PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 19. veljače (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC (18. II. 1993.) Gotovo svi britanski listovi objavljuju izvješća iz Kamenice, muslimanskog sela u istočnoj Bosni, koje je prije nekoliko dana palo pod srpsku kontrolu, i gdje su srpske vlasti organizirano jučer odvele grupu stranih novinara. Jedan od njih bio je i dopisnik "The Timesa" Tim Judah. U svom izvješću on piše: "Dan u Kamenici je dan u paklu. Ovo selo se deset mjeseci opiralo punoj moći srpske opsade. Jučer su kuće još dogorijevale, vrtovi i polja išarani otiscima nogu onih koji su tu živjeli do nedjelje. Oprano rublje još se suši na konopcima, dok srpski seljaci pljačkaju skromnu imovinu. Ispred jedne kuće stroj za pranje rublja stoji spreman za odnošenje. Odjeća umotana u plahte, plinska svjetiljka, nešto čaša i pribor za jelo tipičan je plijen iz kuće koju će uskoro zapaliti da bi izgorjela do temelja u selu za koje Srbi tvrde da su ga oslobodili. Nepun kilometar od središta porušenog sela, smrad raspadajućih tijela je neizdržljiv. 'Ovo su civili zarobljeni dok su bili na odmoru u svom selu' tvrdi Vinko Pandurević, lokalni zapovjednik. No ti muški civili gotovo svi odreda na sebi su imali trule ostatke vojne uniforme". U Kamenici je boravio i novinar "The Independenta" Marcus Tanner, koji među ostalim javlja "kako je mjesna džamija pretvorena u brdo ruševina. Slijedeći uhodanu praksu, Srbi su je raznijeli u komadiće odmah nakon osvajanja mjesta. S brežuljka na kojem se nalaze grobnice, može se čuti odjek srpskih granata koje padaju po Cerskoj. Intenzitet bombardiranja nije ostavljao dvojbu u odlučnost Srba da s Cerskom svrše u idućih nekoliko dana, prije nego što međunarodni pritisak da Srbi propuste humanitarni konvoj postane neizdržljiv. Na mostu preko Drine koji razdvaja Bosnu i Srbiju, Larry Holinghvort britanski vođa konvoja za Cersku, u tišini je probavljao vijesti o padu Kamenice. Iskusni vođa konvoja nije dvojio o u razlozima zbog kojih su Srbi odlučni zaustaviti dragocjenu pošiljku hrane jadnim Muslimanima istočne Bosne. 'Ne žele nas pustiti dok ne osvoje ove enklave, rekao je. 'Iskorištavaju svaki izgovor da bi nas zadržali dok s Cerskom ne naprave ono što žele'". "Već je prošla godina dana otkako je Makedonija proglasila neovisnost. I tijekom najvećeg dijela godine zemlja se nalazila u veoma teškom položaju. Njezine tradicionalne prometne veze sa sjeverom i jugom, blokirali su neprijateljski raspoloženi susjedi, Srbija i Grčka. Ni odnosi s drugim susjedima, Bugarskom i Albanijom, nisu bili mnogo bolji. Republika nema svoju vojsku da štiti granice, a unutarnji etnički sukobi prijetili su da izazovu nestabilnost. S obzirom na činjenicu da je međunarodna zajednica nije priznala, Makedonija nije imala dostupa zapadnim finacijskim ustanovama. Tijekom cijelog toga razdoblja vlada u Skoplju u više je navrata nudila pregovore Grčkoj, ali joj je svaki put bilo rečeno da nema mjesta kompromisu, da se riječ Makedonija mora ispustiti iz naziva nove države. Ovoga tjedna stajališta su se izmijenila. Sada je grčki premijer Mitsotakis predložio kompromis rekavši 'da bi se moglo razgovarati o članstvu u UN, ako bi nova država pristala na privremeno ime Bivša jugoslavenska republika Makedonija, dok o konačnoj verziji imena ne odluči međunarodna arbitraža. Ovaj put ponudu je odbacio predsjednik Gligorov koji je naglasio 'da se o svemu može razgovarati, osim o nazivu Republika Makedonija'. O članstvu