Telefonsko istraživanje koje su provele psihologinje Sveučilišta u Zadru na reprezentativnom uzorku od 600 punoljetnih građana, pokazuje da se 86 posto sudionika osjeća donekle ili potpuno ugodno u blizini djece s teškoćama u razvoju.
Njih 93 posto ostvaruje s njima kontakt pri konkretnom susretu, a 70 posto izjavljuje da nema nikakvu socijalnu distancu prema djeci s tom vrstom teškoća.
Žene se, u odnosu na muškarce, osjećaju ugodnije u njihovoj blizini. Osobe nižeg obrazovanja i starije dobi izražavaju veću socijalnu distancu, ali stariji sudionici pri kontaktu otvorenije pristupaju djeci s teškoćama u razvoju, kaže se.
Stav prema djeci s teškoćama u razvoju uvelike je određen znanjem, pri čemu građani s najmanje znanja imaju najizraženiju socijalnu distancu, doživljavaju najveću razinu neugode pri susretu s djecom s teškoćama te rjeđe ulaze u kontakt ili ga iniciraju.
Rezultati istraživanja ohrabruju i pokazuju da u Hrvatskoj postoji pozitivan trend promjene stavova prema djeci s teškoćama u razvoju, no treba uzeti u obzir i oblik predrasude. Tradicionalni oblik uključuje otvoreno iskazivanje negativnih stavova, dok moderni uključuje odbijanje iskazivanja predrasuda zbog njihove društvene nepoželjnosti, napominju autorice.
To su Marina Vidaković, Matilda Nikolić Ivanišević, Andrea Tokić, Jelena Ombla i Ana Slišković, sve angažirane na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru.
Pozitivni stavovi vidljiviji su kod mlađih, a negativni kod starijih osoba, što je zacijelo utjecaj inkluzivnog odgoja i obrazovanje koji se u Hrvatskoj njeguju posljednjih tridesetak godina, ocjenjuju.
Zanimljivo je i sasvim neočekivano da se (ne)imanje djeteta s teškoćom u obitelji nije odrazilo na stavove građana, ističe se. Naime, vlastito dijete s teškoćama imalo je 5,7 posto sudionika, 7,1 posto imalo je dijete s teškoćama u užoj, a 8,1 posto njih u široj obitelji.
Unatoč nedostatcima, istraživanje ukazuje na prihvaćanje djece s teškoćama u razvoju u hrvatskom društvu te ističe ulogu znanja i kontakta u borbi protiv stigmatizacije ranjivih skupina. Rezultat još jednom sugerira da je ulaganje u znanje najefikasnije način mijenjanja stavova i okosnica za kreiranje intervencijskih strategija, ističe se.