GOVOR PREDSJEDNIKA TUĐMANA NA PLENARNOJ SJEDNICI KONFERENCIJE O JUGOSLAVIJI

O JUGOSLAVIJI ZAGREB, 1. travnja (Hina) - Objavljujemo u cijelosti govor predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana na današnjoj plenarnoj sjednici Konferencije o Jugoslaviji, koji smo primili iz Ureda predsjednika Republike: "Međunarodna konferencija o Jugoslaviji, što djeluje u ime Europske zajednice, a i Ujedinjenih naroda, odigrala je dosad važnu ulogu u naporima za razrješenje krize na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog toga izričemo posebnu zahvalnost predsjedajućem Konferenciji lordu Peteru Carringtonu, glavnom tajniku Boutrosu Ghaliu i njegovu osobnom izaslaniku Cyrusu Vanceu na njihovu zauzimanju da se pronađe pravedno i mirno rješenje. Među dosad postignutim rezultatima Konferencije valja u prvom redu spomenuti razmatranje svih problema što proizlaze iz činjenice raspada bivše Jugoslavije, zatim postizanje sporazuma o prekidu vatre i o angažiranju mirovnih snaga OUN. U tom sklopu došlo je i do međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije od svih zemalja EZ, a i drugih (do sada 51 zemlja svijeta). Međutim, pred Konferencijom stoji još niz otvorenih pitanja i posebno potreba što skorijeg njenog okončanja. Još uvijek nije npr. napravljen neki znatniji pomak u prihvaćanju općih načela iz haaških dokumenata od svih republika bivše jugoslavenske federacije. Vjerujem da dijelite moje mišljenje da nije moguće postići krajnji povoljan rezultat na ovoj Konferenciji dok se sve nove države nastale na tlu bivše Jugoslavije ne obvežu na prihvaćanje helsinških i haaških načela. Da bi se to postiglo, držim, da su zato potrebne dodatne mjere političkog i gospodarskog pritiska, uključujući ne samo zadržavanje, nego i proširenje ekonomskih sankcija EZ prema onim subjektima koji i dalje blokiraju napredak mirovne konferencije što će reći i okončanje ratnog stanja i postizanje mirnog rješenja. Smatramo da bi jedna od takvih djelotvornih mjera mogla biti i odluka o zatvaranju zračnog i svakog drugog prometa s onima koji i dalje odbijaju da odmah povuku okupacijske snage iz područja u koje ne dolaze mirovne snage OUN (Vis, Dubrovnik, Lastovo, područje Zadra i Šibenika), protiveći se i deblokadi zračnog, kopnenog i pomorskog prometa, što je preduvjet uspješnog razmještanja mirovnih snaga, povratka izbjeglica i normalizacije života. Bez toga prijete nam veliki socijalni problemi zbog teškoća zbrinjavanja stotina tisuća izbjeglica, kojima se pridružuju tisuće novih iz Bosne i Srbije (Vojvodine). S posljedicama privrednog kolapsa, koji prijeti zbog produženja ratnog stanja i prometne blokade, morala bi se onda još više suočiti i europska i šira međunarodna zajednica. Pozdravljamo odluku Predsjedništva ove Konferencije da radne komisije razmatraju probleme sukcesije dražva nastlih raspadom jugoslavenske federacije. Ali ističemo zahtjev da se njihov rad ubrza i što prije okonča čitav rad ove Konferencije. Svako otezanje u razrješavanju tih problema komplicira i otežava izlaz iz teške socijalne i ekonomske situacije u koju smo dovedeni agresijom protiv Hrvatske, a isto tako i iznalaženje političkog rješenja za uspostavu i stabilnost mira na ovom području. U svezi s otvorenim pitanjima koja se razmatraju u radnim skupinama želim iznijeti hrvatska gledišta, za koja držim da su u skladu s općim intencijama konferencije. 