DALJNJA IZVJEŠĆA O MUČENJIMA I NAMJERNIM ILI SAMOVOLJNIM UBIJANJIMA U RATNIM ZONAMA - ZABRINUTOST AMNESTY INTERNATIONALA (I)

U RATNIM ZONAMA - ZABRINUTOST AMNESTY INTERNATIONALA (I) ZAGREB, 23. ožujka (Hina) - Međunarodna organizacija za zaštitu prava čovjeka Amnesty International (Emnesti Internešenl) objavila je 19. ožujka u Londonu najnovije izvješće o kršenjima ljudskih prava u ratnim područjima nekadašnje Jugoslavije. Izvještaj pod naslovom: "Daljnja izvješća o mučenjima i namjernim ili samovoljnim ubijanjima u ratnim zonama - zabrinutost Amnesty International" objavljujemo u cjelini (prijevod s engleskog): UVOD U studenom 1991. Amnesty International (Emnesti Internešenl) objavila je izvješće "O mučenjima i namjernim i samovoljnim ubijanjima u ratnim zonama" (EUR 48/26/91) u kojem izjavljuje da su sve strane u sukobu u Jugoslaviji otvoreno kršile ljudska prava i humanitarne standarde koji izričito zabranjuju ubojstva i mučenje zarobljenih boraca i civila koji nisu aktivno sudjelovali u borbi. Organizacija je pozvala da se prestane s vansudbenim pogubljenjima i ostalim namjernim i samovoljnim ubojstvima civila kao i da budu pošteđeni borci koji su se predali ili su bili ranjeni. Za daljnje informacije o prijašnjim stajalištima Amnesty International i pozadini sukoba molimo pogledati dokument iz mjeseca studenog. ZABRINUTOST AMNESTY INTERNATIONALA Dana 3. siječnja 1992. na snagu je stupio dogovor o prekidu vatre, pod okriljem UN, čime je u znatnoj mjeri ublažen sukob u Hrvatskoj. Mirovne snage UN od oko 14.000 ljudi bit će stacionirane u Hrvatskoj do 15. travnja 1992, s glavnim sjedištem u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Do polovine ožujka treba doći prethodnica od oko 200 do 300 ljudi. Međutim, doznaju se nove informacije u svezi s događajima od listopada do prosinca 1991., u koje su uključena ubijanja civila od strane pripadnika oružanih snaga, mučenje i loše postupanje sa zatvorenicima, koji su zatvoreni u vezi sa sukobima. Hrvatske i savezne vojne vlasti osnovale su komisije za istraživanje ratnih zločina, ali koliko je Amnesty Internationalu poznato, nije pokrenut niti jedan sudski proces. Amnesty International poziva sve strane u sukobu da: - ustanove temeljitu i nepristranu istragu o svim izvješćima o pogubljenjima bez sudskog postupka i namjernim te samovoljnim ubijanjima nenaoružanih civila ili zarobljenih boraca, odnosno onih koji su se predali, bez obzira na nacionalnu ili etničku pripadnost žrtve ili izvršitelja, te da one koji su odgovorni izvedu pred sud, - jednako tako ispitaju izvješća o mučenjima ili lošem postupanju prema ljudima koji su zatvoreni zbog sukoba, te da krivce izvedu pred sud, - osiguraju da sve snage sigurnosti pod njihovim zapovjedništvom budu informirane i da im bude naređeno da se drže svjetskih mjerila u unutarnjem oružanom sukobu, a posebice da humano postupaju s nenaoružanim civilima i članovima oružanih snaga koji su položili oružje, kao i onima koji su izvan postrojbi zbog bolesti, rana ili su zatočeni, - objave gdje se nalaze nestale osobe koje su zarobile ili prisilno odvele snage pod njihovom vlašću, - puste sve osobe koje su zatvorene, a nisu upotrijebile ili zagovarale silu, a nisu niti optužene za dokaziva krivična djela, - osiguraju odvjetnicima, rodbini i liječnicima brz i redovit pristup zatočenima. U ovom dokumentu Amnesty International se usredotočila na ona zlodjela i druge povrede ljudskih prava za koje drži da ima dovoljno dokaza. Međutim, vjeruje da je došlo i do mnogih drugih o kojima još nema detaljnih informacija. MASAKRI CIVILA Informacije koje