Cilj radionice kojom se obilježio Međunarodni dan osoba s invaliditetom, Međunarodni dan ljudskih prava i 70 godina donošenja Deklaracije o ljudskim pravima, bio je osvijestiti obrasce izvještavanja koji nisu u skladu sa zahtjevima Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i naznačiti koji bi bili prikladniji načini uz što više konkretnih primjera i uključivanje samih osoba s invaliditetom, ali i stručnjaka iz Velike Britanije.
"Naš stav prema određenoj grupi ljudi odražava se već u nazivu kojim ih oslovljavamo. Nejednaki tretman odnosno diskriminacija počinje već u imenu kojim smo, možda i nehotice, neku osobu u startu označili invalidnom, odnosno manje vrijednom, hendikepiranom, kojoj nešto nedostaje i time je sveli na njezin nedostatak umjesto da je doživimo kao osobu koja ima neke poteškoće, ali ujedno ima sposobnosti, želje i potrebe poput svih nas", kazala je savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Branka Meić Salie.
Dodala je da kako se svijest društva mijenja i razvija, a to se odražava i u načinu oslovljavanja osoba s invaliditetom. "Iako postoje prihvaćeni termini, u hrvatskom medijskom prostoru i dalje su prisutni termini osobe s posebnim potrebama, invalidi, hendikepirane osobe i mnogi drugi koji dodatno stigmatiziraju i diskriminiraju", istaknula je Meić Salie.
Zbog svega toga je prihvaćeni termin osoba s invaliditetom, a za djecu - djeca s teškoćama u razvoju. Uz navedeno, preporuča se korištenje termina: osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, osoba s teškoćama u kretanju umjesto invalidi prikovani uz kolica, osoba oštećena vida, osoba oštećena sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom.
Termin retardiran u kolokvijalnom govoru je dobio izrazito pogrdno značenje, stoga se umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe preporuča korištenje termina osobe s intelektualnim teškoćama; te korištenje termina osobe s psihosocijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici.
"Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom invaliditet nije samo oštećenje koje osoba ima, nego je rezultat interakcije oštećenja osobe (koje nije samo tjelesno oštećenje kao najvidljivije) i okoline. Drugim riječima, društvo je to koje svojom neprilagođenošću stvara invaliditet, ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika podrške može ukloniti", istaknula je Meić Salie.