Hrvatska još nema registar reumatskih bolesti pa se ne zna ni koliko je djece oboljele od dječjeg artritisa, no pretpostavlja se da puno slučajeva ostaje neprepoznato i nedijagnosticirano, ustvrdio je Miroslav Hajraček, predstojnik Klinike za pedijatriju KBC-a Sestara milosrdnica, u kojoj je prošle godine pregledano oko 2000 djece sa sumnjom na tu dijagnozu.
"Na radionicama educiramo liječnike u primarnoj zaštiti da što prije prepoznaju oboljele", rekao je Hajraček te istaknuo kako se u KBC-u Sestara milosrdnica s dijagnozom dječjeg artritisa "odmah dolazi na red i nema liste čekanja".
Djeci upućenoj dječjem reumatologu na raspolaganju su sve metode liječenja kao i u drugim zemljama EU, a da je riječ o "moćnim terapijama" svjedočio je pedijatar Lovro Lamot, predstavivši najnovija istraživanja po kojima će oko 40 posto djece biti trajno izliječeno od artritisa, koji se do nedavno smatralo kroničnom i neizlječivom bolešću.
Nikada se nije dogodilo da dijete s dijagnozom artritisa u KBC-u Sestara milosrdnica nije dobilo potreban lijek, iako je riječ o skupoj terapiji, istaknuo je Hajraček.
Problemi s neprepoznavanjem i pogrešnim dijagnosticiranjem te bolesti, kaže, postoje i u drugim zemljama EU, a po nekim pokazateljima, zdravstvena skrb za oboljelu djecu u Hrvatskoj funkcionira bolje nego u Norveškoj, u kojoj se šest mjeseci čeka na pregled dječjeg reumatologa.
Majka oboljele djevojčice: U Klaićevoj nisu znali postaviti dijagnozi
No, neku "drugu stranu" hrvatskog zdravstvenog sustava na simpoziju je otkrila Željka Anić, majka petipolgodišnje djevojčice oboljele od dječjeg artritisa, ispričavši dugotrajan put koji je prošla dok se njezinoj kćeri nije uspostavila prava dijagnoza u KBC-u Sestara milosrdnica. A "šetala je", kaže, od pedijatrice, koja ju "nije doživljavala", do Hitne u Klaićevoj, gdje nisu znali postaviti dijagnozu za "ogromno, otečeno koljeno, toplo na dodir".
"Hitni prijem u našoj najpoznatijoj bolnici za djecu u Zagrebu apsolutno je nehuman, čeka se satima, u gužvi s djecom koja imaju visoke temperaturu. Nisu uspjeli postaviti dijagnoza iako sam tamo išla svakih šest dana. Rekli su mi da nema vidljive traume i neka idem doma", ispričala je majka bolesne djevojčice, koja je, u dobi od jedne i pol godine, s ogromnim otečenim koljenima sve više šepala.
Tek nakon što je postavila pitanje "tko će odgovarati ako stvari krenu po zlu" poslali su je u bolnicu u Vinogradskoj, gdje je prvi put postavljena prava dijagnoza.
Danas nakon četiri godine biološke terapije njezina je kći sasvim normalna djevojčica bez ikakvih ograničenja u pokretima, rekla je Anić, ogorčena zbog "izostanka suradnje s pedijatrima, bezosjećajnosti i nedostupnosti liječnika te niza administrativnih prepreka s kojima se morala boriti".