je dobila A. I. potvrđuju izvješća da su masakre nad civilima počinile srpske paravojne snage, koje su često djelovale zajedno ili poslije jedinica JNA, između listopada i prosinca 1991. Međutim je izvjesno da su, barem u nekim slučajevima, zlodjela srpskih paravojnih snaga bila osuđivana od strane pripadnika JNA. Bilo je i nešto manje detaljnih izvješća o masakrima srpskih civila koje su počinile hrvatske oružane snage, a Amnesty International traži o tome dodatne informacije. Lovas Amnesty International je dobila izvješće dugo 26 strana o događajima u selu Lovas, oko 20 km od Vukovara, koje su napisali Hrvati iz tog sela, koji su izbjegli u Zagreb. Prema tom izvješću, u listopadu 1991., 17 uhićenih civila Hrvata iz tog sela poginulo je kada su ih srpske paravojne snage natjerale da očiste minsko polje; još 51 Hrvat iz tog sela bio je ustrijeljen ili ubijen na drugi način između 10. i 18. listopada 1991. Slijedi sažetak opisa događaja: "Stanovnici Lovasa, sela s velikom hrvatskom većinom, bili su pozvani na pregovore s JNA u Šidu 27. rujna 1991. Pregovori nisu bili uspješni; budući da su bili svjedoci uništavanja susjednih sela od strane JNA i srpskih paravojnih snaga, nisu bili voljni popustiti zahtjevu JNA i predati sve svoje oružje. Oni su odlučili predati dio oružja i suzdržati se od svih napada na JNA, ali da se mogu obraniti u slučaju potrebe od srpskih paravojnih snaga. Prvi napad JNA na selo bio je 31. rujna, kao i dva dana kasnije kada je topničkom vatrom oštećen silos na farmi i rimokatolička crkva. Na dan 10. listopada došlo je do novog topničkog napada JNA s juga. Istodobno srpske paravojne snage, vođene od strane nekoliko (imenovanih) lokalnih Srba iz Lovasa i Tovarnika ušle su u selo sa sjevera. Prema izjavama prve žrtve ovih snaga bili su: Antun Sabljak, koji je ubijen u svom automobilu, Danijel Badanjak i njegova žena Cecilija; Vida Krizmanović, umirovljenica; Antun Jovanović i njegova žena Anka. Ivan Ostrun, umirovljenik, odveden je u mjesnu kavanu i ubijen. Drugi su izvučeni iz svojih podruma, gdje su se sklonili i bili su ustrijeljeni - među njima je bio i Mate Keser. Izvješće govori da je 10. listopada ukupno 23 Hrvata ubijeno u Lovasu. Sljedeći dan je navodno komandant JNA u Iloku rekao da je napad na Lovas bio osveta za navodno ubojstvo člana (srpske) teritorijalne obrane; on je komentirao da ubijanje stanovnika Lovasa i spaljivanje njihovih kuća nije bilo djelo JNA. Na dan 17. listopada srpske paravojne snage su ponovo napale selo i zaposjele ga. Među ubijenima su bili Jozefina Pavošević, njena 18-godišnja kći Marijana, i njena svekrva Slavica. Josip Rendulić, star 75 godina, također je ubijen nakon što je bio brutalno pretučen. Zatim su sve muškarce u selu, između 18 i 55 godina, pozvali na sastanak gdje su ih trebali rasporediti na prisilni rad. Skupilo ih se oko 70; srpske paravojne snage tada su im naredile da uđu u dvorište radionice gdje su bili prisiljeni provesti noć sjedeći na stolicama, a ako bi se pomaknuli, tukli su ih. Ujutro 18. listopada skupina od oko 15 ljudi bila je izabrana za tzv. "tehnički vod". Jedan dio onih koji su ostali uključujući Luku Balića, Josipa Turkalja, Marina Mađarevića, Đuku Luketića, Marka Filića, Ivana i Marka Sabljaka, Matu Hodaka, Marka Vidića, Ivana Vidića i Ivana Đakovića, bili su odvojeni od ostalih i brutalno pretučeni te izrezani noževima. Nakon toga, oni i ostali (ukupno oko 50 muškaraca) bili su prisiljeni da se poredaju dva po dva i rečeno im je da će brati grožđe. Prema opisu događaja, dok je ta grupa prolazila selom srpske paravojne snage su ubile