Čelnici će razgovarati o provedbi 20 konkretnih inicijativa usmjerenih na jačanje gospodarstva, borbu protiv korupcije, poboljšanje upravljanja. EU želi povećati svoju popularnost u tim zemljama nudeći veće mogućnosti u, primjerice, programu razmjene studenata Erasmus+, financijsku pomoć malim i srednjim poduzećima, a razmatra se i mogućnost smanjenja cijena roaminga za korištenje mobilnih telefona. U završnoj deklaraciji, za razliku od ranijih summita, ne bi se trebale spominjati teme koje mogu izazvati nove napetosti.
Istočno partnerstvo pokrenuto je 2009. kao zajednička inicijativa između EU-a i šest istočnoeuropskih i južnokavkaskih zemalja partnera: Armenije, Azerbajdžana, Bjelarusije, Gruzije, Moldavije i Ukrajine. To je istočna dimenzija Europske politike susjedstva (EPS), u sklopu koje EU nastoji jačanjem politike i gospodarske suradnje pridonijeti stabilnosti na svojim istočnim i južnim granicama.
Sastanci na vrhu organiziraju se svake dvije godine, a na njima se donose političke smjernice za daljnji razvoj Istočnog partnerstva. Ovo je prvi summit koji se održava u Bruxellesu. Prvi je održan u Pragu 2009. , drugi u Varšavi 2011., zatim 2013. u Litvi i 2015. u Rigi.
Ostao je upamćen summit u Vilniusu, 2013. godine kada je tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič u posljednji trenutak odbio potpisati sporazum o pridruženom članstvu s EU-om i odlučio se okrenuti Rusiji.
Tada su se proeuropski Ukrajinci okupili na kijevskom trgu Majdanu na masovnim prosvjedima, koji su trajali mjesecima, protiv proruske Janukovičeve vlade, što je kasnije prozvano "Revolucijom dostojanstva".
Nakon pada proruskog režima predsjednika Janukoviča u veljači 2014., Rusija je sljedeći mjesec anektirala ukrajinski poluotok Krim. Ubrzo nakon toga, na istoku Ukrajine buknuo je oružani sukob jer su se proruski stanovnici toga dijela zemlje usprotivili uz pomoć Rusije europskoj orijentaciji Ukrajine.
Zemlje Istočnog partnerstva podijeljene su u dvije skupine - Ukrajina, Gruzija i Moldavija imaju euroatlantske aspiracije, dok Armenija, Azerbajdžan i Bjelorusija nemaju takvih ambicija.
Ni u Europskoj uniji nema konsenzusa oko europske perspektive tih zemalja. Trenutačno jedino preostale zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije i Albanija imaju podršku EU-a za članstvo, dok za zemlje Istočnog partnerstva takve suglasnosti nema.
U nacrtu završne deklacije pripremljene za ovaj summit pažljivo su izbjegnute sve teme koje bi mogle stvoriti nove napetosti. Tako se uopće ne spominje sukob koji su pokrenuli proruski separatisti na istoku Ukrajine, kao ni aneksija Krima, koja je snažno osuđena na prethodnom summitu 2015. godine u Rigi, a ni brojni sukobi u dijelovima tih zemalja za koje Zapad optužuje Rusiju.
Ipak, iako se izrijekom ne govori o tome, i nad ovim summitom lebdi pitanje djelovanja Rusije u zemljama koje ona smatra svojom sferom utjecaja kao i rusko mješenja u izborne procese u pojedinim zemljama.
Britanska premijerka Theresa May izjavila je bez uvijanja po dolasku na summit da "treba imati otvorene oči u pogledu djelovanja neprijateljskih država poput Rusije koje ugrožavaju potencijalni rast naših istočnih partnera i pokušavaju uništiti našu kolektivnu snagu".