bi se, također, mogli odaslati da pomognu u izgradnji uzajamnog povjerenja, dok se predmetne jedinice okupljaju i zatim iseljavaju iz BiH ili premještaju na lokacije gdje će preći pod nadležnost vlade BiH ili biti raspušteni. Takvu vrstu pomoći su vojni promatrači UN-a pružili u čitavom nizu novijih mirovnih akcija. Mora se, međutim, ponoviti da su novija iskustva pokazala kako se u bivšoj Jugoslaviji takva međunarodna nazočnost poštuje manje nego u drugim situacijama u kojima su međunarodni promatrači nedavno nalazili. 15. U slučaju treće opcije, raspuštanja i razoružanja, međunarodna bi se pomoć mogla protegnuti i izvan nadziranja i provjere. Mogla bi obuhvatiti i ulogu u osiguranju oružja što su ga odložile raspuštene jedinice ili dijelovi vojske (kao gore opisano), i to putem "dvostrukog ključa", pri čemu bi jedan ključ bio u rukama vlade BiH (o čemu bi se naravno morale usuglasiti sve strane), a drugi kod međunarodne organizacije koja je umiješana. Iako to nije posebno spomenuto u rezoluciji 752 (1992), još bi jedna mogućnost angažmana međunarodnih jedinica predstavljala imobilizacija i/ili uništenje nekog ili svog oružja što bi ga ostavile raspuštene jedinice ili dijelovi vojske. III. NAPOMENE 16. Gore iznesen tekst kratak je ogled o tome kako bi se mogla pružiti međunarodna pomoć u različitim postupcima zamišljenim u odlomku 4 rezolucije 752 (1992). Osnovna je pretpostavka da su na sve postupke dobrovoljno pristali svi oni koji imaju političku i operativnu kontrolu nad jedinicama u pitanju i da će pripadnici svih predmetnih jedinica i dijelova vojske izvršavati naredbe koje dobiju. U protivnom, teško je sagledati kako bi se mogla ostvariti rješenja što ih je zahtijevalo Vijeće sigurnosti. 17. Današnja odluka Vijeća sigurnosti da nametne sankcije Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), stvara novo stanje. Još nije jasno kakvi će biti odrazi te odluke na pitanja razmatrana u ovom izvješću. Ali, treba se nadati da će ta manifestacija odlučnosti međunarodne zajednice da okonča borbe u BiH olakšati pregovaranja za postizanje nužnih sporazuma. (Hina) mh 030902 MET jun 92