1. Prihvaćamo ideju predsjedajućeg Konferencije lorda Carringtona da načela o ljudskim pravima i pravima nacionalnih grupa i manjina budu, u skladu s načelima Konvencije, ostvarena u svim republikama bivše SFRJ. To se odnosi kako na Srbe i druge manjine u Hrvatskoj, tako i na Hrvate, Mađare, Albance, Muslimane i sve druge manjine u Srbiji i drugim republikama. 2. U svezi s tim prihvaćamo osnivanje Suda za ljudska prava, kako ga predviđa članak 7. Haaške konvencije. Suglasni smo i s potrebom izrade Statuta Suda za ljudska prava kojega je nacrt pripremila grupa eksperata ove Konferencije. 3. Prihvaćamo onaj pristup pitanjima sukcesije kako je obrazložen u mišljenju Arbitražne komisije br. 1, te u zajedničkoj Deklaraciji EZ i SAD od 10. ožujka 1992. 4. Smatramo korisnim i izradu Deklaracije o gospodarskim odnosima koju priprema gospodarska ekspertna grupa. Nama je stalo da se imenuju i dokinu svi jednostrani akti kojima se ograničavala trgovina i promet, a s kojima se nastojala spriječiti uspostava slobodnih tržišnih odnosa u pojedinim zemljama bivše SFRJ. Mi smo za razmatranje uspostave slobodne tržišne zone, kao dijela slobodnog europskog tržišnog prostora. 5. Rimska Deklaracija ministara europske političke suradnje od 8. XI. 1991. pozvala je sve republike bivše SFRJ da pripreme pravne propise glede zaštite ljudskih prava, te prava nacionalnih ili etničkih grupa. Hrvatska je jedina od svih republika bivše SFRJ ispunila tu svoju obvezu 4. prosinca 1991. donošenjem Ustavnog zakona o pravima i slobodama građana kao i o pravima nacionalnih zajednica ili manjina. Na preporuku Ministarskog vijeća EZ-a hrvatska je strana zajedno sa stručnom delegacijom Mirovne konferencije uskladila ovaj Ustavni zakon sa čl. 2. gotovo u svim elementima. Ostaje otvorenim pitanje demilitarizacije, no dopustite mi da o tome kasnije kažem nekoliko riječi. 6. Važna je uloga EZ, OUN i ove Mirovne konferencije u zaustavljanju ratnog požara, uzrokovanog agresijom JA i srpskih i crnogorskih dobrovoljaca u BiH. Stoga pozdravljamo čvrsto stanovište EZ o nepromjenjivosti granica koje je tako jasno izrečeno u Rimskoj Deklaraciji od 8. XI. 1991. u kojoj stoji "da je upotreba sile i politika svršenog čina radi postizanja promjena granice besmislena, te da ona nikada neće biti priznata od strane Zajednice i njezinih zemalja-članica". Zbog toga podržavamo posredničku misiju g. Cutileira u nastojanju da se očuva mir na osnovama suverenosti i teritorijalne cjelovitosti BiH, s tim da se BiH transformira u državnu zajednicu triju konstitutivnih naroda. Logičko rješenje u tom smislu može se postići kantonizacijom na etničkom, ali i na povijesnom i gospodarsko-prometnom temelju. Predlažemo također da se ustanovi dvojno državljanstvo za one građane BiH koji to žele. 7. Priznanje teritorijalne cjelovitosti i ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske sastavni je dio međunarodnog priznanja Hrvatske. Deklaracija EZ iz Bruxellesa od 28. X. 1991. delegitimira krnje predsjedništvo i druge savezne organe bivše SFRJ. Od 7. prosinca 1991. nema na Mirovnoj konferenciji delegacije federacije SFRJ. Sukladno tome, smatramo da je u punoj suprotnosti s duhom ove Mirovne konferencije da krnje predsjedništvo bivše SFRJ izrađuje neke savezne propise i da ih predaje čelnicima Mirovnih snaga kako bi ih oni primjenjivali na području UNPA. Bilo kakvo prihvaćanje tobožnjih, zapravo posve nelegitimnih saveznih zakona od strane čelnika Mirovnih snaga bilo bi protivno načelima ove Konferencije na osnovama kojih je i došlo do odluke Vijeća sigurnosti o slanju mirovnih snaga. Na tlu Hrvatske mirovne snage nemaju nikakvu drugu zadaću političkog rješenja, osim uspostave mira i stvaranje pretpostavki za povratak prognanika, te uspostavu lokalne vlasti u skladu s ustavnim poretkom Republike Hrvatske o pravima etničkih zajednica i nacionalnih manjina. U svezi s tim potrebno je da nam Predsjedništvo ove Konferencije pomogne svojim utjecajem kod glavnog tajnika OUN da se ukloni svaki pokušaj primjene nelegitimnih saveznih propisa bivše Jugoslavije na području međunarodno priznate Republike Hrvatske. 