Roman je časopis La Vanguardia 2012. proglasio jednom od najboljih knjiga godine, a istaknuti književni blog Typographical Era uvrstio ga je kao prvu knjigu popisa "Top 20 knjiga godine". Nominiran je i za najbolje prevedeno djelo te za nagradu "Oxford-Weidenfeld Translation Prize".
U nas je objavljen 2015. u izdanju nakladnika Hena com i prijevodu na hrvatski Tamare Horvat Kanjere.
Razgovor s piscem uvodno je najavila glavna urednica Hene coma Nermina Husković, koja je kazala kako je riječ o sjajnom romanu istaknutog, nagrađivanog i svestranog pisca. "Za taj roman svi koji su ga pročitali imaju samo riječi hvale, a o njemu je već i hrvatska kritika rekla sve najbolje", istaknula je Husković.
Književna kritičarka i spisateljica Tanja Tolić napomenula je da je to jedan kratak ali dirljiv roman, snažna i potresna priča o bolesti, roditeljstvu i ljubavi. Okosnica radnje je davno obećano putovanje na koje teško bolesni Mario vodi svojeg desetogodišnjeg sina Lita, njihovo prvo i posljednje. To, međutim, Lito ne zna, jer mu roditelji kriju pravu prirodu očeve bolesti.
Priča se odvija kroz tri različita rakursa, istaknula je Tolić; uz transkripciju Marijevih misli, koje kasnije, u danima prije smrti u bolnici snima na diktafon kako bi ih ostavio za sina, donosi i Litovo duhovito izvješće s putovanja, te Elenine bilješke koja nakon njihova odlaska počinje zapisivati u dnevnik svoje strahove, razmišljanja, patnju, tjeskobu.
Emocionalno, misaono i doslovno putovanje kroz život
Neuman je istaknuo da je želio primijeniti humor na tragediju jer vjeruje da je "tragikomedija pravi žanr za čovječanstvo".
"Književna polazišna točka za roman moja je davnašnja želja da napišem priču o dječaku koji kamionom putuje s ocem. Za dječaka to je putovanje prema odredištu, a za oca putovanje u smjeru povratka. Za dječaka to je prvo važno putovanje, a za oca njegovo posljednje", kazao je pisac.
No, taj je roman putovanje na nekoliko razina: doslovno putovanje oca i sina, ali i putovanje sina ka zrelosti, putovanje oca ka smrti, te također Elenino putovanje u suočavanju s gubitkom voljene osobe.
Svojim dnevničkim zapisima Elena, koja je ostala isključena iz samog putovanja, kreće u vlastitu "avanturu" suočavanja s gubitkom, od početne panike i straha, preko tjeskobe i boli, do procesa žalovanja i, u konačnici, pronalaska modusa suživota sa smrću. Pritom se upušta u sado-mazo seksualnu vezu s Marijevim liječnikom, pronalazeći u prepuštanju fizičkoj boli olakšanje od one duševne.
Dok je Marijev glas nepovezan, isprekidan i bolno usredotočen na sina, Litov je dječački naivan i duhovit u opservacijama. No, u Elininim se promišljanjima krije prava vrijednost te knjige, u njezinim dubokim, emocionalnim analizama vlastitog stanja, kao stanja osamljenika u svijetu punom ljudi.
"Ta su tri monologa predstavljala izazov mojim spisateljskim sposobnostima, njima sam iskušavao svoje granice. U njima sam pronašao tri 'nemoguća' glasa: jedan glas djeteta koji govori 'Ja više nisam'; drugi muškarca koji umire i govori 'Još uvijek nisam', i treći žene koja kaže 'Nikad nisam bila'", otkrio je pisac.
Istaknuo je kako mu je izrazito važno bilo pisati ne samo o onome tko pobolijeva, već i o osobama koje se o bolesniku brinu, jer je i sam imao iskustvo njegovatelja.
"Brinuo sam se na taj način o svojem ocu, no on je na kraju preživio, da bi nedugo zatim umrla moja majka. Zaintrigiralo me to kako je onaj tko je prethodno bio jak odjednom postao slab. To me natjeralo da se zapitam: Tko njeguje njegovatelja?", kazao je pisac.
Kroz Elenu je želio dati glas "onome što svi mi koji smo se ikada našli u takvoj situaciji mislimo i osjećamo, ali nije politički korektno to na glas izgovoriti". "Ponekad je fikcija jedini način da se o nečemu iskreno i otvoreno progovori i to je ono što sam želio postići u tom romanu, otvoreno progovoriti o strahovima i sumnjama koje proživljava onaj od koga se očekuje samo požrtvovnost", pojasnio je Neuman.
Elenina bračna nevjera u tome romanu nije nevjera u pravome smislu, ona je gotovo nužna potreba, kao lijek ili distrakcija za nekoga tko pati nesebično nastojeći pružiti voljenoj osobi što bolju njegu na kraju njegova života: "Elena pronalazi zadovoljstvo u dvjema stvarima – uz seks, to je i čitanje. Dok čita, čitavo vrijeme podcrtava riječi iz knjiga koje osjeća kao svoje vlastite, u kojima također pronalazi utjehu za ono što osjeća. Na neki se način pretvara u kleptomanku snažnih osjećaja", napomenuo je.
Dvojni identitet kao literarna odrednica
Neuman (1977.) je poznati i nagrađivani španjolski pisac romana, kratkih priča i poezije. Glasovanjem na Hay Festivalu dospio je na listu "Bogotá-39", među najistaknutije latino-američke autore, a časopis Granta svrstao ga je među 22 najbolja mlada romanopisca španjolskog govornog područja.
No, on je rođen u Argentini kao sin majke talijansko-španjolskih korijena i oca njemačko-židovskih. U Argentini je proveo djetinjstvo, da bi se kasnije preselio u Granadu u Španjolskoj.
Pisac je istaknuo kako ga je taj dvostruki identitet odredio kao književnika: "Osjećam se kao čovjek koji ima dvije domovine. Ta dvojnost s jedne strane nosi konflikte, ali s druge metaforu i ljepotu", kazao je.
Neuman je također objavio i dvije knjige aforizama, vodič za putovanja po Latinskoj Americi, a piše i mikropriče, koje objavljuje na svojem blogu Microrréplicas, koji je prema anketi El Culturala jedan od najboljih književnih blogova na španjolskom.
Pisac je u Zagrebu gostovao kao jedan od tridesetak istaknutih domaćih i inozemnih kratkopričaša koji sudjeluju u 15. FEKP-u, koji se održava od 29. svibnja do 3. lipnja u Zagrebu i Osijeku s ovogodišnjom temom "On/No Trespassing: o granicama i ljudima".
Program donosi u četvrtak gostovanje jednog od najboljih meksičkih pisaca Yurija Herrere, koji će u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu u četvrtak predstaviti svoju novu knjigu "Balade o teškim vremenima", upravo objavljenu u izdanju nakladnika Frakture i prijevodu sa španjolskog Željke Somun.