SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: Tatari ponovno na Krimu Naslov: Muke oko povratka u postojbinu predaka Podnaslov: Iako ih je sovjetski parlament rehabilitirao 1989. godine, potomci Tatara deportiranih s Krima 1944. koji se vraćaju u postojbinu svojih roditelja izloženi su osim administrativnih gnjavaža i rasističkom neprijateljstvu dvotrećinskog ruskog pučanstva Piše: Paola MESSANA, AFP SIMFEROPOLJ - Na močvarnom tlu predgrađa grada Simferopolja Ali Karamuzajev (38), njegova žena Sari i dvoje njihove djece žive u jednoj, na brzinu sklepanoj potleušici, bez vode, bez struje i grijanja. Tatari s Krima, prije godinu dana vratili su se u postojbinu svojih roditelja koji su prije pola stojeća deportirani u Središnju Aziju. Ukupno, gotovo 200.000 potomaka turskomongolskih plemena Zlatne horde, sunitski srednjovjekovni muslimani iz Kanata na Krimu i rođaci Tatara iz Tatarstana (Rusija), vratili su se prije dvije godine na poluotok, rodnu grudu njihovih predaka. Taj broj predstavlja tek polovicu onih koji su deportirani 1944. za vrijeme Staljina. Mjesne ih vlasti zanemaruju te oni zauzimaju državno zemljište, a država ih se ne usuđuje otvoreno protjerati nakon potpune rehabilitacije od strane sovjetskog parlamenta 1989.godine. Osim administrativnih gnjavaža, oni su izloženi i rasističkom neprijateljstvu dvotrećinskog ruskog pučanstva koje je ovdje pristizalo tijekom masovnog naseljevanja tog područja prema odluci Moskve. Oko 2,5 milijuna ljudi živi danas na tom slavnom polutoku u Crnom moru, a 1939. bilo ih je svega milijun. Međunaslov: Nostalgija Rusa "za brkatim vremenima" "Tatari su svuda, ne možemo ih više deložirati. Njihove su četvrti opasne. Šteta što Staljin više nije ovdje". Čovjek koji to govori je Rus, star 35 godina, za njega kao i za većinu mladih Tatar je "imigrant" te ima lošu reputaciju. Samo nekoliko staraca veseli se povratku tog naroda koji se bavi poljoprivredom i trgovinom: "Ponovo na tržinici imamo voća i povrća", priznaje jedna starica. "Krim je strateška pokrajina puna ruskih vojnika, zbog toga je naš povratak teži no što je to drugim iseljenicima, na primjer Čečenima", koji su rehabilitirani nakon 1957.godine, ocjenjuje 40-godišnji Rustem Takmeđi, doktor filologije. Rođen u Samarkandu (Uzbekistan), vratio se "jer je moje djetinjstvo bilo ispunjeno pričama mojih roditelja, koji su živjeli na Jalti u kući koju danas nastanjuju Rusi". Rustem ne može predavati jer mu mjesne vlasti odbijaju izdati "propisku", dozvolu boravka potrebnu za zaposlenje. "Staljin ih je optužio za suradnju s nacistima, Tatari s Krima deportirani su 18. svibnja 1944, za samo nekoliko sati. Naša je kultura uništena, riznice kanova nalaze se u muzejima i u kinematografskim studijima Odese", priča Rustem Đemilev (42), predsjednik "Komiteta deportiranih naroda", pri Vijeću ministara Krima. Međunaslov: Brojne prepreke za potpuni povratak "Rehabilitacija Tatara otpočela je stidljivo krajem 60-tih, no nikada im nije odobreno da se vrate na Krim, pitanje je bilo suviše osjetljivo", ističe on. Tatari priznaju kako je progonstvo u muslimansku Aziju bilo manje bolno od ovog, krajnje rusificiranog okruženja. No neki, poput Envera Akimova, direktora kooperacije za proizvodnju hrane i vlasnika lijepe kuće vode već sasvim ugodan život. Džamije se obnavljaju. Muftija Ibrahimov Said Džalil Sai Alijevič, s diplomom slavne koranske škole "Mir Arab" iz Buhare (Uzbekistan), organizira oživljavanje vjerskog života. U ovo vrijeme Ramazana mujezin poziva vjernike na iftar, večernji objed nakon zalaska sunca, nekolicina ih se okuplja na molitvu u maloj prostoriji pored gradilišta džamije u Simferopolju. Dva lista izlaze na tatarskom jeziku koji je srodan turskom, dvije političke stranke, OKND (organizacija nacionalnog pokreta Tatara Krima), te umjerenija NDKT (nacionalni pokret Tatara Krima), brane prava njihove manjine. Majlis, skupština Tatara s Krima osnovana u lipnju 1991. koja broji 32 člana, pregovara s vlastima Simferopolja - gdje je potpredsjednik Vijeća ministara sada jedan Tatar - te s vlastima iz Kijeva. Mustafa Đemilev, njezin predsjednik koji je 15 godina svog života proveo u zatvoru, zadnje je vrijeme boravio u Kijevu na čelu pokreta koji zahtijeva priznanje "Autonomne republike Tatara s Krima", osnovane 1921. i ukinute 1945. Ukrajinska vlast udomljuje Tatare, no brutalno rastjerivanje demonstranata 20. ožujka u Kijevu pokazalo je dokle se može ići "u ponovnom uspostavaljanju povijesnih prava " krimskih Tatara. (Hina) fs 051323 MET apr 92