Autor knjige Marko Buljevac istaknuo je da je u kvalitativnom istraživanju koje je provedeno od veljače do srpnja 2015. na području Zagrebačke županije sudjelovao 21 sudionik, od čega osam osoba s invaliditetom - četiri muškarca i četiri žene u dobi od 21 do 65 godina. Radi se o osobama s duševnim smetnjama ili s intelektualnim teškoćama.
Istraživanje je predstavljeno kroz tri tematske cjeline temeljem utvrđivane perspektive - korisnika, stručnjaka te samih udomitelja i njegovatelja.
Nasilje nad korisnicima udomiteljstva i obiteljskih domova s invaliditetom dominantna tema
Iz perpektive korisnika udomiteljstva, nasilje nad korisnicima udomiteljstva i obiteljskih domova s invaliditetom je tema koja se pokazala dominantnom, a manifestiralo se kroz tjelesno i psihičko nasilje, ne samo od članova obitelji udomitelja, već i službenih osoba.
Njihova iskustva ukazuju na doživljena ograničavanja, ponekad i osporavanja u vršenju određenih aktivnosti i izbora, sudjelovanja u odlučivanju o određenim aspektima života te sudjelovanja u odabiru mjesta stanovanja. Korisnicima je osporavano pravo izbora i pravo na primjerene životne standarde.
Neadekvatna zdravstvena skrb utemeljena je na izostanku privatnosti korisnika. Sudionici su doživjeli i osporavanje prava na komunikaciju i pristup informacijama, odnosno nije im dozvoljen pristup internetu ili vlastitom mobitelu.
Doživljeno kršenje prava se u većini opisanih slučajeva temeljilo na nepoštivanju dostojanstva, autonomije, slobodnog izbora i neovisnosti korisnika te nepristupačnosti i nepostojanju resursa zajednice.
Udomiteljstvo u lokalnim zajednicama bez sadržaja rezultira nemogućnošću neovisnog življenja
Autorica Marina Milić Babić istaknula je da stručnjaci sudionici u ovom istraživanju percipiraju da se osobe smještava u udomiteljske obitelji i obiteljske domove u mjestima koja su izolirana i bez sadržaja, što znači da ne postoji preduvjet za uključivanje u život u zajednici i neovisno življenje.
Sudionici ističu i da dio udomitelja krši obveze koje su preuzeli samom skrbi o osobi s invaliditetom.
Kao jedan od razloga nepoštivanja ljudskih prava navedeno je, istaknula je Milić Babić, nepostojanje standarda kvalitete udomiteljstva, što je izravno povezano s neodgovarajućom formalnom podrškom namijenjenom udomiteljima i korisnicima.
"To se ogleda kroz nepoštivanje prava na izbor mjesta stanovanja korisnika jer ne postoji više alternativa smještaja korisnika. Nedostatak sustavne podrške udomiteljstvu rezultira prepuštenošću korisnika i udomitelja samima sebi, ali i stručnjaka", naglasila je. Stoga su, dodala je, neki od sudionika opisali da je udomiteljstvo nejnepoželjniji oblik smještaja odraslih osoba s invaliditetom jer zbog svog ustroja onemogućuje realizaciju mnogih ljudskih prava osoba s invaliditetom.
Intenzitet procesa deinstitucionalizacije nametnuo problem kapaciteta za podršku osobama s invaliditetom
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak kao glavni razlog što se krenulo u područje istraživanja poštivanje prava osoba s invaliditetom smještenih u udomiteljskim obiteljima navela je njihove pritužbe, koje su, naglasila je, ukazivale na kršenje prava.
"Usmjerenost na socijalnu integraciju i neovisno življenje osoba s invaliditetom koja posljednjih godina determinira sustav socijalne politike u Hrvatskoj rezultirao je i zamahom procesa deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi, ponajprije za osobe s intelektualnim oštećenjima, a onda i za osobe s mentalnim oštećenjima. Intenzitet ovog procesa u prvi je plan nametnuo problem kapaciteta za podršku osobama za život u zajednici, a nedostatak stambenih kapaciteta i profesionalne podrške nastoji se prevladati uslugom udomiteljstva", kazala je Slonjšak.
Ocijenila je da bi rezultati istraživanja kvalitete udomiteljstva trebali biti podloga za drugačije planiranje cjelokupne politike deinstitucionalizacije, usmjerene prvenstveno na razvoj podrške neovisnom življenju kroz stanovanje uz podršku i jačanje usluga za podršku životu u zajednici.