DALJNJA IZVJEŠĆA O MUČENJIMA I NAMJERNIM ILI SAMOVOLJNIM UBOJSTVIMA U RATNIM ZONAMA - ZABRINUTOST AI (II)

RATNIM ZONAMA - ZABRINUTOST AI (II) Daruvar Amnesty International traži dodatne informacije o oko 80 srpskih civila iz Daruvara u Hrvatskoj koji su navodno uhićeni 31. prosinca 1991., i koji su držani u podrumu robne kuće "Varteks". Među njima su se navodno nalazili i doktori Novaković i Lolić, kao i gospodin Maletić. Po izjavi Milorada Pupovca od 21. veljače 1992. (pogledati gore) 63 ih je "spašeno u posljednjem trenutku hitnom intervencijom središnjih hrvatskih vlasti". Zagreb 7. prosinca 1991. zagrebački poslovni čovjek Mihajlo Zec, 38-godišnji Srbin, ubijen je pred svojom kućom, a njegova žena Marija i 12-godišnja kći Aleksandra otete su i ubijene. Četiri muškaraca i žena su poslije uhićeni i počela je istraga. Motivi tih ubojstava još nisu jasni. Policija je 16. prosinca 1991. izjavila da optuženi nisu bili članovi hrvatskih vojnih ili policijskih snaga, ali su navodno bili odjeveni u maskirna odijela, te su upotrijebili krivotvorene iskaznice članova pričuvnog sastava policije. Ipak, naknadno je ustanovljeno da su se najmanje dvojica tih muškaraca borila u hrvatskim vojnim jedinicama u Vukovaru, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. U siječnju 1992. imenovani je navodno opisao Mihajla Zeca kao ekstremnoga srpskog nacionalista. Članovi srpske zajednice u Zagrebu navode da je bilo i drugih otmica i ubojstava Srba u Zagrebu i da, iako nije moguće dokazati da to vlasti potiču, nije učinjeno dovoljno da ih se zaustavi. Sisak Tvrdi se da je najmanje 12 Srba (po nekim procjenama i mnogo više) ubijeno u Sisku posljednjih mjeseci; zasad ima malo informacija o tome tko je odgovoran za većinu tih ubojstava, ali se za ubojstvo Damjana Žilića službeno sumnjiče pripadnici HV, a za ubojstvo Vlade Božića čini se da je šef policije u Sisku priznao da je odgovoran jedan od pripadnika njegove policije. Nekoliko ubijenih bilo je zaposleno u sisačkoj rafineriji nafte, a drugi su bili aktivni ili umirovljeni policajci. Tamošnji Srbi navodno se boje da su te osobe ubijene zbog svog etničkog podrijetla i zato što su osumnjičeni za nelojalnost Hrvatskoj. Obiteljska kuća Damjana Žilića u Petrinji bila je 13. rujna 1991. napadnuta iz automatskog oružja i ručnim bombama, navodno od pripadnika HV. Damjan Žilić (52), inženjer kemije i šef proizvodnje u Rafineriji nafte INA u Sisku nije bio ozlijeđen, ali je kuća znatno oštećena. Iako nije bio član nijedne političke stranke i unatoč tomu što je potpisao zakletvu lojalnosti Republici Hrvatskoj, bio je svjestan neprijateljstva na radnom mjestu, utemeljenih, čini se, na njegovoj nacionalnosti (pripadnici službe osiguranja su mu u više navrata zabranili ulazak u poduzeće). Nakon napada na njihov dom, on i njegova žena (Hrvatica) preselili su se u Zagreb, a 23. studenog 1991. otet je pred svojom kućom u Novom Zagrebu. Njegovo je tijelo pronađeno sljedećeg dana na zagrebačkom smetlištu; 7. prosinca četiri su rezervista HV, od kojih su dvojica bili zaposleni u Rafineriji INE, uhićena i optužena za njegovo ubojstvo. Suđenje pred Okružnim sudom u Zagrebu je počelo 20. veljače. Javljeno je da je velika skupina vojnka HV bila nazočna u zgradi suda te da su oni izvikivali psovke i prijetnje ženi i kćeri Damjana Žilića. Predsjednica suda prekinula je postupak, objavivši da joj je prijećeno smrću te da zbog toga nije primjereno da se postupak vodi na civilnom sudu. Javljeno je da se slučaj prenosi u vojni sud. Po izvješćima ostali Srbi ubijeni u Sisku zadnjih mjeseci su: - Evica i Dušan Vila i njihova dva sina Marko i Željko; - Vlado Božić, vozač kamiona u "Slavijatransu" iz Petrinje. Šef policije u Sisku je izvijestio na novinskoj konferenciji da je njegovu smrt izazvao netko tko je "prekoračio naređenja", ali nije dao druga objašnjenja; - Miljenko Đapa, radnik u sisačkoj rafineriji nafte; - Branko Oljača i Zoran Vranešević, policajci hrvatskih policijskih snaga u Sisku; - Mićo Čalić, radnik u sisačkoj Željezari; - Nikola Arbutina, radnik u tvrtki "Graditelj" u Sisku; - Ilija Martić, za kojeg je javljeno da je ubijen u blizini jednog restorana u Sisku; - Miloš Grubić iz sela Blinjski Kut, općina Sisak, koji je po izvješćima bio prvo uhićen, a poslije pronađen mrtav na ulasku u selo Komarevo. Dragana Rajšića, službenika osiguranja u sisačkoj rafineriji nafte do odlaska u mirovinu 1986., uhitili su 26. kolovoza 1991. članovi HV u njegovoj kući. Izgleda da su neki svjedoci vidjeli njegovo hapšenje, a drugi su poslije vidjeli kako ga odvode u zgradu u koju se smjestila HV. Njegova obitelj povezuje njegovo uhićenje s pojavljivanjem njegova imena u "Slobodnom tjedniku" od 19. lipnja 1991. na popisu osoba koje su navodno radile za protuobavještajnu službu JNA u Sisku. Njegova obitelj uporno je tražila od vlasti informacije o tomu gdje se nalazi, i o razlozima njegova uhićenja, ali do sada nije ništa doznala. Po izvješćima