Uobičajeno mnogi mladi redatelji teško dolaze do novaca za prvi dugometražni film, nitko ne želi financirati njihov projekt jer se još nisu dokazali, a tako je bilo i sa Sigurđssonom kada je htio snimiti "Bilo kojim putem" (2011.), priču o dvojici kolega koji se zbližavaju u svojevrsnoj izolaciji, u trenutku vlastitih životnih prekretnica.
Osim novaca bio je ograničen i s vremenom - imao je samo šesnaest dana za snimanje zbog čega je morao napraviti temeljite pripreme, osobito s glumcima s kojima je tjedan dana prije imao probe na samim lokacijama.
"Taj film u potpunosti nose glumci, o njima je ovisilo hoće li uspjeti ili ne, pa sam ih odveo na lokacije gdje su mogli na miru, bez ostatka ekipe, zajedno sa mnom i snimateljem donijeti puno kreativnih odluka, kako bismo izbjegli moguće probleme kada krene snimanje", objasnio je Sigurđsson na masterclassu, održanom na Akademijinoj sceni F-22.
Isti proces ponovio je i u sljedećim filmovima jer su mu mnogi glumci rekli da ne vole što se sve uvijek snima na brzinu i bez proba, a njima je potrebno da se prije same scene sužive s prostorom u kojemu se radnja događa i s kojim se žele povezati.
Film je koštao ukupno 150 tisuća eura, od čega 50 tisuća za snimanje, a sto za dovršetak. "Obično se za film na Islandu potroši oko dva milijuna eura, mi smo svoj snimili za manje od deset posto tog iznosa", rekao je.
Kako ni oni ni producenti nisu bili iskusni film je, kaže Sigurđsson, imao vjerojatno najgori prvi vikend prikazivanja ikad, samo 167 gledatelja, no nakon San Sebastiana počeo je dobivati pozive i za druge filmske festivale, prikazan je na njih više od pedeset diljem svijeta.
"Bila je to velika škola za mene u kojoj sam naučio kako nedostatak financija pretvoriti u nešto dobro, jer kada radite s tako ograničenim sredstvima morate biti jako kreativni da biste ostvarili svoju ideju", naglasio je.
Moj je film dosta tiši od svoje američke verzije
Iako mu je rečeno da njegov film vjerojatno nikada neće doživjeti američki remake jer nije poput popularnih nordijskih noir i kriminalističkih filmova, to se ipak dogodilo dvije godine kasnije u Teksasu, gdje je snimljen pod nazivom "Prince Avalanche".
Film, u kojem glume Paul Rudd i Emile Hirsch, prikazan je na festivalu Sundance, a na Berlinaleu je dobio nagradu za najboljeg režisera (David Gordon Green).
Sigurđsson kaže da je film prilično vjeran originalnom scenariju, no estetski je drugačiji i ima američki humor, koji je 'glasniji i izravniji' od islandskog.
"Moj film je ipak dosta tiši, na mnogo načina. Jedva sam čekao pogledati ga, no prvi put mi je to bilo prilično neobično, kao da gledam bivšu djevojku s novim dečkom. Tek drugi put sam stvarno uživao", rekao je.
Američka verzija pomogla mu je da više ljudi čuje za njegov film, ali i otvorila vrata za financiranje drugog filma, "Pariz sjevera", koji je snimio 2014. s većim proračunom, od oko milijun eura, kao koprodukciju Danske, Francuske i Islanda.
Prije godinu dana premijerno je predstavio svoj treći dugometražni film, crnohumornu komediju o susjedskom sukobu zbog stabla, "Kucni u drvo", koja je igrala i u hrvatskim kinima.
Ta je koprodukcija imala budžet od oko dva milijuna eura, prikazana je na Venecijanskom filmskom festivalu, a bila je i islandski kandidat za Oscara.
Sada radi na televizijskoj seriji i na svom prvom filmu na engleskom jeziku, za koji je Sigurđsson samo rekao da će se djelomično odvijati na Islandu i vjerojatno biti skuplji od njegovih dosadašnjih radova. "Bit će to romantična komedija i psihološki triler o strahu od letenja.", najavio je.
Hafsteinn Gunnar Sigurđsson rođen je u Reykjaviku 1978. godine, a studirao je scenarij i režiju na sveučilištu Columbia u New Yorku. Prije šest godina uvršten je na popis časopisa Variety kao jedan od deset najboljih europskih redatelja na koje treba obratiti pozornost.