dvojicu, među njima Stjepana Luketića i Boška Bođanca. Kada su došli do ruba sela, naređeno im je da uđu u polje djeteline tako da drže jedan drugog za ruku. U tom trenutku su shvatili da ih vode na minsko polje. Kada su ugledali razapetu žicu, stali su; onda im je naređeno da je moraju rukama iščupati. U tom je trenutku jedan od njih - Ivan Kraljević - zapeo za poteznu minu; uslijedio je niz eksplozija pomiješanih s hicima iz strojnice koji su dolazili s leđa. Dok su ljudi vičući padali, zaustavilo se jedno vojno vozilo i jedan je oficir JNA izašao i opsovao srpskim paravojnim snagama. U opisu događaja se navodi da je nekoliko žrtava bilo tako teško ranjeno da su molili da ih se ubije; jedan od pripadnika srpskih paravojnih snaga otvorio je mitraljesku vatru na Zlatka Božića, koji je ležao stenjući od bola. Sedamnaestoro ljudi je poginulo od mina ili od hitaca u leđa; Ivan Kraljević, braća Marko i Ivan Sabljak, braća Zlatko i Antun Panjik, Marko Vidić, Slavko Strangarević, Mijo Salaj, Ivan Palijan, Marinko Marković, Darko Solaković, Petar Badanjak, Josip Turkalj, mlađi (koji je umro u Šidu od rana), Slavko Kuzmić, Tomo Sabljak, mlađi, Mato Hodak i Ivan Vidić. Njihova tijela su pokupljena tek sljedeći dan; pokopana su u plitke grobove tri dana poslije. Još jedanaest je bilo ranjeno; po naređenju časnika JNA oni su odvedeni u Šid, gdje ih je medicinsko osoblje neprijateljski dočekalo i pružilo im samo osnovnu pomoć - nedostatnu za one teško ranjene - nakon čega su poslani kućama. Prema opisu događaja, drugi stanovnici Lovasa ubijeni između 10. i 18. listopada 1991. uključuju sljedeće osobe: Francika Pandža, Petar Luketić i njegovi sinovi Ante i Đuka, Đuka Krizmanić, Alojzije Krizmanić, Zoran Krizmanić, Luka Balić, Josip Jovanović, Marin Balić, Katica Balić, Marija Luketić, Rudolf Jonak, braća Darko i Željko Pavić, Andrija Devčić, Pero Rendulić, Stipo Dolački, Zvonko Martinović, Marko Damljanović, Anica Lemunović, Ivan Conjar, Božo Vidić, Živan Antolović, Kata Pavličević, Stipo Mađarević. Mato Adamović iz Tovarnika, koji se sklonio u Lovas, također je ubijen. Na dan 20. listopada većina srpskih paravojnih snaga je napustila Lovas, a zamijenile su je snage JNA, pa je "život postao podnošljiviji". Međutim, malo prije Božića srpske paravojne snage vratile su se u selo i tukle i mučile ljude, među kojima Đuku Radočaja i njegovu majku, Matu Mađarevića, Emanuela Filića, Đuku Filića, Vjekoslava Balića, Ivana Jovanovića i Živka Franciskovića. Posljedica toga bila je da su mnogi od preostalih hrvatskih stanovnika pobjegli iz sela 24. prosinca 1991. Amnesty International nije u mogućnosti provjeriti neke dijelove gore navedenih opisa događaja. Međutim, neki od najtežih navoda potvrđeni su dokumentom, koji je objavio beogradski časopis "Vreme" 24. veljače 1992. Radilo se o faksimilu dijela vojne poruke koju je jedan oficir JNA poslao s fronte u istočnoj Hrvatskoj na dan 23. listopada 1991. štabu Prve armijske oblasti. U dijelu poruke u kojoj se govorilo o čimbenicima koji negativno utječu na moral njegovih vojnika, oficir se žalio na prisutnost "raznih paravojnih formacija iz Srbije, uključujući četnike, jedinice 'Dušan Silni' i razne samozvane dobrovoljce, čiji glavni cilj nije da se bore protiv neprijatelja, već da pljačkaju lokalnu imovinu i teroriziraju nevino lokalno pučanstvo hrvatske narodnosti. Dok je 80 stanovnika hrvatske narodnosti iz sela Lovas bilo u zarobljeništvu teritorijalne obrane i jedinica 'Dušan Silni', bili su fizički maltretirani, nakon čega je četvero stanovnika Lovasa ubijeno. Nakon što je u Lovas došla jedinica 