Makedonije u UN za sada nije raspravljalo Vijeće sigurnosti. Ali, nedavna zbivanja ojačala su pregovarački položaj Republike, posebice je važan napredak Makedonije u međunarodnim ustanovama. Promatrači UN poslani su u Makedoniju kako bi nadzirali njezine granice, dok su Svjetska banka i Europska banka za obnovu i razvoj, sa sjedištem u Londonu, u načelu odlučile otvoriti mogućnost pružanja zajmova Makedoniji. I važni regionalni pothvati bitno su popravili dugoročne izglede Makedonije. Prema nedavnom postignutom sporazumu s Bugarskom, bit će izgrađen plinovod s kojim će se u Makedoniju dostavljati plin. Jučer je turski predsjednik Turgut Oezal, prilikom posjeta Skoplju, najavio izgradnju dalekovoda. No, najzanimljiviji projekt zasigurno je onaj koji obuhvaća Albaniju, Makedoniju, Bugarsku i Tursku i u okviru kojega bi se izgradila auto-cesta, koja bi povezivala albansku luku Drač s Istanbulom. Za Makedoniju to predstavlja dobrodošlu mogućnost prekida gotovo potpune ovisnosti o grčkoj luci Solunu. Dakako, ni Srbija ni Grčka neće biti oduševljene prometnicom koja presijeca Balkan kroz Makedoniju, zemlju koja bi, unatoč njihovu protivljenju uskoro mogla biti međunarodno priznata", kaže George Fodor u svom prilogu. (BBC) FRANCUSKA LE FIGARO (18. II. 1993.) "Grčku je ponovno zatekao Balkan" Dopisnik iz Atene Claude Lorieux izvješćuje kako se "u Grčkoj ponovno probudio strah od Turaka", te da posjet balkanskim zemljama turskoga predsjednika Turguta Ozala ništa nije riješio. Taj strah, ističe Lorieux, "nastao je u vrijeme pet stoljeća otomanske okupacije". Autor dodaje da su "pad željeznog zastora koji je prolazio na manje od sto kilometara od Soluna i raspad jugoslavenske federacije dali nove argumente opsjednutima 'turskom opasnošću'". Među ostalim autor ističe i da se, "što se jugoslavenske krize tiče, Atena boji dviju stvari: širenja rata, prvo na Kosovo, i dolaska izbjeglica iz tog rata". Virginie Tsouderos, pomoćnica ministra vanjskih poslova, žali što je "Slobodan Milošević htio novim nepravdama ispraviti nepravde učinjene srpskom narodu". Grčke medije, dodaje Lorieux, "ne zanimaju baš mnogo logori, silovanja i drugi srpski zločini u Bosni i Hercegovini. U grčkom ministarstvu vanjskih poslova 'ne znaju' je li Atena skrenula pozornost Slobodanu Miloševiću na kršenja ljudskih prava. 'Grci se dive Srbima jer se odupiru sami', komentira liberalni profesor. Iz Atene se Bosna i Hercegovina čini dalekom. Naprotiv, bivša jugoslavenska Makedonija - glavni grad Skoplje - vrlo je blizu". Pišući zatim o problemu imena Makedonije, ustrajavanju Grčke na tome da Makedonija promijeni ime, Lorieux postavlja pitanje "što bi spriječilo Grčku da zatraži neke dijelove bivše jugoslavenske Makedonije ili Albanije? Tamo žive njezine manjine. Grčka pravoslavna crkva rijetko propušta priliku da podsjeti na njihovu sudbinu, a kralj Konstantin iz progonstva govori o veličini helenizma. Yannos Papantniou, izaslanik Pasoka i bivši ministar, odgovara: 'Grčke su vlade jedna za drugom poštivale jedno apsolutno načelo: ne osporavati pravo i granice'. Kad ne bi bilo tako, dodaje, 'Turci bi povukli pitanje Egejskoga mora'". Na kraju dopisnik još dodaje izjavu Virginie Tsouderos koja ističe da bi Grčka, kad bi "intervenirala u Skoplju, izazvala novi balkanski rat. U igru bi ušle Bugarska i Albanija. A Turci bi nas mogli napasti u Trakiji". RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI (18. II. 1993.) Senad Hadžisejdović iz Sarajeva javlja: "Kao što se moglo