SERVIS POSEBNIH NASLOVA IRSKA

Nadnaslov: Irci odlaze u bar na čašicu razgovora Naslov: Irci ne mogu bez razgovora Podnaslov: U dublinskim barovima zabranjeni su televizija i video igre, ali je zato razgovor uzdignut na razinu umjetnosti Piše: Peter MILLERSHIP, Reuter DUBLIN - "Naravno da sam došao ovamo zbog 'cracka'", kaže uz širok osmijeh trgovac stokom Austin Brannigan. Bilo gdje drugdje na svijetu te bi riječi zazvučale kao zlokobno hvalisanje. No ovdje u Dublinu "crack" nije naziv za sintetičku drogu već ta riječ jednostavno znači ugodan razgovor i atmosferu. U dublinskim barovima u kojima prevladava mjed i mahagonij a zabranjeni su televizija i video igre, razgovor je uzdignut na razinu umjetnosti. Crack je vitalan sastojak života u Irskoj - može se reći da su Irci ovisnici o razgovoru. "To je igra bez pravila", kaže Brannigan (27). "Traje onoliko koliko želiš a sigurno se poboljšava uz piće". Crack je bio duša velike irske književne tradicije, domaći teren za sugovornike Oscara Wildea, Georgea Bernarda Shawa, W.B. Yeatsa i Jamesa Joycea. "Nikada nećemo zaboraviti naše slavne pisce", kaže Dablinac Finbar Kavanagh. "No oni su mrtvi i pokopani, a crack je živ i zdrav i živi u Dublinu." Barovi rado ističu književne zvijezde koje su k njima običavale navraćati te uz piće konzumirale i svoju dnevnu dozu cracka. Stalni gosti bara McDaids još uvijek se sjećaju buntovnog dramaturga Brendana Behna. U predgovoru svome djelu "The Playboy of the Western World", John Millington Synge je napisao: "Najduhovitije izreke i ideje u tom komadu naprosto su blijede u usporedbi s maštarijama koje čovjek može čuti u bilo kojoj kolibi Geesala ili Carraroe ili Dingle Bay." Međunaslov: Crack naš svagdašnji... Ako posjetitelj nema dara za razgovor, kažu, možda ga stekne ode li u Cork i poljubi grobni kamen lorda Blarneya. Jer kraljicu Elizabetu Prvu ljutio je stil irskog lorda Blarneya i njegov način da se koristi "ljupkim riječima i mekim govorom" bez ikakva značenja. "Sve je to Blarney", zaključila je ona. "Crack?", kaže Kavanagh žmirkajući, "Naravno da je to samo razgovor. Irci vole slušati muziku svojih vlastitih glasova", dodaje. "Za nas, engleski jezik je više od obične komunikacije". Irci se dobro zabavljaju izvodeći lingvističke akrobacije iz engleskog jezika dajući oduška svojoj sklonosti za kazalište i svojoj ljubavi prema pretjerivanju. Sean O'Casey, koji je napisao komad "Juno and the Paycock" godine 1920. pokupio je humor iz razgovora što ih se naslušao u dublinskim predgrađima. Irci su tako vješti u korištenju engleskog jezika što pokazuje da taj jezik nije odnedavna stigao u njihovu zemlju. No irski je još uvijek službeni jezik. Neki kažu kako irska ljubav prema riječima proizlazi iz njihova izoštrena osjećaja prema jeziku kojeg nisu nikada prihvatili kao potpuno svoj. U Joyceovom djelu "Portret umjetnika u mladosti" junak se ovako izrazio o svome učitelju iz Engleske": "Njegov jezik, tako blizak i tako stran, bit će za mene uvijek stečeni govor". Bez cracka, Irac postaje bolesnim. Jedan takav prognanik u praznom londonsku baru čuo je nekog tinejdžera kako naručuje kriglu Guinnessa (irsko tamno pivo) te ga upitao: "Jesi li ti Irac?". Mladić je odgovorio ne, ali da mu je majka Irkinja. "Dovoljno, otpovrgao je Irac, "Potrebno mi je malo cracka u ovoj od Boga zaboravljenoj zemlji". (Hina) 241604 MET mar 92