SERVIS POSEBNIH NASLOVA CANNES

Nadnaslov: Nastavlja se filmski festival u Cannesu Naslov: Davis i Diop Mambety: Poziv na kontemplaciju Podnaslov: Terence Davis otvorio je drugo poglavlje svojeg albuma iz djetinjstva, a Senegalac Djibril Diop Mambety donosi priču o osveti Piše: Corinne DELPUECH, AFP CANNES - Svoj sedmi festivalski dan Cannes je proveo u kontemplaciji, otkrivajući filmove iz Britanije i Senegala koji zahtijevaju daleko više usredotočene pažnje no što je uobičajeno za posjetitelje takvih događaja. Filmom "The long day closes" britanski režiser Terence Davis otvorio je drugo poglavlje svojeg albuma iz djetinjstva, nadovezujući se na prethodni svoj lijepi uspjeh iz 1988. godine "Distant voices, still lives". U prvom dugometražnom filmu prisjećao se užasnog lika svojeg oca, da bi danas progovorio o tome što su bile "najsretnije godine mog života". "Ne bojim se to izreći", priznao je on novinaru AFP, "počeo sam živjeti tek nakon očeve smrti, kad mi je bilo 7 godina. Sretan sam što je nestao. On je bljuvao mene, bljuvao je moju majku, pokušao nas je oboje umoriti i uništio zauvijek povjerenje koje sam mogao imati u vlastite sposobnosti. Nakon njegove smrti, svakog sam trenutka uživao u sreći što sam ga nadživio". Radost izbija iz prekrasnih i vrlo elaboriranih slika "The long day closes". (Sumrak dugog dana, naslov je jedne pjesme viktorijanskoga doba). Za Davisea je djetinjstvo "nevini raj ispunjen potajnim radostima", kako je to opjevao Baudelaire. Ulice Liverpoola pedesetih godina bile su ipak prilično sumorne, a život malen, skučen. Ali to nije važno sve dok je sijalo sunce predivne majke u okruženju solidarne, zaštitničke braće i sestara. Mali Bud-Terence zadivljeno promatra svijet ispunjen naivnim pjesmama i slikama sna - "svakoga dana odlazio sam u kino". Pa ipak nije riječ o nostalgiji: "Nostalgija, kaže Davies, nanovo stvara svijet onakvim kakvim bismo željeli da bude. Ja ga opisujem onakvim kakav je odista bio." Međunaslov: Ljigava hijena Daleko od engleskih pločnika, Djibril Diop Mambety postavio je svoju kameru u suhu senegalsku savanu, transponirajući u taj okoliš suvremeno kazališno djelo: "Posjet stare dame" švicarskog autora Friedricha Durrenmatta. Hijena je, tumači režiser, u stanju čitavu jednu sezonu pratiti lava kod kojega osjeća prisustvo bolesti da bi se jedne večeri bacila na njegovu strvinu. Tako se i njegova junakinja vraća u selo koje ju je sramotno istjeralo. Ondje će zahtjevati smrt čovjeka kojeg je voljela, a on je odbacio. Njezina snaga leži u njezinu novcu. "Bogatija je od svjetske banke". Stanovnici malog osiromašenog sela utažit će njezinu glad za osvetom u zamjenu za mrvice te "mane" ne bi li kupili cipele ili ventilatore. Zajedno, dotući će nevjerna ljubavnika, nudeći "hijeni" u zasjedi gozbu na koju dugo čeka. Film, snimljen uz pomoć francuskog ministarstva za Kulturu i suradnju, posvećen je velikom Durrenmattu, koji je preminuo u prosincu 1990. "Čak i nakon njegove smrti, kaže režiser, on je moj veliki gledatelj". Međunaslov: "Ljepotica i zvijer" prikazani izvan konkurencije Disney, koji se obraća publici velikoj koliko i naša planeta, provodi sinhronizaciju svojih filmova s divljenja vrijednom pažnjom. Zahtjevi za perfekcionizmom prisutni su i u njegovu najnovijem dugometražnom filmu "Ljepotica i zvijer", koji je u srijedu izvan konkurencije prikazan na festivalu u Cannesu. Istina je kako se radi o dugoročnoj investiciji: crtani filmovi izuzetno su skupi (Disney odbija govoriti o budžetu, ali američki su izvori naveli iznos od 35 milijuna dolara), no njihovo je trajanje izuzetno dugo. Otprilike svakih sedam godina Disney kreće u osvajanje nove generacije. Tako se 1. srpnja na filmska platna vraća "Petar Pan", koji se u Francuskoj nije mogao vidjeti od 1986. Broj jedan svjetske animacije koristi se univerzalnim filmskim jezikom, a ipak ga valja prilagoditi svakoj zemlji. "Ljepotica i zvijer" koji je već trijumfirao u SAD i Kanadi "govorit" će nekih petnaestak jezika, ističe kuća Disney: svi veliki europski jezici, te japanski, thai, kineski, hebrejski... Sinhronizacija počinje gotovo u samom početku, mnogo ranije no što američki studiji završe crteže (u svemu oko milijun crteža). Međunaslov: Kist sluša glazbu U animaciji sve počinje pjevanjem. Olovka se kreće u ritmu i melodiji glasa: ponajprije se snimaju glasovi, a potom crta. Kategorički imperativ sinhronizacije: poštivati "duh Disneya". Bez trivijalnosti, bez ikakve političke ili religiozne aluzije. Izjava poput "Oh moj Bože", zabranjena je. Ništa ne smije šokirati publiku od 7 do 77 godina. Nakon toga potrebno je potražiti glumce koji znadu pjevati (26 minuta pjesme u "Ljepotici i zvijeri"), čiji se glasovi najviše podudaraju s verzijom made in USA. Tako lik Gastona, ljepotana kao ormar širokih ramena pjeva prilično taman bariton, na granici s basom. Boja glasa gotovo je nespojiva s mladošću. Jer Gaston je mlad. Nakon tridesetak pokušaja, u Francuskoj je odabran operni pjevač Francois le Roux. Kuriozitet: čajnik (film je pun neživih stvari kojima je udahnuta duša) u američkom originalu oživljava glumica Angela Lansbury. Za svjećnjak, korištene su intonacije Mauricea Chevaliera. Izbor glumaca - od 18 do 20 osoba, te još 25 članova zbora - nije konačan dok ga ne blagoslove Amerikanci. Cjelokupan posao sinhroniziacije (pisanje tekstova, testiranje glasova, izbor glumaca, snimanje) traje oko šest mjeseci. No taj posao vrijedi za duga vremena: jer Disney svoje sinhronizacije obnavlja svakih 30 do 40 godina, kako je upravo obavljeno s "Pepeljugom " ili "Damom i skitnicom". (Hina) mh 141605 MET may 92