i očekivati, odluka o povlačenju Visokog komesarijata za izbjeglice iz većeg dijela BiH, izazvala je burne rekcije u Sarajevu. Lanac reakcija objasnit ćemo ovako. Bosanska vlada smatra da je odluka gradskih vlasti da ne primaju humanitarnu pomoć od UNHCR, dok ona ne dođe u istočnu Bosnu, ispravna, ali da se odlukom gospođe Ogata zapravo kažnjava žrtvu. Gradonačelnik Sarajeva kaže 'da to nije njegova odluka već odluka predsjednika gradske vlade'. Predsjednik gradske vlade ljuti se na UNPROFOR. Mirovnjake smatra neozbiljnima. Starješine UNPROFOR-a jutros nisu htjele doći na sastanak u gradsku Skupštinu. General Morillon smatra 'da će građani Sarajeva bez humanitarne pomoći jednostavno umrijeti ili ih on mora evakuirati iz grada'. Građani Sarajeva isfrustrirani, razapeti između političkih igara i granata, sve to tumače kao još jednu igru preko njihovih leđa. Ljudi su ovdje i inače spremni da mnoge odluke tumače kao sastavni dio velikih svjetskih političkih zakulisnih igara. General Morillon je očito pogođen odlukom gospođe Sadako Ogata. Povlačenje UNHCR i nemoć UNPROFOR-a da uđe u ugrožena područja istočne Bosne, mogu označiti i definitivni kraj misije UNPROFOR-a ovdje. General Morillon mora priznati da su njegove humanitarne misije uspijevale vrlo rijetko, i to samo onda kada je to bilo po volji srpskih snaga. Druga odluka, koja ovdje izaziva i te kakve reakcije, jest odlazak zapovjednika drugoga korpusa Armije BiH Željka Kneza iz Tuzle u Zagreb, na jednu - rekli bismo - mirnodopsku funkciju, vojnog izaslanika BiH u Hrvatskoj. Zašto? Željko Knez je bivši starješina JNA, Hrvat po nacionalnosti, Bio je armijski zapovjednik u sredini koja se krajem 1990. na prvim višestranačkim izborima u BiH jedina odlučila za građansku, a ne nacionalnu opciju. Tuzlanski rudari i metalurzi nisu ni prije ni za vrijeme rata pali u nacionalnu euforiju. Zahvaljujući upravo takvoj zdravoj, bosanskoj opciji, ovi ljudi sa Željkom Knezom ostvarili su odlične vojne rezultate. Odbranili svoj grad, sačuvali ga od lopova i ratnih profitera i pokazali se kao najbolji model funkcioniranja jednog grada u ratnim uvjetima. Sam Knez je također odlučno odbijao svrstavanja u nacionalne okvire. Je li nekome smetao ovaj bastion građanstva i nadnacionalni i vojni vođa?" Stojan Cerović u svom javljanju iz Beograda kaže: "U redovima srpske oporbe sve se češće i javno govori o nužnosti stvaranja građanskog pokreta otpora, kao jedinog mogućeg načina za pariranje režimu koji se optužuje za postupnu fašizaciju Srbije. Tu ideju već nekoliko tjedana lansiraju vođe Koalicije DEPOS-a, ponajprije Vuk Drašković i Vojislav Koštunica. DEPOS se povukao i iz srpskog i iz jugoslovenskog parlamenta i za sada još nema odluke da li će se tamo vratiti. Neformalna koalicija socijalista i radikala svojim ponašanjem naprosto istjeruje oporbu iz parlamenta i nameće joj druga sredstva, ali čini se da još nitko nije počeo ozbiljnije razrađivati metode izvanparlamentarne borbe. Vuk Drašković zaprijetio je da prve iduće demonstracije neće biti mirne, ali ta prijetnja nema veliku težinu jer se oporba nema čemu nadati u sudaru s policijom i vojskom i bez dovoljne podrške naroda. Vjerojatnije je da će se oporba ipak odlučiti za sporiji i teži, ali u krajnjoj liniji djelotvorniji put otpora, bojkota i štrajkova. Demokratska stranka, koja je ostala u parlamentu, ne vjeruje ni u taj put i odbacuje ideju građanskog pokreta otpora, ali u parlamentu ionako malobrojni demokrati ne mogu biti ništa više od ukrasa