'Valjevo', uhićeni stanovnici su natjerani da čiste minska polja, a kao rezultat 17 ih je poginulo. Onima koji su bili ranjeni medicinsko osoblje Doma zdravlja u Šidu uskratilo je medicinsku pomoć. Škabrnja i Nadin Prema preživjelim svjedocima, oko 7 ujutro 18. listopada 1991. jedinice JNA počele su bombardirati hrvatsko selo Škabrnja, koje se nalazi u dalmatinskom zaleđu iza jadranske luke Zadra. Kasnije su tijekom jutra tenkovi JNA ušli u selo pucajući na crkvu i kuće u središtu sela. Priopćeno je da je nakon što su hrvatski stanovnici sela uništili jedan tenk JNA na zapadnom dijelu Škabrnje, pješaštvo, uključujući i srpske paravojne snage iz nekoliko okolnih sela naseljenih Srbima, počelo je pretres kuća. Mnogi stanovnici su pobjegli, ali drugi koji su se sakrili u podrume svojih kuća izvučeni su, ubijeni ili uhićeni. Mnoge kuće su opljačkane ili spaljene. Izaslanicima mirovne misije EZ i zadarskog Crvenog križa JNA nije dopustila posjetiti Škabrnju 21. i 22. studenog pod izgovorom da je okolica sela minirana. Na dan 23. studenog JNA je predala 35 tijela iz Škabrnje i susjednog sela Nadin hrvatskim vlastima u Zadru. Na dan 26. studenog predano je još deset tijela iz tih sela. Izvješće koje je izdala patologija zadarskog Medicinskog centra izgleda da potvrđuje tvrdnje stanovnika sela, da su ubijeni, uz nekoliko iznimaka, bili civili. Oni su naveli 45 ubijenih iz Škabrnje i Nadina. Većina ubijenih su bili starci ili žene. Prema izvješću, svi osim njih 14, ubijeni su pucnjima iz neposredne blizine. Jednu ženu je pregazio tenk. U nekoliko slučajeva gotovo čitave obitelji su ubijene, uključujući obitelj Šegarić, koja je izgubila najmanje šest članova. Prema izvještaju humanitarne organizacije Helsinki Watch iz New Yorka od 13. veljače 1992, JNA je 26. studenog predala tijela još troje ljudi iz ova dva sela; a autopsija ovih tijela (koju A.I. nije vidjela) je navodno bila obavljena u šibenskoj bolnici. Čini se da je postupak lokalnih srpskih paravojnih snaga koje su djelovale u dalmatinskom zaleđu izazvalo srdžbu i gnušanje među određenim članovima jedinica JNA. Prema novinskim izvješćima, 5. prosinca 1991. 200 srpskih rezervista JNA koji su bili na dopustu nakon dva mjeseca provedena s jedinicama JNA u dalmatinskom zaleđu javno su demonstrirali u Beogradu protiv zlodjela koje su po njihovim riječima počinile lokalne srpske paravojne skupine provodeći svoje lične osvete. Oni su navodno izjavili da su paravojne skupine nastupale nakon što bi JNA okupirala hrvatska sela i "pljačkale, silovale, pa i masakrirale". Oni su rekli: "Mi više ne možemo preuzimati moralnu odgovornost za zlodjela u kojima nismo sudjelovali i koje smo pokušavali spriječiti." Voćin, Hum Više od 60 osoba, većina njih žene i stariji muškarci bili su, kako se izvješćuje, ubijeni u prosincu 1991. u selima na obroncima Papuka, koja su pretežno naseljena Srbima, a koja su bila pod nadzorom rezervista JNA i srpskih paravojnih snaga od kolovoza 1991. Nakon hrvatske ofenzive u tom području, tamošnji su srpski civili pobjegli. U povlačenju su srpske paravojne skupine poznate pod imenom "Beli orlovi" i četnici ubile barem 42 Hrvata, uglavnom žena i starijih muškaraca u selima Voćin i Hum. Dok su 13. prosinca 1991. napuštali selo Voćin, uništavali su kuće Hrvata i dignuli u zrak katoličku crkvu koju su upotrebljavali kao skladište streljiva. Još oko 20 drugih Hrvata iz susjednih sela (Bokane, Krašković, Miokovićevo i Zvečevo) su također ubijeni. Jedan izvještaj Instituta za sudsku medicinu Sveučilišta u Zagrebu od 19. prosinca kaže da je jedna grupa sudskih vještaka bila