IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN BUTROSA-GALIJA (4)

ZAGREB, 12. veljače (Hina) III. ANALIZA OPCIJA 22. Razmatrajući mandat UNPROFOR-a, koji ističe 21. veljače 1993., Vijeće sigurnosti treba uzeti u obzir činjenicu da su snage znatno narasle, kako u broju tako i u opsegu i vrsti zadaća koje se od njih očekuju otkako su ustanovljene rezolucijom 743. Kao što sam istaknuo ranije u članku 2., UNPROFOR ima operativne odgovornosti u BiH, Makedoniji i Srbiji i Crnoj Gori (u vezi s rezolucijom 781), koje mogu biti produžene neovisno o odluci Vijeća glede izvornog mandata u Hrvatskoj. Od Vijeća se sada očekuje odluka hoće li (a) produžiti mandat snagama i hoće li (b), ako ga produži, izmijeniti ma koju od zadaća za koje je ovlastilo UNPROFOR u različitim republikama. 23. Mandat UNPROFOR-a u BiH, koji se sada temelji na rezolucijama 761, 776 i 781, mogao bi biti znatno promijenjen kad bude poznat ishod sadašnjih pregovora što ih vode supredsjedatelji Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Preporuke o tome moraju dakle pričekati ishod pregovora, pa ću ih iznijeti u posebnom izvješću. Preispitivanje mandata UNPROFOR-a u Makedoniji bilo bi preuranjeno, jer se on upravo počeo provoditi. Sadašnje izvješće se stoga, ponajprije usredotočuje na raspoložive opcije u vezi s mandatom UNPROFOR-a u Hrvatskoj. 24. Iako je nesuradnja lokalnih sprskih vlasti ozbiljno usporavala primjenu mirovnog plana UN što ga je odobrilo Vijeće sigurnosti, hrvatska ofenziva od 22. siječnja značajno je promijenila stanje na terenu. U nizu javnih izjava prije te ofenzive, a posebice u pismu predsjedniku Vijeća sigurnosti od 9. prosinca 1992. (S/24934), predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman izjavio je da spremnost njegove vlade da se suglasi s produženjem mandata UNPROFOR-a ovisi o napretku u brojnim pitanjima. Navodeći niz zahtjeva koji se tiču pitanja o kojima je srpska strana odbila surađivati ili o kojima sa Srbima nije bio moguć sporazum, on je tražio od Vijeća da povjeri UNPROFOR-u mandat provedbe silom "sličan onome u slučaju agresije protiv Kuvajta i nalik sadašnjem u Somaliji". Nakon ofenzive predsjednik Tuđman je javno rekao kako je njegova vlada spremna napasti UNPA u slučaju da UNPROFOR nije u stanju tamo ostvariti svoj mandat. Sa svoje strane srpsko vodstvo u UNPA ponovno je, kao odgovor na hrvatsku ofenzivu, naoružalo i mobiliziralo svoje snage i dobilo znatna pojačanja srpskih boraca iz drugih dijelova bivše Jugoslavije. Srpske su paravojne snage provalile u skladišta teškog oružja, koje je tamo bilo smješteno u skladu s mirovnim planom. Srpska je strana također odbila započeti pregovore s Hrvatskom ili vratiti teško oružje prije no što se hrvatske oružane snage povuku na položaje koje su držale prije ofenzive, u skladu s rezolucijom 802 Vijeća sigurnosti. Hrvatske vlasti, međutim, takvo povlačenje odlučno odbijaju. 25. Dodatno valja reći da su se promijenile i šire okolnosti u odnosu na one kakve su bile u vrijeme izrade i prihvaćanja mirovnog plana potkraj 1991. i početkom 1992. Plan je predviđao prijelazna rješenja do cjelovitog rješenja jugoslavenske krize. Vlada Hrvatske, kao suverene države članice UN, čiju neovisnost i teritorijalni integritet priznaje međunarodna zajednica, tvrdi da više ne postoji "cjelovito političko rješenje" o kojem bi se pregovaralo. Po mišljenju Zagreba jedino je otvoreno pitanje povratka UNPA i "ružičastih zona" pod hrvatski nadzor, pri čemu bi srpska manjina uživala prava zajamčena Ustavom Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i pravima etničkih zajednica te drugim relevantnim domaćim zakonima. S druge strane, srpsko vodstvo u UNPA odbija da su ta područja dio Hrvatske, a odbija i razgovore s tog polazišta, podsjećajući da je plan bio izričit kada je govorio da se njime ne prejudicira političko rješenje jugoslavenske krize. Oni nadalje tvrde da supotpisnici izvornog plana - predsjednik Srbije i jugoslavenske savezne vojne vlasti u Beogradu - više nemaju "locus standi" u područjima u kojima je raspoređen UNPROFOR. Mandat i raspored UNPROFOR-a sada se mora dogovoriti nanovo i oni inzistiraju da to bude s njima kao suverenom "republikom srpskom krajinom". Ova polazišta čine se nepomirljivima a to su postala još i više u atmosferi posvemašnjeg nepovjerenja i neprijateljstva stvorenog nedavnom hrvatskom ofenzivom. 