8. Izražavamo odlučnu nesuglasnost s nastojanjem Srbije i Crne Gore da svoju odluku, da se udruže u novu Jugoslaviju, prikažu kao nastavak bivše SFRJ. Ova njihova nova zajednička država nije ni po imenu ista jer bivša se zvala SFRJ, no ona se dakako može nazvati Jugoslavijom. No, to joj ne daje za pravo da sebi prisvaja prava kontinuiteta bivše SFRJ, a pogotovu ne nasljedne dražve kao međunarodno priznatog subjekta. To pravo podjednako pripada svim republikama. Nova država, koju stvaraju Srbija i Crna Gora, mora biti priznata kao i sve druge na temelju prihvaćenih načela Haaške konvencije, podrazumijevajući i onaj dio koji se odnosi na zaštitu ljudskih prava i nacionalnih manjina. Iz toga možemo zaključiti da se shvaćanje sukcesije, predloženo zajedničkom Deklaracijom EZ i SAD od 10. ožujka 1992. u Bruxellesu, može uzeti za prikladnu osnovicu za daljnji rad na pitanjima sukcesije. Hrvatska se ne može suglasiti s prijedlogom o suprotnosti prava na kontinuitet i prava na sukcesiju. Ne samo osnovna načela već i bitni prijedlozi koje je ova Konferencija inaugurirala bili su gotovo u svemu podudarni s politikom koju vodi demokratska vlada Hrvatske. Bili smo i još smo uvijek u velikim poteškoćama, zbog posljedica agresije jugo-komunističke JNA, Srbije i Crne Gore, željeli smo bržu i djelotvorniju političku i gospodarsku potporu zemalja EZ, trebali smo pomoć u obrani domovine, morali smo se braniti od osvjačkih pretenzija strašnog razaranja, velikih masakra, mučenja ljudi i izgona stotina tisuća ljudi iz vlastitih domova. To što nam se događalo u ovom besmislenom i brutalnom ratu protiv Hrvatske, nitko nije mogao predvidjeti da bi se na kraju 20. stoljeća moglo dogoditi usred Europe. To što danas proživljavamo u sjeni dolaska mirovnih snaga OUN, prouzročuje dalju neopisivu bol i razočaranje, da moramo bespomoćno gledati kako JA i neregularne srpske oružane grupe provode i dalje svoj zločinački plan razaranja hrvatske zemlje. Oni uništavaju i pale sve što ne mogu opljačkati, ruše se kuće, privredni objekti, škole i crkve, istjeruju se iz njihovih domova, ne samo Hrvati, već i Mađari, Česi, Rusini, mnoge ubijaju uz nečovječne torture. Osim prognanika iz Hrvatske već ima desetke tisuća izbjeglica iz BiH, a također i Vojvodine (Srijema i Bačke). Opasnost za Hrvatsku još nije otklonjena niti s dolaskom Mirovnih snaga. Svjedoci smo građenja fortifikacija i pretvaranja sastava JA u paravojne jedinice u Hrvatskoj. Želi se pripremiti novu agresiju na Hrvatsku, sada tajno i pod okriljem mirovnih snaga OUN, računajući na koncentraciju JA u BiH. U tom svjetlu htio bih reći nekoliko riječi u povodu pitanja demilitarizacije, koje je ostalo otvoreno, a koje ima i svoje druge dimenzije osim onih na koje se mislilo u Haaškom dokumentu. Haaški dokument u članku 2. točka 5A uzima demilitarizaciju kao sastavni dio rješavanja srpskog pitanja u onim područjima za koje je predviđen specijalni autonomni status. Mi smo dali načelnu suglasnost na demilitarizaciju kriznih područja, misleći pri tome na okončanje ratnog stanja. Ali je ne možemo prihvatiti kao trajno stanje zbog toga što bi demilitarizacija ovih područja bitno utjecala na sigurnost strateških interesa