ANIMAFEST Servais: ne mogu prestati raditi filmove

 Iako se nagrade za životno djelo najčešće dodjeljuju nekome tko je već završio karijeru, sa Servaisom to nije slučaj - taj 'čarobnjak iz Ostenda' u Belgiji upravo planira nekoliko projekata, na festivale i dalje donosi nove filmove, a u 88. godini još uvijek na sastanke nerijetko dolazi na motoru.
 "Sve dok mi fizičko i mentalno stanje dopušta, ne mogu prestati pisati scenarije s nadom da ću jednog dana od njih napraviti filmove. Na neki način to mi je razlog da živim što je duže moguće", istaknuo je Servais u razgovoru za Hinu.
 Prije nekoliko godina napravio je sedam scenarija za filmove na temu Prvog svjetskog rata, a najkraći od njih, "Tenk",  koji će se prikazati na Animafestu, prošle je godine i ostvario, dok ostalih šest, kaže, još čekaju dogovor s producentima.
 U filmu "Tenk" opisuje strahote koje je 1916. donijela ta nova ratna mašinerija . "Pokušao sam prikazati što su doživljavali vojnici u rovovima koji su stradavali zgnječeni pod tim teškim čeličnim čudovištima, ali i kako je bilo posadi tenka u uvjetima nesnosne vrućine, dima, velike buke i treske", objasnio je.
 Junaci filma su obični su ljudi, Otto koji piše pisma voljenima i Johnny koji gleda sliku djevojke koja ga čeka u Engleskoj. Crni i bijeli crteži koji prikazuju tu ratnu priču na kraju postaju krvavo crveni.

Servais osvojio nagradu na prvom izdanju Animafesta

 Servaisu ovo neće biti prvi posjet zagrebačkom festivalu, a pamti i dolazak na njegovo prvo izdanje 1972. kada je za svoj film "Operation X-70" osvojio nagradu u kategoriji kratkog animiranog filma.
 "Bio sam impresioniran  veličinom i svečanošću tog događanja", rekao je, dodavši da je i ranije posjetio ove krajeve -  kao mladić gotovo je svake godine za praznike dolazio u bivšu Jugoslaviju, većinom u Hrvatsku.
 Prisjetio se kako je prvi direktor festivala bio Želimir Matko, hrvatski animator Boris Kolar u Zagrebu mu je predstavio Studio za crtani film Zagreb filma, a kasnije je prijateljevao s Borivojem Dovnikovićem Bordom i Dušanom Vukotićem koji su mu bili gosti u Belgiji.
 "Počašćen sam što primam tu dragocjenu nagradu na jednom od najvažnijih festivala animiranog filma u svijetu", rekao je Servais.

Rat i život pod okupacijom oblikovao ga i kao umjetnika

 Raoul Servais se rodio 1928. u Ostendu, gdje su mu roditelji vodili  trgovinu kristala i kineskog porculana, smještenu u bivšem hotelu iz 18. stojeća, u koji je navodno zalazio i Napoelon, a koji mu je, s podrumima i tajnim prolazima, poticao maštu.

 S filmovima se rano susreo - otac mu ih je puštao na improviziranom platnu koje je napravio od pokrivača, a među njima je bilo i crtića. Idilično djetinjstvo prekida rat, u bombardiranju Ostenda gube sve što imaju i pod nacističkom okupacijom žive u stalnom strahu i neizvjesnosti. To ga je oblikovalo kao čovjeka, ali i umjetnika.
 "Rat i nacistička okupacija često su utjecali na odabir tema za moje scenarije i filmove kojima sam često pokušavao upozoriti na nedostatke i greške političkih i ekonomskih sustava", istaknuo je.
 Iako je studirao na Likovnoj akademiji i bavio se likovnošću (kratko je radio i za proslavljenog Renea Magrittea, kroz čiji je rad otkrio nadrealizam kojemu se stalno divio iako mu je senzibitet bliži magičnom realizmu i ekspresionizmu), najveća mu je želja bila snimiti animirani film.
 Imao je ideje i teme za filmove,  samo mu je nedostajala kamera Paillard Bolex koju je godinama čeznutljivo gledao u izlogu fotografske radnje i na koju je u konačnici potrošio cijelu svoju ušteđevinu.
 Kako tada nije bilo škola animacija ili tečajeva pokušao je doći do studija u Londonu i Parizu, no bez uspjeha jer su mnogi od njih odlazili u stečaj. Zahvaljujući ustrajnosti i talentu 1960. godine dolazi do prvog 'pravog' filma, "Harbour Lights" kojim otpočinje svoj niz metaforičkih radova . Već mu rani filmovi donose nagrade i priznanja, kojih je do danas sakupio više od pedeset.
 Ono što ga je držalo da ne odustane unatoč svim preprekama bio je, kako je rekao, "osjećaj zadovoljstva u tome da stvara likove i okruženja koja ne postoje u stvarnosti, ali su njezin odraz".

Stilski raznolik autor koji se nikada nije ponavljao

 Filmski kritičari često su isticali kako se Servais nikada nije ponavljao, svaki je film bio stilski drugačiji, što on objašnjava time da se voli suočavati s novim izazovima  pa se tako niti ne može ponavljati.
 Eksperimentiranje mu je tijekom više od pedeset godina duge karijere bilo jedina konstanta, a bio je i jedan od ranih istraživača mogućnosti digitalne tehnologije, koju i danas vidi kao izazov.
 "Pozdravljam nove tehnologije. Kompjutorska animacija povećava kreativne mogućnosti, osobito za mlade animatore", rekao je. "Iako osobno nemam previše znanja o kompjutorskoj animaciji želim je koristiti, no taj posao prepuštam mladim asistentima. Znam što želim postići, ali jednostavno ne znam koji gumb moram pritisnuti", dodao je.
 Noviju produkciju više toliko ne prati jer, kaže, živi dalje od gradova u kojima bi ih mogao gledati recentne animirane filmove. "Zato sam vrlo sretan što dolazim na Animafest i što ću moći vidjeti puno novih umjetničkih djela", naglasio je.
 Uz umjetnički rad Servais se kao predavač u više zemalja posvetio edukaciji - s obzirom da je bio samouk, želio je novim naraštajima otkrivati tajne animiranog filma, a bio je aktivan i u promicanju animacije - od 1985. do 1994. je bio predsjednik ASIFA-e, Međunarodne asocijacije animiranog filma.
 Dan nakon što na svečanosti otvorenja u kinu Europa primi Nagradu za životno djelo, prikazat će mu se retrospektiva filmova, nakon koje će uslijediti razgovor s publikom.
 Iz bogata opusa za zagrebačku retrospektivu odabrani su filmovi "Kromofobija" (1965.), "Sirena" (1968.), "Goldframe "(1969.), "Operacija X-70" (1971.), "Govoriti ili ne govoriti" (1972.), "Pegaz" (1973.), "Harpija" (1979.), "Noćni leptiri" (1998.) i "Tenk" (2015.).

Piše: Anamarija Grbin