26. U ovakvim uvjetima čini se da postoje tri opcije za mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj: a) produžiti mandat povjeren UNPROFOR-u rezolucijom 743 bez promjene; b) prilagoditi mandat; c) oduzeti UNPROFOR-u mandat u Hrvatskoj i ograničiti njegovo djelovanje na BiH i Makedoniju. Svaku od ovih opcija u nastavku kratko analiziram. 27. Što se tiče opcije (a) stalni predstavnik Hrvatske u UN je 10. siječnja 1993. govoreći po nalogu svoje vlade u Tajništvu (UN) jasno stavio do znanja da se njegova vlada može suglasiti s produženjem sadašnjeg mandata UNPROFOR-a samo ako se prije toga ostvare određeni ciljevi, kao što je navedeno u pismu predsjednika Tuđmana od 9. prosinca 1992. Stalni predstavnik je naglasio da UNPROFOR mora ostvariti napredak u pojedinim područjima - ponovnoj uspostavi hrvatske kontrole nad Masleničkim mostom i magistralom, zrakoplovnom lukom Zemunik i branom Peruča - što se nekoliko dana kasnije pokazalo da su ciljevi hrvatske vojne ofenzive. Njegova vlada zapravo od UNPROFOR-a traži ili da pregovorima dođe do rezultata, na što ne može prisiliti drugu stranu, budući da mirovne snage ovise o suradnji obiju strana, ili da riskira jednostranu vojnu akciju Hrvatske. Kao što nedavni događaji pokazuju, takva akcija može uspjeti ili ne, ali će sigurno umanjiti sposobnost UNPROFOR-a da pregovorima postigne rezultat koji hrvatska vlada želi. Mada ona ima određenih razloga da bude nezadovoljna opstrukcijama srpskog vodstva unutar izvornog mirovnog plana, njena je ofenziva imala razorne posljedice na suradnju UNPROFOR-a i lokalnih srpskih vlasti na svim razinama i izazvala dvojbe o tome je li uputno vraćanje na izvorni plan. 28. Opcijom (b) otvara se pitanje kojim bi promjenama UNPROFOR postao djelotvorniji. Prisila bi uključivala opasnost da UNPROFOR uđe u izravni sukob sa Srbima koji su, kao što sam već napomenuo, sada ojačani naoružanim skupinama različitih ekstremističkih grupa. Prisila bi također zahtijevala dodatne vojne snage i opremu, koja sada nije na raspolaganju UNPROFOR-u a i ne bi mogla biti upućena odmah nakon usvajanja takve rezolucije Vijeća sigurnosti. Samo usvajanje rezolucije o prisili ugrozilo bi sigurnost sada raspoređenog osoblja mirovnih snaga UN u UNPA, pa bi neke, možda većina zemalja čije jedinice sudjeluju u UNPROFOR-u mogle u tim okolnostima preispitati svoje sudjelovanje. Isto tako nije jasno da li bi dovoljan broj država članica bio voljan dati dodatne jedinice i opremu koju bi primjena sile iziskivala. Štoviše, može se osporiti da je prisila bitno u suprotnosti s prirodom i svrhom upućivanja UNPROFOR-a u Hrvatsku kao snaga za očuvanje mira radi provedbe plana na koji su pristale sve strane. 29. Alternativna promjena mandata bila bi, kao što predlaže srpsko vodstvo u UNPA, pretvoriti UNPROFOR u snage za razdvajanje koje bi bile raspoređene duž sadašnjih linija fronte, čime bi se spriječilo obnavljanje neprijateljstava. Ova je opcija razmatrana i odbijena u vrijeme kad se pripremao izvorni mirovni plan, jer se ocijenilo da bi se njome zamrznula vojna situacija koju hrvatske vlasti smatraju neprihvatljivom a za više stotina tisuća raseljenih osoba povratak njihovim kućama postao bi nemoguć. Zbog toga je malo vjerojatno da bi ta opcija dobila suglasnost hrvatske vlade. 30. Ako niti opcija (a) niti opcija (b) nisu izvedive čini se da je opcija (c) jedina koja nam preostaje. Međutim, povlačenje UNPROFOR-a iz UNPA sasvim bi sigurno dovelo do neobuzdane obnove neprijateljstava u tim područjima čime bi politički napori i materijalni resursi što ih je međunarodna zajednica ulagala u dokončanje sukoba, koji je bjesnio gotovo cijelu godinu prije raspoređivanja UNPROFOR-a, bili potpuno poništeni. (Hina) fp 121301 MET feb 93