na Miloševićevoj i Šešeljevoj vlasti. Oporbi u svakom slučaju nije ostalo mnogo izbora. Srbija nema nikakvih tradicija u organiziranju građanskog otpora, ali takvih tradicija nisu imali ni kosovski Albanci, pa ipak su se uspjeli srpskom režimu oduprijeti upravo na takav način. Srpska oporba imala bi od njih što naučiti". Marinko Čulić iz Zagreba javlja: "Usporedo s razgovorima što bi ih trebali u New Yorku voditi predstavnici Hrvatske i samoproglašene republike krajine, u Zagrebu je jučer održan još jedan hrvatsko-srpski susret. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman primio je predstavnike Srpske narodne stranke, jedine srpske stranke koja participira u političkom životu Hrvatske, i to participira toliko tijesno, da je njen predsjednik Đukić imenovan potpredsjednikom Sabora. Tim imenovanjem isposlovano je nešto što spada u bolje tradicije hrvatsko-srpskih odnosa. U svemu drugome ti su odnosi ispod te razine, a njihova perspektiva toliko je zamućena da je stvarno teško predvidjeti u kom pravcu će krenuti. Između ostaloga nejasno je tko danas predstavlja Srbe u Hrvatskoj. Đukić tvrdi da Hadžić nije legitimni predstavnik Srba, jer u tzv. krajini ne živi niti trećina ukupne srpske populacije u Hrvatskoj. No to je dvostruko klimava tvrdnja. Prvo, u krajini je sada znatno veći postotak Srba zbog slijevanja izbjeglica iz Hrvatske, a poslije i BiH. Drugo, sama Đukićeva stranka nema ni takvo dubiozno pravo predstavljanja jer za nju na izborima ne glasa ni toliko srpskih birača da uđe barem u lokalnu vlast. Sve to ne znači da Hadžićevoj garnituri ništa ne nedostaje sa stajališta legitimiteta. Suprotno, u jednome je taj legitimitet iz temelja osporen. Najveći dio te garniture, naime, došao je na vlast i to na svim razinama od lokalnih do državnih - imenovanjima ili, još češće, pučevima protiv vlasti koju su izabrali Srbi na prvim višestranačkim izborima 1990. To je i jedan od manje vidljivih, ali bitnih razloga sadašnjeg komešanja između Hadžićeve i Martić-Babićeve grupacije, jer je ova druga došla na vlast izborima, pa odnedavno traži da se raspišu novi. Ma koliko službena hrvatska politika demonizirala obje ove grupe, jasno je da se nekakva vododjelnica među njima mora povući, a najlogičnije je da to bude baš kako je tko došao na vlast. No, isto bi onda trebalo vrijediti za srpske stranke izvan krajine, dakle i za Đukićevu, koja sada zauzima najveći dio zakonski zajamčenih srpskih mjesta u Saboru, iako na izborima ostaje manje više neprimijećena. Ne može se reći da ta stranka ne poduzima ništa, pogotovo u posljednje vrijeme, da Srbe učini sigurnijima od birokratske samovolje, šikaniranja, pa i otvorenih progona. Po nekim podacima 200 000 Srba napustilo je Hrvatsku. No sve je to ispod razine potrebnog, jer je jasno da ključeve njihove sigurnosti drži sama hrvatska vlast. Zato, dok god ona izbjegava prepoznati prave predstavnike srpskog naroda u Hrvatskoj neće se moći ozbiljno govoriti o saniranju hrvatsko-srpskih odnosa, bez obzira na pozitivnu činjenicu što se oni opet rješavaju na realaciji Zagreb-Knin, a ne Zagreb-Beograd". RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW (18. II. 1993.) "Sueddeutsche Zeitung" objavio je komentar pod naslovom "Balkansko rješenje službenim putem" u kojem ironično pita "tko kaže da različiti mirovni planovi za BiH nisu bili učinkoviti. Barem jedan je cilj, doduše ne otvoreno priznani cilj, postignut. Naime, da se smanji zanimanje javnosti za zbivanja na Balkanu. Naročita svrha