poslana u obližnju Podravsku Slatinu 17. prosinca 1991, da obavi autopsije na poginulima. Izvještaj daje imena, dob i uzroke smrti 43 mrtvih, većinom staraca: od 15 žena, 12 ih je imalo između 57 i 76 godina; dok je 11 muškaraca bilo u dobi između 60 i 84 godine. Većina ih je ubijena metkom; dvije su žene umrle od posljedica rana zadanih teškim i oštrim predmetom, vjerojatno sjekirom; dok je uzrok smrti osmero žrtava bilo nemoguće ustanoviti zbog toga što su njihova tijela bila jako nagorena. Jedan od tih neidentificiranih leševa nađen je spaljen i zavezanih ruku u blizini ruševina crkve. Među žrtvama također je bio S. N., 77-godišnji Srbin koji je, prema nalazu autopsije, preminuo od šoka zbog udaraca i krvarenja. Mjesni je svećenik navodno ustvrdio da je taj čovjek možda ubijen zbog toga što je pokušao zaštititi svoje susjede Hrvate. Hrvati koji su preživjeli masakre rekli su novinarima da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili tradicionalno dobri, te da u prva tri mjeseca srbijanskog nadzora nad ovim područjem nisu znatnije trpjeli. Stanje se promijenilo, kako su rekli, u studenom kada su tamo došle jedinice "Belih orlova" koje su zajedno s nekim mjesnim Srbima terorizirale Hrvate i prisiljavale mlađe Hrvate, koji nisu bili izbjegli, na prisilni rad na poljima. Počele su se širiti vijesti da su neki Hrvati bili uhićeni, ubijeni ili da su "nestali". Jedna žrtva je bio šezdesetogodišnji starac iz Huma, koji je umro od rane na glavi. Njegov je sin 15. prosinca 1991. rekao novinarima: "1. prosinca srbijanska je policija došla u našu kuću u potrazi za radio odašiljačem. Optužili su nas da prenosimo informacije Hrvatskoj vojsci. Kada smo rekli da nemamo radio odašiljač, sve su nas, moju ženu i djecu, natjerali u njihovo vozilo. Zavezali su mog starijeg brata i tukli ga u kući. Pokrali su sve i odveli nas u mjesnu milicijsku stanicu u Voćinu gdje su nas ostavili u hladnoj sobi. Djeca su plakala jer nije bilo mlijeka ... Konačno nas je milicajac, koji nas je znao, spasio i rekao četnicima da nas puste. Kada sam se vratio, vidio sam da nam je kuća spaljena i da nam je sve vrijedno pokradeno. Moj je otac rekao: 'Pa dobro, bar smo živi.' Ali sljedeće srijede ili četvrtka osjetili smo miris dima i čuli smo pucanje u blizini ... Čula se glasna eksplozija, kada je netko bacio dimnu bombu u našu kuću. Izašli smo ispred kuće ... Tada nam je milicija vikala da se vratimo natrag u kuću ... svi osim mog oca ... Tada smo čuli pucanj, a moja majka i ja smo znali što je to bilo ... Moj je otac ležao na zemlji, mozak mu je bio prosut po zidu. Ja sam ga pokrio s dekom da djeca ne vide..." M. M. iz Voćina je bio među ubijenima za vrijeme povlačenja srbijanskih paravojnih snaga 13. prosinca. Njegova je žena rekla novinarima: "... Ne mogu reći ništa loše o Srbima u našoj ulici; toliko smo se bojali da smo čak išli spavati u njihove kuće. Ja sam išla jednim prijateljima Srbima, jer nisam mogla ostati u svojoj kući ... Kako su četnici odlazili, jedan od mojih susjeda Srba rekao mi je: 'Bježi, loše će biti sada kada odlaze.' Moj muž nije htio ostaviti kuću, pa su ga tamo uhvatili i ubili. Išli su od kuće do kuće ... moj je muž bio u podrumu kad su počeli kucati na vrata. Izašao je van, a oni su ga ugurali u kuću i ubili". (Prema autopsiji, M. M. star 62 godine, umro je od posljedica rane na grlu). Joševica, Glina Prema izvješću Politike i Borbe (beogradska izdanja) i Vjesnika (zagrebačko izdanje) u noći 15. na 16. prosinca 1991. 