Republike Hrvatske. I to ne samo s gledišta unutarnjih prometnih veza sjevernih i južnih dijelova Hrvatske, nego i cijele središnje Europe s Jadranskim morem i s jugoistočnom Europom (Grčka - Albanija- Bugarska - Turska). Svaka eventualna pobuna širih razmjera u tim područjima mogla bi ugroziti životne interese Hrvatske a i Europe. Teroristički upadi iz Bosne i Hercegovine u ta granična područja mogli bi biti izvor stalne nestabilnosti. Jednom rođeni terorizam, kako su to pokazali europski i primjeri iz drugih zemalja, teško se može suzbiti bez prisutnosti antiterorističkih snaga. Stoga bi demilitarizacija u predviđenih jedanaest općina, malih po broju stanovnika, ali po području važnih za sigurnost Hrvatske, mogla doći u obzir jedino izvan graničnog područja i u sklopu s odgovarajućim ugovornim sporazumom sa susjednom državom BiH i međunarodnim jamstvom. Sa zadovoljstvom pratimo dolazak i razmještanje mirovnih snaga UN, što je jedan od preduvjeta uspješnog završetka i ove mirovne konferencije. Međutim, sporost s kojom taj proces teče, a i nedefiniranost režima u UNPA otvaraju mnoge neizvjesnosti i izlažu mirovnu operaciju rizicima. Umjesto da broj kršenja primirja opada, pojačavaju se topnički napadi JNA i sprskih paravojnih snaga na svim bojištima. Nemilosrdno se razara preostala hrvatska imovina na okupiranim područjima, pale domovi hrvatskih ljudi, te nastavlja izgon preostalih Hrvata, Mađara, Rusina i drugog nesrpskog stanovništva u okupiranim područjima. Tako je, primjerice, iz benkovačke općine 17. ožujka protjerano 120 Hrvata; u topničkom napadu na Osijek 23. ožujka stradalo je 12 osoba; 23. ožujka iz sela Petrovci kraj Vukovara protjerano je 110 stanovnika rusinske narodnosti; u napadu na autobusni kolodvor u Osijeku 24. ožujka poginulo je šest a teško ranjeno 11 civila; 25. ožujka protjerano je iz Šarengrada 170 starijh osoba, žena i male djece. Od potpisivanja Sarajevskog primirja na hrvatskoj strani poginulo je 221 a ranjeno 1438 osoba, pretežno civila. U takvim okolnostima pojačanog progona, rušenja i topničkih napada, te utvrđivanja i dovlačenja novih neprijateljskih snaga, teško je i na hrvatskoj strani osigurati potpuno poštivanje primirja. Za stvaranje povoljnih uvjeta poštivanja primirja i za jačanje povjerenja na hrvatskoj strani u mirno rješenje, te za što skoriji početak povratka izbjeglica i popravljanje teške gospodarske situacije, predlažemo kao neophodno, da Ministarsko vijeće EZ i Vijeće sigurnosti UN donesu sljedeće odluke: 1. Da se naredi povlačenje jedinica JNA i srpskih snaga s okupiranih područja izvan UNPA (područja općina Dubrovnik, Lastovo, Vis, Zadar i Šibenik) do 15. travnja 1992. 2. Da se povlačenje svih jedinica JNA i razoružanje paravojnih jedinica u UNPA obavi u razdoblju od 26.travnja do 10. svibnja 1992. 3. Da se povlačenje jedinica JNA (toč. 1 i 2) obavlja pod nadzorom časnika UNPROFOR-a ili promatrača EZ da bi se spriječilo usputno uništavanje mjesnih dobara i vojnih objekata. 4. Da ova Konferencija naredi odmah, od današnjeg dana, potpunu i neodgodivu deblokadu zračnog, kopnenog i pomorskog prometa u Hrvatskoj. Dopustite mi da podsjetim da na povlačenje JNA sa cijelog teritorija Republike Hrvatske obvezuju: Zajednička deklaracija EZ, SAD i SSSR-a od 18. listopada 1991., Rimska deklaracija Ministarskog vijeća EZ od 8. studenoga 1991., i Ženevska deklaracija od 23.studenoga 1991. Na toj je osnovi napravljen Anex III. Rezolucije Vijeća sigurnosti OUN od 17. studenoga 1991. poznat kao "Vanceov plan" (točka 18). Dogovaranje detalja funkcioniranja mirovne operacije UNPROFOR-a na UNPA područjima u Republici Hrvatskoj predmet je dogovora predstavnika UN i predstavnika hrvatske vlasti i bivše jugoslavenske vlasti u Beogradu. Dopustite mi da ipak navedem nekoliko pitanja koja mogu utjecati na rezultate i ishod ove konferencije. 