nestala su još četiri Srbina iz istog bloka kuća iz kojega je i Dragan Rajšić: Branko Dabić i Petar Pajagić, obojica zaposleni u Rafineriji nafte u Sisku, Blagoje Savić, umirovljeni policajac, i Branko Lukač. Osim toga, navodno je nestao i Jovo Crnobrnja, još jedan umirovljeni policajac. LOŠ ODNOS PREMA ZAROBLJENIM BORCIMA I CIVILIMA Otkad je izbio oružani sukob u Jugoslaviji, više je tisuća ljudi, uključivo i civile, starije ljude i maloljetnike, uhićeno i zatočeno. Amnesty International zabrinut je zbog izvješća da su zarobljenici, većinom Hrvati, koje JA drži u logorima u pokrajini Vojvodini u Srbiji, sustavno tučeni te da se s njima inače loše postupa nakon uhićenja i zatočenja. U nekim je slučajevima, navodno, loš postupak završavao smrću žrtve. Amnesty International vjeruje da su vojnici koji upravljaju tim logorima svjesni međunarodnih standarda glede odnosa prema zarobljenicima, ali, ili neće ili ne mogu spriječiti zlouporabe svojih podređenih. Amnesty International također je zabrinut što zatvorenike u logorima, uključivo bolesne i ranjene, civile starije dobi i maloljetnike, drže u prenatrpanim, higijenski krajnje opasnim i ponekad vrlo hladnim prostorijama, s minimumom hrane i uglavnom oskudnom medicinskom njegom. Organizacija ima pojedinosti o uvjetima u improviziranim logorima u Stajićevu i Begejcima blizu Zrenjanina (u međuvremenu su zatvoreni) i u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, u Vojvodini. U to su uključena pisana svjedočenja četvorice liječnika koji su bili u logorima, a oslobođeni su u prosincu 1991. (dr. Nenad Kuljić, dr. Mohammed Michan Halla, Sirijac koji je radio kao liječnik u Borovu Naselju, dr. Juraj Njavro i dr. Mladen Lončar) te Lav Bosanac, inženjer iz Vukovara, koji je u vrijeme uhićenja organizirao opskrbu električnom energijom za vukovarsku bolnicu i sklonište u Borovu Naselju gdje su bili smješteni brojni pacijenti. Tri navedena logora nisu jedini logori JA za zarobljenike, ali Amnesty International nema potanje informacije o ostalima. Organizacija međutim napominje da su nedavno oslobođeni Hrvati navodno ocijenili da su uvjeti i odnos u logoru JA u Staroj Gradiški bolji nego onda kad su ih srpske paravojne postrojbe držale u Bučju i Grđevici. Amnesty International vjeruje da su hrvatske snage sigurnosti također okrutno tukle i loše postupale sa zarobljenicima, uglavnom Srbima, koji su zatočeni u Zadru, Gospiću i Kerestincu (Zagreb). Prema službenom hrvatskom izvješću od 16. veljače 1992. oslobođeno je 4768 zarobljenika, vojnika i civila, uglavnom u zamjenama zarobljenika koje je nadzirao Međunarodni odbor Crvenog križa, koji je također posjetio više zarobljeničkih centara. Zamjene zarobljenika nastavljene su nakon zadnjeg prekida vatre od 3. siječnja, koji je potpisan pod pokroviteljstvom UN. Od zamijenjenih zatvorenika hrvatske su vlasti oslobodile 1462 zarobljenika, a JA i srpske paravojne postrojbe 3306. AI ne zna koliko trenutačno u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj ima zarobljenika. Hrvatski službeni izvori su 16. veljače objavili da je 3700 zarobljenika ostalo zatočeno u oko 40 zatvora i logora pod nadzorom JNA i srpskih paravojnih postrojba. Rečeno je da je od tog broja 1244 zarobljenika zatočeno u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Ostali zarobljenički logori i zatvori jesu: Banja Luka, Beograd, Bileća, Borovo Selo, Bubanj Potok, Ernestinovo, Glina, Hrvatska Kostajnica, Jagodnjak, Knin, Manjača, Morinje, Niš, Novi Sad, Plaški-Titova Korenica, Sarajevo, Slunj, Stara Gradiška, Šid, Vojnić i "Vupik". Brojčani podaci o zarobljenicima koje drže hrvatske vlasti nisu poznati Amnesty Internationalu. Amnesty International pozvao je sve sukobljene strane da oslobode zarobljenike koji nisu primjenjivali niti poticali nasilje i koji nisu optuženi za dokaziv kazneni čin. Organizacija također poziva da se sa svim zarobljenicima postupa humano i u skladu s međunarodnim standardima za ljudska prava. LOGORI JA U STAJIĆEVU, BEGEJCIMA I ZATVORU SREMSKA MITROVICA Logor Stajićevo Po iskazima trojice zarobljenika logor Stajićevo nalazio se na napuštenoj farmi, 15 do 20 kilometara od Zrenjanina prema Beogradu. Sastojao se od dvije ili više zgrada zvanim paviljonima, a svaka je okružena bodljikavom žicom visokom oko tri metra: prvi paviljon bio je štala stotinjak metaraa duga i 12 metara široka, s ostacima kravljeg izmeta na betonskom podu, paučinom na zidovima, a imao je četiri do šest razbijenih prozora. U tu štalu dovedeni su zarobljenici iz Vukovara 20. studenog 1991. Među njima je bilo članova hrvatskih snaga sigurnosti, civila i medicinskog osoblja te pacijenata iz vukovarske bolnice i njezine ispostave u Borovu Naselju. Mučenje i loš odnos Dr. Nenad Kuljić ovako opisuje njihov dolazak: "Došli smo u logor 20. studenog 1991. oko 20 sati i 30 minuta u 10-ak autobusa koje su pratila dva oklopna vojna vozila i policija. Kad smo ušli u paviljon sagnutih glava i