IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN BUTROSA-GALIJA (3)

ZAGREB, 12. veljače (Hina) II. ISPUNJENJE MANDATA UNPROFOR-A A. Hrvatska 12. Tijekom prvih 11 mjeseci svoga rada UNPROFOR je stekao različita iskustva. Svoj prvi uspjeh u Hrvatskoj ostvario je kad je osigurao potpuno povlačenje JNA s područja te republike uključujući i poluotok Prevlaku a u skladu s rezolucijama 743 i 779. Sve do četvrtog tjedna u siječnju 1993. moglo bi se također reći da je nazočnost UNPROFOR-a pomogla u sprečavanju ponovnog izbijanja neprijateljstava u UNPA i "ružičastim zonama". Međutim, kao što sam naglasio u više svojih dosadašnjih izvješća Vijeću (S/24848, članci 10-20 i 44-65; S/24600, članci 4-22; S/24353, članci 2-10 i S/24188) UNPROFOR je bio onemogućen, zbog nesuradnje lokalnih srpskih vlasti, da demilitarizira UNPA i razoruža srpsku teritorijalnu obranu i paravojne snage u tim područjima i u "ružičastim zonama". Lokalne su srpske vlasti tvrdile da im je nemoguće provesti potpunu demilitarizaciju zbog službenih i javnih prijetnji hrvatskih vlasti da će pribjeći uporabi sile, kao i čestih slučajeva kršenja vatre i učestalih vojnih upada. 13. UNPROFOR zbog toga nije mogao stvoriti uvjete mira i sigurnosti koji bi omogućili dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima u tim područjima. Također nije mogao uspostaviti nadzor nad granicom što je traženo rezolucijom 769, mada su pregovori o tome trebali biti nastavljeni upravo kada su se zbili događaji opisani u sljedećem članku 14. Unatoč svim naporima UNPROFOR-a, nisu s uspjehom ostvareni civilni ciljevi njegova djelovanja, posebice napori civilne policije UN da spriječi diskriminaciju i zloupotrebe ljudskih prava stanovništva UNPA. Kao što sam u više navrata izvijestio Vijeće, gotovo tijekom cijele prve godine mandata UNPROFOR-a u mnogim dijelovima četiri sektora vladala je atmosfera straha i nasilja. Od studenoga 1992. prilike su se međutim, osim na nekim mjestima, poboljšale. Očuvanje reda i zakonitosti bilo je postupno uspostavljano uz reorganizaciju i ponovno razmještanje lokalne policije. Slučajevi nošenja "dugog" oružja, čime se krši dogovoreno, uglavnom su nestali i u siječnju 1993. takvo oružje su nosili samo pripadnici "pogranične milicije". Srpske su vlasti obavijestile UNPROFOR da će i oni biti razoružani kad budu sigurni da im UNPROFOR može pružiti potpunu zaštitu od hrvatskih napada preko linije sukoba. 14. Hrvatska vojska je 22. siječnja 1993. počela granatirati Maslenicu i druge dijelove na jugu sektora Jug i susjedne "ružičaste zone" krećući u ofenzivu koja je rezultirala pogibijom dvojice i ranjavanjem četvorice vojnika UNPROFOR-a. Hrvatska je vlada izjavila da je tu akciju poduzela jer je bila nezadovoljna sporim tijekom pregovora o brojnim gospodarskim objektima unutar ili u blizini UNPA i "ružičastih zona". (Ovo se pitanje postavlja od rujna 1992. kad su supredsjedatelji zahtijevali u Beogradu od predsjednika Ćosića, premijera Panića i predsjednika Miloševića da svojim utjecajem pomognu rješenju tih pitanja. Mada je bilo teško postići neki napredak, nakon intenzivnih napora UNPROFOR-a bio je dogovoren sastanak, koji se trebao održati upravo u tjednu kad je započeo napad.) Hrvatska je vojska 27. siječnja 1993. napala i zaposjela branu Peruča. Srbi su na hrvatsku ofenzivu odgovorili provaljivanjem u brojna skladišta u UNPA, koja su inače pod zajedničkom (UNPROFOR i Srbi) kontrolom, i uzimanjem oružja, uključujući i teškog. 15. Borbe se na raznim mjestima duž nove linije sukoba i sada nastavljaju, a obje strane dovode pojačanja i učvršćuju svoje položaje. I u drugim sektorima napetost je velika. UNPROFOR je upozorio hrvatsku vladu i srpske vlasti da ne započinju nove sukobe u UNPA. UNPROFOR je također nastojao ograničiti štetu uzrokovanu nedavnom hrvatskom ofenzivom i neprekidno je upućivao svoje predstavnike u Zagreb, Zadar, Knin i Beograd kako bi spriječio širenje sukoba i ostvario prekid vatre u skladu s rezolucijom 802 Vijeća sigurnosti od 25. siječnja 1993. Što se tiče te rezolucije hrvatska je vlada 26. siječnja izvijestila zapovjednika UNPROFOR-a da će povući svoju vojsku, ali ne i policiju, iz navedenih područja, nakon što Srbi ispune niz zahtjeva. Srbi su sa svoje strane izjavili da se Hrvatska mora povući na svoje položaje od prije 22. siječnja, a da se tek potom može razmotriti primjena ostalih zahtjeva iz rezolucije. 