plana Vancea i Owena od četiri točke i plana Billa Clintona od šest točaka u tome je, naime, da se taj nesnosi rat potisne s prvih stranica i sakrije na zadnjim stranicama novina, gdje se objavljuje i o drugim već trajnim krizama, primjerice o Tadžikistanu, Karabahu ili Afganistanu. U svakom slučaju, znatno je bilo nezanimanje kojim je europska i američka javnost reagirala na najnovije strahote na ratnim poprištima. Tu se ispaćeno stanovništvo Sarajeva moralo poslužiti sa sredstvom štrajka glađu da bi u svijetu uopće svratilo pozornost na nedaće opkoljenih gradova na istoku Bosne". NJEMAČKA DIE WOCHE (18. II. 1993.) "Treba li njemačka vojska sudjelovati u intervenciji?" Osam osoba iz njemačkog javnog života zamoljeno je da se očituje prema tezi koja glasi: "Propala su sva međunarodna nastojanja za uspostavu mira u bivšoj Jugoslaviji. Zatajila je politika EZ, a zaštitne snage UN poslane u Bosnu odavno su postale igračkom u rukama srpskih agresora. Pasivnost međunarodne zajednice prema svakodnevnom ubijanju i tisućama silovanih bosanskih žena ravna je skandalu. Krvoproliću se može stati na kraj samo vojnom intervencijom pod pokroviteljstvom UN. Njemački je Wehrmacht u drugom svjetskom ratu počinio na Balkanu stravične zločine. Upravo ta njemačka krivnja govori u prilog sudjelovanju njemačke vojske u vojnoj intervenciji protiv Srbije. Njemačka ne smije zbog svoje povijesti stajati po strani kada je riječ o sprečavanju genocida." Prenosimo stajališta nekih od intervjuiranih osoba: Novinarka Jutta Ditfurth kaže: "Njemačka kao velesila želi uzeti pod svoje jedan veliki dio svijeta. Uvjet za veći profit i veći udio u svjetskoj vlasti jest sigurnost trgovačkih putova i sirovina. Stoga bi njemačka vojska trebala postati vojskom koja intervenira. Kako bi se opravdali ratni planovi, potrebno je zatrovati umove. 'Mirovna misija' nova je riječ za rat. Tvrdi se da odgovornost za njemačku povijest zahtijeva ratni angažman u bivšoj Jugoslaviji. Nakon zatajivanja Auschwitza to je nešto najbezočnije što sam čula." Ditfurthova nadalje optužuje njemačku vladu da je priznavanjem pojedinih republika bivše Jugoslavije pridonijela razbuktavanju nacionalizma. Gerhart R. Baum, zastupnik FDP-a i vođa njemačkog izaslanstva na konferenciji o ljudskim pravima UN, smatra da je Njemačka u specifičnom položaju kad je riječ o bivšoj Jugoslaviji: "Iako su stasali novi naraštaji i stvorena jedna nova demokratska Njemačka, na Balkanu su - i to ne samo kod starijih ljudi - živa sjećanja na okupacijski režim koji je sve do kraja rata vodio krvavu borbu s partizanima. Držim, dakle, da njemački angažman (...) barem u neku ruku prijeti izazivanjem novih napetosti." Pozivajući se na stajalište komisije o ljudskim pravima, Baum se zalaže za "utvrđivanje odgovornosti svakog pojedinog ratnog zločinca - od zapovjednika logora pa sve do političkih vođa". Za zastupnika CDU-a u Bundestagu, inače umirovljenog državnog tajnika za obranu, Petera Kurta Wuerzbacha "vojno je smislen jedino angažman njemačkih zračnih snaga" u sklopu združene europske intervencije. On smatra da bi i "uspjeh od 20 posto imao veliki politički i psihološki učinak. Srpski bi agresori uvidjeli da ne mogu nekažnjeno činiti sve i sva, a žrtvama bi se pokazalo da se ostatak svijeta napokon probudio." Što se tiče ukidanja embraga na uvoz oružja Wuerzbach drži da nije rješenje u davanju oružja bespomoćnima, već u tome da ga se "izbije iz ruku onima koji ga sada imaju i brutalno koriste". (Hina)vb 190326 MET feb 93