ruku prekriženih za vratom, prošli smo kroz koridor od 30-ak policajaca koji su nas nemilice udarali pendrecima." Dr. Mohammed Hicham Malla, sirijski liječnik koji je u vrijeme uhićenja radio u Borovu Naselju, kaže: "Nas petorica, dva doktora i tri medicinska tehničara, bili smo posljednji koji smo izašli iz našeg autobusa. Zbog toga što smo nosili znakove Crvenog križa na rukavima i zato što smo nosili pribor za prvu pomoć mislili smo da nećemo biti izvrgnuti tom postupku. Nažalost i nas su tukli." Lav Bosanac, inženjer zadužen za opskrbu strujom u vukovarskoj bolnici i Borovu Naselju, kaže: "Tijekom toga divljačkog i brutalnog postupka prema zatvorenicima mnogi su zadobili teške ozljede: Marinu Krajnoviću, zubarskom tehničaru, slomljeno je rebro..., a Vladimiru Marinoviću rebro je napuknulo. Osakaćeni, iscrpljeni i gladni, zatvorenici su bili prisiljeni sjediti na betonskom podu prignutih glava i ruku prekriženih za vratom. Fizičko i verbalno zlostavljanje se nastavilo. Stražari su hodali uokolo vičući, udarajući rukama i nogama. Neki zatvorenici (uglavnom pripadnici ZNG) odvođeni su u sredinu prostorije i tamo su ih tukli dok nisu izgubili svijest... Oko 01.00 sati vani se začula pucnjava i uslijedilo je užasno komešanje. Stražari su doveli pse i rekli da su ubili zatvorenika koji je pokušao pobjeći." Po riječima dr. Mohammeda Hichama Malla, druge večeri njihova zatvaranja zarobljenik Mićo Turkalj mu se približio žaleći se na bol u lijevoj ruci, što je bio rezultat batinanja od stražara logora. Doktor je dijagnosticirao da ima slomljenu ruku, bandažirao je i rekao stražarima da odvedu zatvorenika zapovjedniku logora, potpukovniku Živanoviću, da uloži priziv. Petnaest minuta poslije čuli smo pucnjavu. Hitno su poslali po liječnika i Mićo je nađen s metkom u prsnom košu: navodno je napao stražare koji su ga pratili. Odveden je u bolnicu, a četiri dana poslije saznao sam od vojnog liječnika da je tamo umro." Dr. Mohamed Hicham Malla i Lav Bosanac svjedoče i o smrti drugog zatvorenika, kojega Lav Bosanac naziva Ivan Kunac. Po riječima Lava Bosanca Ivan Kunac bio je žrtva posebno divljačkog premlaćivanja. "Drugog dana dežurni liječnik dr. Nadaš (zatvorenik) pronašao ga je mokrog i prekrivenog hranom koju je povratio. Dr. Nadaš je probudio dr. Emedija i položili su Kunca na vrata. Ujutro su tražili da Kunca pregleda službeni (vojni) liječnik, žena, i također su obavijestili zapovjednika logora o teškom stanju zatvorenika. Vojna je liječnica rekla da on nije teško bolestan, te da će sutradan donijeti neke lijekove. Sljedećeg je dana Ivan Kunac bio mrtav", kaže Bosanac. On nadalje tvrdi da su brojne zatvorenike izdvajali i okrutno i uporno mlatili logorski čuvari: "Svake su noći ti zatvorenici oko 2 ili 3 sata ujutro izvođeni vani. Tamo ih je čekalo dvanaest vojnika koji su ih udarali nogama i rukama te ih tukli pendrecima sve dok nisu izgubili svijest. Ciljali su žrtvama prsa, trbuh, leđa, bubrege, ruke i noge. Kad bi žrtva pala ne mičući se, ostavili bi je tamo da dođe k svijesti i vratili unutra. Ljudi bi glavinjali do paviljona, stenjali i padali na pod. Sljedeće bi se noći sve to ponovilo. Jedan je od tih zatvorenika dao svoj sat osobi koja je ležala do njega i rekao: "Ja to više ne mogu izdržati. Kad me sutra izvedu van, ja ću početi trčati da me ubiju. Molim te, daj moj sat mojoj ženi." (Amnesty International je obaviješten da je zapovjednik logora bio upućen u loši postupak prema tom zatvoreniku te je on bio premješten iz toga paviljona). Dr. Kuljić kaže: "Uvjeti su bili najgori prvih sedam dana. Zatvorenici su svaki dan fizički i psihološki bili zlostavljani, od čega su umrla četiri zatvorenika. Prvih bi nekoliko dana najmanje dva zatvorenika došla u medicinsku stanicu s teškim psihološkim smetnjama zbog mučenja." Uvjeti Po svim iskazima, uvjeti su krajnje teški, nehigijenski, a bilo je i hladno. Zarobljenici u prvom paviljonu (oko 900) spavali su na betonskom podu. Dan nakon njihova dolaska dodijeljena im je po jedna deka, a tjedan dana poslije i druga. Nakon desetak dana, kad je postalo jako hladno, većina je zarobljenika dobila vojnički šinjel i slamu za ležanje. Zarobljenici ta poboljšanja pripisuju činjenici da se očekivao posjet članova Međunarodnog odbora Crvenog križa do kojega je došlo 2. prosinca 1991. Tijekom prvih 10 dana njihova zatočenja, zarobljenici su primali dva obroka na dan, a sastojali su se od "trećine šalice nezašećerena čaja, komada kruha i komada salame ili sira". Uoči posjeta Međunarodnog odbora Crvenog križa primali su, prvi put, tri obroka, uključivo i kuhanu hranu (iako, navodno, loše kvalitete). Kad su zarobljenici došli, nije bilo kupaonica i sanitarnih prostorija. Prva tri dana zatočenja, zarobljenici su obavljali nuždu na podu u središtu paviljona, gdje nije bilo vrata ili odvodne cijevi. Kad je smrad postao nepodnošljiv, zarobljenici su pod nadzorom izvođeni vani radi obavljanja nužde pored zida paviljona. Nakon 