20 civila Hrvata u dobi od pet do 65 godina ubijeno je, a jedan je ranjen u selu Joševica nedaleko od Gline, području pod nadzorom mjesnih srpskih paravojnih snaga. Politika je javila da su srbijanski vođe općinske skupštine Glina osudili taj "brutalni čin" i najavili da će se provesti istraga, te da će se krivci kazniti po zakonu. 17. prosinca 1991. istražni je sudac poslan u to selo da otpočne istragu. Prema pisanju Borbe, masakr u Joševici je bio osveta Srba za netom počinjen masakr 21 člana mjesnih paravojnih jedinica u selu Gračanica, koje su ubile hrvatske snage. Izvještaj o masakrima srpskih civila Amnesty International je također primila izvještaje o masakrima nad srpskim civilnim pučanstvom koja su počinile hrvatske oružane snage. Ovdje se ubrajaju izvještaji da su hrvatske snage 4. studenog 1991. ubile bar deset civila u srpskom selu Staro Selo nedaleko od Otočca. Među mrtvima su navodno bile četiri žene između 65 i 95 godina starosti, 12-godišnja djevojčica i dijete od 2-3 godine. Također se tvrdi da su pripadnici hrvatskih oružanih snaga ubili 24 čovjeka u selu Divoš blizu Osijeka početkom prosinca, a da su masakrirali još 18 ljudi između 50 i 60 godina starosti (17 Srba i jednog Mađara) u noći između 11. i 12. prosinca 1991. u selu Paulin Dvor kod Osijeka. Amnesty International traži dodatne informacije o tim događajima. SAMOVOLJNA UHIĆENJA, UBIJANJA I NESTANCI Vukovar Prema službenim hrvatskim izvorima, barem 4.800 Hrvata i drugih ne-Srba je nestalo tijekom sukoba. Mnogi od ovih su bili ranjeni hrvatski vojnici i civili koje su JNA i srpske paravojne snage uhitile nakon pada Vukovara 18. studenog 1991. Obitelji nisu mogle do danas dobiti informaciju o tome gdje se oni nalaze, pa se strahuje da je nepoznati broj nestalih pogubljen. Prema hrvatskom tjedniku Globus od 29. studenog 1991, jedan je srpski vojnik, koji se predstavio kao "jedan od Arkanovih ljudi" (što je srpska paravojna organizacija) hvalio se reporteru koji je posjetio Vukovar ubrzo nakon njegova pada, da su dan prije "u skupini pogubili 300 zarobljenika. Ovdje imamo narodni sud, pucaš i to je sve." Amnesty International još do sada nije bio u mogućnosti neovisno potvrditi broj poginulih. 21. veljače 1992. Milorad Pupovac, predsjednik Srpskoga demokratskog foruma, organizacije koja okuplja srpske intelektualce u Zagrebu, ustvrdio je da je u zadnjim mjesecima oko 400 civila Srba koji nisu učinili ništa što bi moglo izazvati osvetu, ubijeno u Hrvatskoj. On je rekao da je više od 100 ubijeno u Gospiću i da ih je oko 200 do 300 ubijeno u Pakračkoj Poljani. Također je ustvrdio da je samo u području Virovitice 100 Srba oteto potkraj prosinca 1991, a da im se trag izgubio u Pakračkoj Poljani. On je zatim kazao da je u Zagrebu zabilježeno 11 slučajeva ubojstava Srba, daljnjih 11 u Ogulinu i Splitu, a u Osijeku osam ili deset. Milorad Pupovac ističe da on obavještava hrvatsku javnost o tim zloupotrebama, tako da bi jednako mogao tražiti zaštitu prava Hrvata i drugih "ne-Srba" u područjima Hrvatske gdje su Srbi u većini. Iako AI ne može potvrditi navedene brojeve, ona je zabrinuta zbog vijesti o uhićenjima, ubojstvima i "nestancima" Srba u nekoliko gradova u Hrvatskoj. U nekim slučajevima čini se da su oni koji su odgovorni za ove zločine pripadnici hrvatskih snaga sigurnosti; a u drugima njihov identitet nije jasan, iako se čini da su i tu mogle biti umiješane hrvatske paravojne grupe. Hrvatske su vlasti najavile 29. studenog 1991. da je osnovana komisija za utvrđivanje istine o ovim zločinima, ali koliko je poznato AI, ona još nije objavila svoje nalaze. Gospić Izvještaji o "nestancima" određenog broja Srba iz Gospića prvo su se pojavili u hrvatskom tisku u