1. Mi smo prihvatili mandat UNPROFOR-a, kako je definiran u izvještaju glavnog tajnika Boutros Ghalia Vijeću sigurnosti 15. veljače 1992. U njemu se uloga mirovnih snaga ograničava na uspostavu mira kao preduvjeta "postizanja ukupnog političkog rješenja jugoslavenske krize", koje mora postići ova konferencija. Mi, međutim, ne prihvaćamo neka tumačenja da se to traženje političkog rješenja odnosi i na mogućnost otuđivanja hrvatskog suvereniteta nad UNPA područjima. Međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske od strane svih zemalja Europske zajednice i velikog broja članica OUN, te primanjem u KESS, Hrvatska je priznata u postojećim ustavnim granicama, a u skladu s načelima završnog dokumenta KESS-a od 1975. godine, odredbama nacrta Konvencije za sporazum u Haagu od 3. studenog 1991. i Američko-europske deklaracije od 1O. ožujka 1992. Jedino političko rješenje na koje Republika može pristati u svezi statusa okupiranih područja je kulturna i područna autonomija iz Nacrta haaške konvencije, koje je Hrvatska već ugradila u Ustavni zakon, pa i prihvatila izmjene u tom Zakonu, prema primjedbama Badinterove komisije. 2. Republika Hrvatska također odbija nastojanja srpske strane, pojačane i vojnom kampanjom, da se prošire područja obuhvaćena UNPA. 3. S obzirom na težinu problema upućujemo apel da Mirovna konferencija razmotri mogućnost da i Europska zajednica preuzme suodgovornost za povratak izbjeglica i normalizaciju života u razorenim područjima Hrvatske. Njihov povratak treba povezati uz ritam povlačenja JNA i demilitarizacije UNPA. To međutim, neće biti moguće ako se pokušava u područjima pod zaštitom mirovnih snaga na teritoriju Republike Hrvatske nametnuti pravni poredak srpske države ili bivše jugoslavenske države, ili pravni poredak za UNPA koji želi oktroirati krnja skupština nepostojeće jugoslavenske države. Podsjećamo da su EZ i SAD odbile priznati legitimnost krnjeg predsjedništva i drugih institucija bivše Jugoslavije u Deklaraciji Ministarskog vijeća EZ od 28. listopada 1991. i izjavi State Departmenta 12. prosinca 1991. U uvjetima nametanja srpskog pravnog sustava i nelegitimnih srpskih vlasti nesrpsko stanovništvo - koje je prije sukoba činilo većinu u UNPA - neće se usuditi vratiti, niti je povratak moguće bez ponovne uspostave prometne, poštanske, monetarne, socijalne i druge infrastrukture hrvatske države. Uvođenje pravnog poretka bivše jugoslavenske ili neke druge države bilo bi suprotno helsinškim i haaškim načelima; ono je za nas neprihvatljivo jer bi značilo kršenje suverenosti Hrvatske, kao međunarodno priznate države. Na ovoj Konferenciji leži povijesna zadaća postizanja sveukupnog rješenja političke krize nastale raspadom bivše jugoslavenske državne zajednice. Zbog prijetnje proširenja ratnih sukoba, ali isto tako radi sprječavanja gospodarske katastrofe i učvršćenja demokratskih preobrazbi neophodno je da ova Konferencija dovrši svoj rad u najkraćem mogućem roku. Po našem mišljenju to je moguće postići do kraja mjeseca svibnja. Time bi se prekratile sve neizvjesnosti ratnih nedaća i još u ovoj godini stvorile pretpostavke za početak normalizacije sveukupnog života na području bivše jugoslavenske državne zajednice radi uspostave mira, stabilnosti i suradnje u ovom dijelu Europe." (Hina) 010940 MET apr 92