10 dana sagrađen je zahod. Po riječima dr. Kuljića zarobljenici su dobili pitku vodu drugog dana zatočenja, a vodu za pranje tek pet ili šest dana poslije. Medicinska njega U tim uvjetima patnje bolesnih, ranjenih i starijih osoba bile su osobito teške. Dva liječnika i Lav Bosanac kažu da je među 1300 zarobljenika u Stajićevu bilo oko 170 ranjenih, uključivo i ljude koji su bili teško ranjeni, amputiranih udova, te nekoliko stotina bolesnika. Također je bilo oko 150 ljudi starijih od 60 godina. Mnogi su bili kronični bolesnici, uključivo i bolesne od dijabetesa, srčane i plućne bolesnike, tuberkulozne i epileptičare. Jedan je od zarobljenika bio poluparaliziran, a dvojica su bili shizofreničari. Među zarobljenicima bile su i 23 osobe mlađe od 18 godina. Kad je zahladilo, mnogi su zarobljenici umrli od proljeva. Na jednom kraju paviljona zarobljeni liječnici i medicinsko osoblje napravili su improviziranu medicinsku stanicu s pet liječnika i pet tehničara. Imali su samo jednu torbu lijekova koju su ponijeli sa sobom iz Borova Naselja i nešto lijekova koje su prikupili od ostalih zarobljenika u logoru. Kad su zatražili lijekove od uprave logora, navodno im je rečeno da JNA nema lijekova koje oni traže i da bi ih trebali dobiti od Međunarodnog odbora Crvenog križa. Nakon otprilike tjedan dana uz pomoć vojnog liječnika napravljena je ambulanta za 20-ak ljudi. Nakon dva tjedna oko 80 zarobljenika je oslobođeno, uglavnom starijih i mlađih od 18 godina. Prva je zamjena bila tjedan dana poslije, a u nju je uključeno i osam medicinskih djelatnika. Logor Begejci Dr. Mladen Lončar (30) diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine, radio je na Institutu za neuropsihijatriju i mentalno zdravlje u Novom Sadu od 1990.. On je, navodno, četiri puta hapšen od 2. listopada do 6. studenog, kad je poslan u logor Begejci. Oslobođen je u zamjeni zarobljenika 10. prosinca 1991. Po dr. Lončaru, taj se logor nalazi blizu sela Begejci kod Zrenjanina; formiran je početkom listopada 1991: "To je zapravo zgrada na napuštenoj farmi, koja je nekada služila kao štala. Zgrada je oko 50 metara duga i 10 metara široka, s velikim vratima koja nikada nisu bila do kraja zatvorena. Kad su prvi zarobljenici tamo dovedeni, naređeno im je da očiste okolicu od grmlja i stabala da bi se napravila ograda za logor. Ograda se sastojala od dva reda bodljikave žice, s policijskim psima, stražarskim tornjevima, reflektorima i dubokim opkopom. Oficiri i vojnici JNA stalno su govorili zarobljenicima da je kroz bodljikavu žicu puštena struja. U logoru je najprije bilo 25 članova hrvatskih obrambenih snaga, a poslije je stiglo mnogo zarobljenika (uglavnom civila iz vukovarske općine)... Prije prvog sporazuma o zamjeni zarobljenika tu je bilo zatočeno 527 zarobljenika, među njima 25 do 30 žena. Više od 90 posto bili su Hrvati... Najmlađi zarobljenik imao je 14 godina, a najstarija je bila gospođa od 82 godine. Bilo je 10 do 15 mladih u dobi od 14 do 18 godina te oko 100 ljudi starijih od 60 godina. Više od 80 posto zarobljenika bili su civili koji nikad nisu bili članovi neke vojne postrojbe... Među njima su bila dvojica iz Šri Lanke koji su rekli da su uhićeni na beogradskom aerodromu... Nakon pada Vukovara stigla je velika skupina zarobljenika, uglavnom civila (oko 130)... Kad je u posjet stigao Međunarodni odbor Crvenog križa, neki su zarobljenici bili namjerno sklonjeni da ih ne vide, kako im ne bi bila zapisana imena. Oficiri JA nisu dopuštali privatne razgovore predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa i zarobljenika..." Mučenje i loši postupci Dr. Lončar kaže: "Život u logoru je karakterizirali su stalni, svakodnevni i sustavno loši postupci sa zatvorenicima. Vojnici bi noću došli pijani i prisilili zatvorenike da stoje mirno i pjevaju cijelu noć, ili bi im naredili da legnu i pokriju glave, te bi ih prozivali i tukli. Zatvorenike su tukli nogama, rukama i teškim drvenim palicama izvan zgrada dok su radili. Civilna policija iz Vojvodine također je u više navrata ulazila u logor te su uz dopuštenje dežurnih oficira JA tukli zatvorenike. Zatvorenici su vođeni izvan logora, pokazivani su srpskim civilima kojima je omogućeno da ih tuku. Ti su zatvorenici javno pokazivani kao kriminalci, ubojice... Neki zatvorenici su goli bili vezani za stupove i zatim su ih tako brutalno tukli, da bi zatvorenici poslije padali u posttraumatski delirij. Jedan zatvorenik, koji je imao više od 60 godina, srčani bolesnik, u logoru je nasmrt premlaćen te je umro, a da mu nije bila pružena medicinska pomoć. Oficiri JA redovito su tukli zatvorenika za vrijeme ispitivanja. Tukli su čak i uhićene liječnike, i maloljetnike (ispod 18 godina) koji su pozivani na ispitivanje, iako su neki od njih bili ranjeni šrapnelima. U logoru je bilo nekoliko desetaka zatvorenika slomljenih rebara, a gotovo svaki je zatvorenik imao modrice od čestog batinanja. Od fizičkog zlostavljanja neki su zatvorenici