prosincu 1991. Nakon toga dodatne informacije su bile objavljene u hrvatskom tisku, u New York Timesu (od 25. siječnja 1992.) i u izvještaju humanitarne organizacije Helsinki Watch iz New Yorka (13. veljače 1992). Prema tim informacijama, pet ili šest naoružanih ljudi, četvero njih maskirano, ušlo je u podrumsko sklonište u Ulici Vlade Kneževića u noći 16. listopada oko 23,30 sati. U podrumu je bilo nekoliko uglavnom srpskih obitelji koje su se sakrile od pucnjave. Naoružani ljudi su, prema ovoj informaciji, bili u uniformama kakve su nosili hrvatski policajci prije promjena 1990. Oni su tražili Radovana Barača, mjesnoga srpskoga poštanskog službenika i odveli ga s dvije žene, Danicom Barač (njegovom majkom) i Radmilom Stanić, i još četiri čovjeka, uključujući pravnika Stanka Smiljanića i njegovog brata Milana, koji je mentalno bolestan. Gospođa Milica Smiljanić, žena Stanka Smiljanića, polusrpkinja-poluhrvatica, bila je očevidac ove otmice muža i šogora. Susjedi su izjavili da su vidjeli kako ga uvode u jedan kamion koji je čekao na ulici. Prema nepotvrđenim izvještajima, te i sljedeće noći do 120 Srba u Gospiću i okolnim selima uhićeno je i odvedeno. 25. prosinca 24 pougljenjena tijela (15 muškaraca i devet žena) nađeno je nedaleko od susjednog sela Perušić. Oni su bili odvezeni u Široku Kulu na identifikaciju. U siječnju 1992. beogradski patolog dr. Zoran Stanković je izjavio da je među tijelima 12 osoba identificirano kao Srbi koji su bili oteti iz Gospića. Neke od žrtava su prema tom izvještaju umrle od rana zadobivenih pucnjem u prsa, leđa ili glavu. Nekoliko ih je imalo lubanje razmrskane tupim predmetom, kazao je dr. Stanković. On je rekao da je jedan od njih, srpski sudac Branko Štulić, imao ranu od noža na vratu. Milica Smiljanić je identificirala svog muža po zlatnom vjenčanom prstenu koji je on nosio, a koji je imao ugravirano njezino ime na unutrašnjoj strani. Ona je porekla da je on na bilo koji način bio sudionik sukoba i rekla je da je imao "problema sa srcem, pa da nije bio ni za kakvu vojsku". Hrvatske su vlasti izjavile da istražuju ubojstva i nestanke. Prema hrvatskom Slobodnom tjedniku od 22. siječnja 1992, Tihomir Orešković, zapovjednik Hrvatske vojske u Gospiću, bio je uhićen u prosincu 1991, čini se u vezi s ubojstvima u Gospiću, ali je ubrzo bio oslobođen. 21. veljače 1992. jedan je dužnosnik iz hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, citiran u zagrebačkom dnevniku Večernji list, porekao da je veliki broj Srba ubijen u Gospiću. On je rekao da je 12 tijela pronađeno u tom području, od kojih su neka identificirana i bila su na popisu "nestalih". On je ustvrdio da su drugi, za koje se navodi da su "nestali", napustili Gospić i u biti "prešli na drugu stranu". Nadalje je tvrdio da je u području gdje su tijela nađena zapravo bio počinjen masakr nad hrvatskim pučanstvom i da Ministarstvo ima popis imena onih koji su izveli masakr (daljnji detalji nisu objavljeni). AI je dobila informaciju da ima uhićenih ili uhvaćenih Srba u gospićkom zatvoru. Ovi slučajevi uključuju Vasilija Kovača (66), koji je umirovljen pukovnik JNA i stanuje u Zagrebu (vidi dolje). AI je također primila informaciju u kojoj se navodi da su Vasilj i Zoran Gagić (Srbi) i Milan Mršić (Hrvat) iz Obrovca, sada u gospićkom zatvoru. Oni su navodno nestali dok su čuvali ovce. AI je dobila informaciju da su vlasti u Zadru usmeno potvrdile da se trojica nalaze na području Gospića, ali da nema daljnjih informacija o mjestu gdje su zatvoreni ili da li su podignute optužnice protiv njih. (Slijedi nastavak) (Hina) fp 230909 MET mar 92