16. Kao što sam već 27. siječnja izvijestio Vijeće, hrvatska ofenziva pobudila je srpsku odbojnost prema UNPROFOR-u, jer se lokalno srpsko vodstvo osjeća "izdanim" smatrajući da ih UNPROFOR nije zaštitio. Oni posebnice okrivljuju UNPROFOR za svoje gubitke na početku ofenzive, jer nisu imali na raspolaganju teško naoružanje koje je predano UNPROFOR-u u skladu s mirovnim planom. Ovi su događaji ozbiljno narušili stupanj povjerenja koje je polako izgrađivano, a proces pregovaranja što ga je mukotrpno i uz napore razvio UNPROFOR bio je prekinut. 17. Ovi su događaji povećali opasnost za sigurnost osoblja UNPROFOR-a u području sukoba kao i drugdje u UNPA i "ružičastim zonama". Zapovjednik snaga neprekidno razmatra moguće mjere kojima bi se zaštitili pripadnici UNPROFOR-a od ovih prijetnji, kao i drugih koje se mogu pojaviti kao rezultat neočekivanoga razvoja na cijelom području misije. U međuvremenu vladama čije jedinice sudjeluju u misiji dopušteno je da prema svojoj želji dodatnom opremom ojačaju svoje postrojbe, kako bi unaprijedili njihovu sposobnost samoobrane. B. Bosna i Hercegovina 18. U Bosni i Hercegovini, gdje je mandat UNPROFOR-a ograničeniji, uspjelo se održati otvorenim sarajevski aerodrom unatoč prekidima do kojih je dolazilo nakon napada na humanitarne zrakoplove. U razdoblju od 3. srpnja 1992. do 31. siječnja 1993. humanitarnim zračnim mostom, što ga je organizirao UNHCR uz zaštitu UNPROFOR-a, sa 2.476 letova dopremljeno je 27.450 tona hrane, lijekova i druge pomoći. Zaštita humanitarnih konvoja kroz BiH u skladu s rezolucijom 776 bila je stalno onemogućivana zaprekama, miniranjem, napadima i odbijanjem pojedinih jedinica, posebice, mada ne isključivo bosanskih Srba, da surađuju s UNPROFOR-om. Pa ipak, od studenoga 1992., kada su raspoređeni dodatni bataljuni UNPROFOR-a s tom zadaćom, do siječnja 1993. kopnenim je putem do 110 mjesta širom BiH za oko 800.000 ljudi dopremljeno oko 34.600 tona pomoći. 19. Nastojanja UNPROFOR-a u BiH obilježava i žalosna tendencija tamošnje vlade da za sve nedostatke, stvarne ili izmišljene, okrivljuje UNPROFOR. Kritika djelovanja UNPROFOR-a u toj republici uglavnom je usmjerena na to što nije ispunio ciljeve za koje međutim niti je imao mandat, ni ovlasti, ni opremu, ljudstvo ili financijska sredstva. Brojni su slučajevi da je UNPROFOR bio izložen napadima vojske BiH i vlade, bilo javnim izjavama, priopćenjima ili, što je ozbiljnije, silom. U namjernim napadima na osoblje UNPROFOR-a ubijena su šestorica vojnika, a ranjeno ih je više od 100 dok su obavljali dužnosti u toj republici. Unatoč službenim prosvjedima UNPROFOR-a vlada BiH nije poduzela ništa da otkrije i kazni osobe odgovorne za te napade. (Informacije o žrtvama među osobljem UNPROFOR-a na cijelom području njegova djelovanja pridodane su ovom izvješću u aneksu II.) 20. Čini se da su sve tri strane kršile ukupno u oko 400 navrata zabranu vojnih letova u zračnom prostoru BiH. Učestalost kršenja znatno je smanjena pa tako tijekom četiri tjedna prije 8. veljače 1993. prosječno dnevno nije bilo više od 2 slučaja. Jasno je stoga da je zabranom postignut temeljni cilj, a to je spriječiti korištenje zračnih snaga u oružanim sukobima u republici. Promatrači UNPROFOR-a i nadzor AWACS-ima, što ih je na raspolaganje dao NATO, nisu dali podatke da je ma koja strana obavljala borbene letove ili napadala iz zraka otkako je Vijeće odlučilo o zabrani. C. Makedonija 21. Spoznaje UNPROFOR-a u Makedoniji suviše su ograničene da omoguće bilo kakve zaključke o ostvarivosti tog mandata i djelotvornosti snaga u prvoj preventivnoj operaciji u povijesti mirovnih snaga UN. (Hina) fp 121202 MET feb 93