izgubili vid, sluh, ili nekoliko zubi, a nekima je bila slomljena čeljust. Zatvorenici su bili prisiljeni napisati i potpisati priznanja za stvari koje nisu učinili. Neki su od njih pokazivani na novosadskoj i beogradskoj televiziji kao najgori kriminalci." Uvjeti "Spavali smo na golom kamenom podu, u četiri reda, ležeći na malo slame, s jednim pokrivačem. Kako je soba bila natrpana, ljudi nisu mogli spavati ispruženi... U prvo vrijeme muškarci i žene spavali su u istoj sobi. Bilo nam je dopušteno napustiti sobu samo u vrijeme doručka, ručka i večere, i otići na zahod ako bi nam to stražari dopustili. (Zahod je bio poljski, udaljen dva metra od zgrade, s osam mjesta prekrivenih plastičnom folijom). U zgradi nije bilo nikakva grijanja i vrata su uvijek bila napola zatvorena, tako da je temperatura u blizini vrata bila blizu ništici. U tri mjeseca zatvorenicima je bilo dopušteno da se jednom okupaju, a ljudi su spavali mjesec ili dva dana, a da nisu skidali obuću. Nisu se mogli redovito umivati jer su slavine za vodu vani bile zaleđene. Pitke vode je bilo vrlo oskudno." Medicinska njega "... Bilo je puno starih osoba u logoru, koje su patile od kroničnih bolesti srca i pluća, a lijekovi su im oduzeti pri dolasku u logor. U samom logoru nisu primili nikakve lijekove. Bilo je i 25 duševnih bolesnika (četiri shizofreničara bez lijekova). Zbog oskudice hrane svi su zatvorenici izgubili pet do deset kilograma težine... Vladala je i epidemija ušiju. Ranjenici su bili smješteni u istu zgradu s ostalim zarobljenicima; imali su otvorene rane, nisu dobili pravilnu kiruršku obradu. Uz to su ih danomice tukli. Devedeset pet posto zatvorenika patilo je od upale gornjeg dišnog sustava, ali nisu dobili lijekove ni za te infekcije, ni za temperaturu. Vojnici su birali i određivali one koji su trebali medicinsku pomoć. Vladala je i epidemija dijareje u logoru, i tim pacijentima nije bilo čak ni dopušteno otići na zahod. Urinarne upale također su bile prilično česte." Zatvor u Sremskoj Mitrovici Mučenje i zlostavljanje Dr. Juraj Njavro svjedoči: "Kad smo prvi put ušli u logor, gotovo su svi zatvorenici pretučeni, bez obzira na njihovu dob, osim žena i djece. Čak su zadane i teške ozljede. To mogu potvrditi svi zatvorenici koji su bili držani u sobi broj 5 u Paviljonu III. Žene i djeca bili su u posebnoj sobi. Kad su brutalno pretučeni, muške zatvorenike natjerali su da se skinu: ostavljeni su goli, a sva im je imovina oduzeta (novac, satovi, dokumenti, nakit i drugi metalni predmeti bez obzira na njhovu veličinu ili svrhu, remeni i slične stvari). Kad su izašli iz logora, te stvari su im uglavnom vraćene, ali treba istaknuti da veći dio novca i nakita nikad nije vraćen - niti ih se ijedan zatvorenik usudio tražiti, jer su im prije prijetili: 'Ako to samo nekome spomeneš, bit ćeš ubijen!' Dan nakon uhićenja zatvorenici su morali ispuniti upitnik (koji je sadržavao osobne podatke)... Istog dana zatvorenici su dva puta bili prisiljeni dati izjavu pred TV kamerama. Nekoliko dana kasnije svi su bili prisiljeni obući vojne uniforme preko prljave i istrošene civilne odjeće zato da bi ih Armija mogla pred Crvenim križem i drugim međunarodnim organizacijama optužiti da su pripadnici vojnih formacija (tako da bi izgledalo da su uistinu ratni zarobljenici, a ne nedužni civili). Od početka su neki zarobljenici bili više puta ispitivani ('kako bi se razjasnile okolnosti i događaji oko Vukovara'). Ako ispitivači ne bi bili zadovoljni odgovorima koje su dobili, onda bi inzistirali na svojem viđenju događaja i svojim tumačenjima - neki zarobljenici su bili neprekidno tučeni (palicama ili udarani u rebra, trbuh, po nogama, ili bi im redomice udarali glavom o zid). Mene nisu tukli. Preslušavanja su uvijek obavljana 'u povjerenju'. Nekim je zarobljenicima bila ponuđena suradnja, a nagrada je trebala biti puštanje iz zatvora ili neke povlastice unutar zarobljeničkog logora. Nakon preslušanja zarobljenici bi uvijek morali potpisati izjavu (dok sam ja bio u zarobljeništvu 10 do 15 ljudi iz moje sobe podvrgnuto je takvom postupku, ostalima je rečeno da ima dovoljno vremena i da će oni doći na red). Neki zatvorenici, za koje je JA smatrala da su važni, ispitivani su više puta na dan. I mene su ispitivali više puta na dan tijekom 15 dana. Moram reći da su mi oficiri JA osobno rekli da je zabranjeno zlostavljanje zarobljenika, no to se u stvarnosti nije poštovalo, pogotovu ako su to pripadnici hrvatske policije, Zbora narodne garde ili teritorijalne obrane. Neki su ljudi držani u samicama (Josip Tomašić i Marin Vidić-Bili, koji je bio vladin povjerenik za općinu Vukovar). Nekim je zarobljenicima uskraćena medicinska njega." Uvjeti "Nakon dolaska u logor zarobljenici (pretučeni, neuredni, obliveni vlastitom krvlju i prašinom) ugurani su u sobe s drvenim podom, ali bez postelja. U svakoj je sobi (površine oko 50 četvornih metara) bilo nagurano 100 zarobljenika, pa se nije moglo normalno spavati. Umjesto toga zarobljenici su spavali na podu 'poput sardina u limenci'. Na ulazu u sobu nalazio se mali ograđeni prostor za higijenske potrebe s tekućom, ali hladnom vodom, koja se mogla upotrebljavati samo za piće, a nije bilo sapuna, ručnika, toaletnog papira i detergenta. Sobe su imale centralno grijanje, ali je svjetlo bilo upaljeno čitave noći (u nekim je sobama svjetlo bilo prigušeno). Nekoliko dana poslije svaki je zarobljenik dobio madrac, pokrivač, ručnik, sapun i toaletni papir. Čak i minimalna osobna higijena bila je onemogućivana (nismo se mogli prati ni mi, niti smo mogli prati svoje rublje, nije bilo tople vode niti detergenta). Za doručak nam je davana kriška tvrdog, nekoliko dana starog kruha, mala kobasica ili komadić mesa iz konzerve. Nikad nismo dobili čaj ili bijelu kavu. Za ručak je često bilo zelje, grah ili gulaš, no uvijek preslano, s previše začina ili odveć kiselo, a isto bismo dobivali i za večeru." Medicinska njega "Vodio sam malu medicinsku stanicu u logoru. U početku je oskudijevala svim vrstama lijekova, premda je dostajalo zavoja... za rane. Poslije su lijekovi dostavljani po potrebi. Najčešće bolesti su bile (osim kroničnih bolesti ljudi starijih od 70 godina) upale dišnih putova, upale pluća, mokraćovodne upale i različite psihološke i psihijatrijske poteškoće... Predstavnici Međunarodnog crvenog križa posjetili su logor, razgovarali sa zarobljenicima i uzeli njihove pisane izjave, ali su oficiri JA uspjeli od njih skriti neke zatvorenike (koje su smatrali posebno zanimljivima)." IZJAVE ZATOČENIKA SRPSKIH PARAVOJNIH FORMACIJA U KNINU I BUČJU Pod kraj 1990. više područja u Hrvatskoj, s pretežito srpskim stanovništvom, odbilo je priznati vlast hrvatske države, uspostavivši samoproglašenu tzv. srpsku autonomnu oblast s vlastitim institucijama, uključujući i lokalne policijske snage. S početkom oružanih sukoba u Hrvatskoj, u srpnju 1991., postrojbe JA bile su razmještene u ta i druga područja Hrvatske. Brojni oslobođeni hrvatski zarobljenici izjavili su da su bili zatočeni u zarobljeničkim logorima u Kninu i Bučju, koji su bili pod nadzorom lokalnih srpskih pobunjenika, a ne JA. Kninski zatvor Otac Mirko Barbarić, provincijal rimokatoličkog Salezijanskog reda u Zagrebu, i otac Franjo Halužan, svećenik tog reda, uhitila je 27. rujna 1991. JA nedaleko od Zadra, a oslobodila ih 29. listopada 1991. u zamjeni za jednoga srpskoga pravoslavnog svećenika. Nakon uhićenja vojna policija JNA sprovela ih je u Benkovac, gdje su ispitivani. Po interviewu objavljenu u listu "Glas Koncila" 17. studenog 1991., u Benkovcu im je rečeno da protiv njih neće biti podignute optužnice te da će uskoro biti pušteni, ako se hrvatski pregovarači slože da ih zamijene za jednog srpskog policajca. Iste večeri odvedeni su u Knin, predani policiji pobunjene regije "krajine" i zatvoreni u "oblasni zatvor Knina" koji je smješten u bivšoj bolnici. U tom se zatvoru nalazilo 70 hrvatskih zarobljenika, od kojih je pola bilo civila a pola pripadnika Zbora narodne garde. Oba su svećenika navodno rekla da su mnoge zatvorenike tukli i maltretirali zatvorski čuvari, premda su, kako su rekli, neki čuvari s njima humano postupali. Što se tiče njihova tretmana, otac Franjo Halužan kaže da su ga stražari prisiljavali da se križa s tri prsta (kao pravoslavci), a kad je to činio, da su ga tukli policijskom palicom po ruci. Nekoliko dana poslije ponovno ga je tuklo nekoliko stražara i njegova je kralješnica tako ozlijeđena, da od boli nije mogao sjediti. Otac Mirko Barbarić, koji je izjavio da mu je u dva navrata puška bila uperena u glavu, rekao je da su ostali zatočenici pretrpjeli lomove zuba, čeljusti i rebara te ozljede ušiju, nogu i bubrega od prebijanja, a nekoliko osoba zatočenih s njim počelo je mokriti krv. Nekoliko starijih ljudi, pastira i seljaka iz okolnih sela, bili su prisiljeni progutati dvije žlice soli i naiskap popiti dvije litre vode. On je izjavio da je dvoje zatočenika umrlo u zatvoru. Također je naveo slučaj zatočenika kojega su izmjence tukli i tjerali pod tuš šest puta u tijeku jedne večeri. Izjavio je da je najgore bilo kada bi stražari noću upali u zatvoreničku sobu i odvodili zatočenike na preslušavanje i maltretiranje. Tukli su ih najčešće u hodniku ili kupaonici. Po riječima oca Mirka Barbarića, medicinska sestra je posjećivala zatvorenike svakog dana, a dva puta na tjedan ili češće pratio ju je liječnik, "no mi smo se pitali kakva ima smisla najprije tući ljude, a onda ih liječiti". Zatvorenici nisu smjeli prijaviti loš postupak zatvorskom liječniku ili promatračima Europske zajednice da im se ne bi osvetili stražari. Bučje i Grđevica 16. siječnja 1992. oko stotinu zatvorenika zamijenjeno je među JA i hrvatskim vlastima nedaleko od Pakraca. Po izvješćima zagrebačkog lista "Vjesnik" od 17. i 20. siječnja 1992., većina pritom oslobođenih hrvatskih zarobljenika provela je u zatočeništvu pet mjeseci, najprije pod nadzorom srpskih paravojnih formacija u Bučju (gdje su držani u zgradi škole), a kasnije u Grđevici te na kraju u bivšem zatvoru u Staroj Gradiški gdje su bili u zatočeništvu JA. U izvješćima stoji da su mnogi od njih bili uhićeni na svojim radnim mjestima ili u vinogradima. Jedan od njih, Franjo Glazer iz Pakraca, uhićen početkom kolovoza 1991., navodno još nosi ožiljke na rukama. On je izjavio da je tretman bio najgori u Bučju i Grđevici, gdje su njega i ostale zatočenike tukli dok su im ruke bile vezane, a oči povezane. "Život u Staroj Gradiški, pod nadzorom JA, bio je podnošljiv, zapravo blagoslov u usporedbi s Bučjem. Dok sam bio u Grđevici susreo sam liječnika dr. Ivana Šretera, bivšeg ravnatelja bolnice u Lipiku, kojega su bezdušno pretukli četnici (srpske paravojne formacije)." (U izvješću stoji da su dr. Šreter i dr. Solar poslije odvedeni u drugi zatočenički logor i nije poznato gdje se sada nalaze). Drugi oslobođeni zatvorenik, Vladimir Jagušt, pripadnik Zbora narodne garde iz Zagreba, također se navodno žalio da je bio mučen u Bučju. IZJAVE VOJNIKA JA ZATOČENIH U HRVATSKOM VOJNOM ZATVORU U ZADRU Po pisanju lista "Borba" od 16. prosinca 1991. nekolicina zatvorenika oslobođenih iz vojnog zatvora u Zadru u zamjeni zarobljenika 12. prosinca 1991. ustvrdila je da su bili pretučeni i da su hrvatske snage sigurnosti s njima loše postupale. Raša Lilić, rezervist JA iz Niša, izjavio je: "Kad su nas zarobili 26. listopada u osnovnoj školi u Murvici, tako su me pretukli, da četiri dana nisam bio sasvim pri svijesti. Nekoliko dana nismo dobivali hranu, a nakon toga su je svaki dan među nas bacali kao da smo psi, pa su jednu konzervu dijelila dvojica... Još uvijek šepam, a kako sam doživio lagani srčani udar, zamijenjen sam dok sam bio u bolnici". U izvješću stoji da Rašu Lilića i druge zatvorenike nisu maltretirali svi pripadnici Vojne policije Zbora narodne garde, a neke su posebno spomenuli zbog njihova korektna postupka. Vukadin Stanojević, još jedan rezervist iz Niša, također je naveo da su on i ostali bili udarani nogama, rukama i puškama nakon zarobljavanja u Murvici, te je rekao da ga je u zadarskom vojnom zatvoru jedan stražar tukao, ali ga je drugi zaštitio. (Po izvješću u "Borbi" on je još uvijek imao modrice na licu.) I Vukadin Stanojević i Bekim Musoli, Albanac s Kosova, na odsluženju vojnog roka, izjavili su da su ih stražari za vrijeme zatočeništva budili noću i tukli. Vojni zatvori u Gospiću i Kerestincu Vasilije Kovač, 66-godišnjak, umirovljeni oficir JA iz sela Široka Kula u području Gospića, navodno je odveden iz svojeg stana u Zagrebu 23. studenog 1991. od četiri naoružana i uniformirana pripadnika Vojne policije, rekavši mu da žele s njim razgovarati nekoliko minuta. Njegova obitelj, koja nije uspjela od hrvatskih vlasti dobiti informaciju gdje se on nalazi, doznala je početkom siječnja 1992. preko Međunarodnog odbora Crvenog križa da se nalazi u vojnom zatvoru u Gospiću. On je navodno držan u samici pri krajnje niskim temperaturama, a lošeg je zdravlja (Kovač je srčani bolesnik). Predstavnici hrvatske vlasti su upozoravali da su vojska i policija u Gospiću bili izvan njihova nadzora. Međutim, potkraj siječnja 1992. Kovač je prebačen u zatočenički logor u Kerestincu u blizini Zagreba. Nikakva optužba nije podignuta protiv njega, a njegovoj obitelji nije bilo dopušteno da ga posjeti. Oslobođen je potkraj veljače 1992. Po njegovim izjavama, u zatvoru u Gospiću bio je ispitivan o navodnim vezama Srba iz Široke Kule, Zagreba i Beograda, o čemu on nije ništa znao. 16. siječnja 1992. ispitivao ga je policajac iz Zagreba, očito s nakanom da dozna tko je odgovoran za njegovo uhićenje u Zagrebu. Dobio je dva pokrivača, ali je svejedno trpio hladnoću: grijanje je u zatvoru bilo isključeno 27. studenog, a prozor njegove ćelije nije se mogao zatvoriti. Od 27. studenog nadalje ukinut je doručak i zatvorenici su primali samo dva obroka na dan. Za cijelo vrijeme boravka u gospićkom zatvoru nije mu bilo dopušteno promijeniti odjeću ili se oprati. U njegovoj ćeliji nije bilo zahoda, a noću se morao koristiti kantom. 15. prosinca 1992., tri dana prije nego je Međunarodni odbor Crvenog križa posjetio zatvor, doručak se ponovno počeo dijeliti i grijanje je uključeno. Po Vasiliju Kovaču, on je bio jedan od rijetkih zatvorenika koje nisu, barem do 7. siječnja 1992. tukli stražari, dobio je samo "nekoliko šamara". 7. siječnja je otišao do zahoda praćen stražarom. Na povratku u ćeliju napalo ga je pet stražara i počelo udarati. Jedan drugi stražar mu je pomogao da uđe u ćeliju gdje je ostao nepomično ležati. Sljedećeg dana je osjetio srčane smetnje i privremeo je izgubio svijest. U svom iskazu Vasilije Kovač je naveo da su "neki stražari sudjelovali u svakom maltretiranju, neki samo kad su morali, a drugi nisu nikada tukli zatočenike", navevši nekoliko stražara koji su s njim dobro postupali. 27. siječnja 1992. on je prebačen u vojni logor u Kerestincu, u predgrađu Zagreba. Nakon dolaska on i ostali zatvorenici su morali stajati licem okrenuti prema zidu podignutih ruku. Mnogi zatvorenici bili su udarani. Njega su izveli i pregledali liječnici. Na povratku se gotovo srušio od slabosti, no još je jednom stavljen licem prema zidu podignutih ruku. Tada je osjetio udarac i izgubio svijest. Do svog oslobađanja boravio je u maloj sobi od šest četvornih metara s betonskim podom, zajedno sa još šest zatočenika. Treće noći svaki je dobio jastuk i pokrivač. Vasilije Kovač je rekao da su zatvorenici bili stalno gladni, da su ih često tukli i na druge načine maltretirali. Zarobljenici su, po njegovim riječima, bili podvrgnuti posebno lošem postupku i ponižavanju, a također je ustvrdio da su neki zatvorenici, uključujući i jednu ženu, bili mučeni elektrošokovima. Vasilije Kovač je ipak ustvrdio da je, premda se većina stražara u Kerestincu ponašala nasilno i agresivno, bilo izuzetaka koji su obavljali svoje dužnosti korektno. 21.veljače 1992. Vasilije Kovač je bio oslobođen iz Kerestinca te mu je savjetovano da bi mu bilo sigurnije da ostane kod kuće i ne izlazi. Pet dana kasnije, nastavlja Kovač, oko 17,00 sati, tri su vojna policajca došla u njegovu kuću i ponovo ga sproveli u Kerestinec. Liječnik iz gospićkog zatvora, koji je bio zadužen za organizaciju zamjene zatočenika, informirao ga je da je JA tražila da ga vidi kako bi se uvjerila da nije ubijen. Dvojica policajaca iz zarobljeničkog logora odveli su ga u sobu gdje su mu zaprijetili da će zatvoriti i njega i njegova sina, te ga nekoliko puta ošamarili i udarali, priča Kovač. Liječnik iz Gopića rekao je Vasiliju Kovaču i još šestorici drugih zatvorenika, koji su također bili zatočeni u Gospiću, da mu savjetuje da odu u područje "krajine" koju nadziru srpski pobunjenici, te da će, ostanu li u Zagrebu, dobiti 15 do 20 godina zatvora. Odvezeni su u Gospić gdje su im ponovno savjetovali da "prijeđu" u "krajinu", zaprijetivši im da će, ako odbiju, biti zatočeni od vojnog suda. Iz Gospića su oni i još 13 zatvorenika odvedeni u Pakovo Selo pokraj Šibenika, gdje mu je hrvatski policajac prijetio da će, odbije li otići u "krajinu", njegovi sinovi biti ubijeni. U 14 sati iz grupe su izdvojeni Kovač i još neki zarobljenici koji nisu željeli biti zamijenjeni te je Kovač bio u prilici da o ranije izrečenim prijetnjama obavijesti predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa, koji su nadzirali zamjenu zarobljenika. On je zatim odveden u Šibenik gdje je prenoćio u zatvoru, ali je odnos bio korektan. Sljedećeg dana bio je suočen s predstavnikom JA koji ga je također nagovarao da ode u "krajinu" i bio je očito nezadovoljan njegovim odbijanjem. Istoga dana on se vratio u Zagreb. ISTRAGA I GONJENJE RATNIH ZLOČINA Po jednom članku u britanskom "Guardianu" od 7. prosinca 1991. jugoslavenski vojni sud počeo je kazneni postupak protiv nepoznatog broja pripadnika srpskih paravojnih snaga s područja Knina zbog ratnih zločina protiv civilnog pučanstva. U izvješću se navodi pukovnik Jovan Buturović, viši sudac saveznog vojnog suda, koji je predložio da se osnuje jugoslavenska državna komisija, sastavljena od pravnih stručnjaka iz svih republika, koja bi istražila ratne zločine počinjene od JA, hrvatskih snaga i srpskih paravojnih snaga. U istom se novinskom tekstu također navodi da je JA zaprijetila da će podići kaznene optužbe protiv nekih od 2000 pripadnika ZNG, zarobljenih u Vukovaru. Pukovnik Buturović je, kako se navodi, izjavio da je teško pokrenuti pitanje ratnih zločina dok traje sukob, jer "zaraćene strane optužuju jedna drugu pokušavajući sakriti ili umanjiti zločine na svojoj strani". Dne 19. veljače 1992. Odbor za ljudska prava Savezne skupštine odobrio je inicijativu četvorice članova bivšeg predsjedništva SFRJ da se ustanovi državna komisija za ispitivanje ratnih zločina i genocida u Hrvatskoj. Po izvješću jugoslavenske novinske agencije Tanjug od 19. veljače, zadaća je komisije da "prikupi autentične dokumente i materijalne dokaze o genocidu nad stanovništvom srpske i drugih nehrvatskih narodnosti u secesionističkoj Republici Hrvatskoj". Po tomu se čini da komisija neće ispitivati ratne zločine počinjene nad Hrvatima. U studenome 1991. hrvatska Vlada pozvala je međunarodnu zajednicu da podupre njezinu inicijativu za uspostavu međunarodnog suda koji bi sudio za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj. Kasnije, 17. veljače 1992., hrvatske su vlasti odgovorile izjavom na izvješće organizacije "Helsinski Watch" od 13. veljače glede zloupotreba ljudskih prava počinjenih od hrvatske strane u sukobu. U izjavi se kaže da su neki od zločina navedenih u izvješću već istraženi, podnesene su krivične tužbe i osumnjičeni u pritvoru očekuju suđenje. Dodaje se da će hrvatska Vlada uskoro objaviti sve svoje nalaze koji se tiču zloupotrebe ljudskih prava u Hrvatskoj. (Amnesty International, ožujka 1992. godine AI index: EUR 48/13/92) (Hina) 231010 MET mar 92