Belgija, Luksemburg, Nizozemska, Francuska i Njemačka ukinule su granične kontrole na međusobnim granicama 26. ožujka 1995. godine, stvoriviši jedinstveni prostor bez unutarnje granične kontrole i sa zajedničkim pravilima za ulazak u taj prostor na njegovim vanjskim granicima.
Uslijedilo je to nakon što su tih pet zemalja 14. lipnja 1985. godine potpisale sporazum u malom luksemburškom mjestu Schengenu, točnije na brodu na rijeci Moselle, koja prolazi kroz Schengen. Sporazum je predviđao slobodno kretanja državljana tih zemalja na njihovu teritoriju bez putovnica i osobnih iskaznica i kontrola na granicama. To je bio začetak schengenskog prostora koji danas broji 26 zemalja i koji se smatra jednim od najvećih postignuća u europskim integracijama.
Od potpisa sporazuma do ukidanja graničnih kontrola došlo je deset godina kasnije, a toliko se moralo čekati ponajprije zbog ponovnog ujedinjenja Njemačke 3. listopada 1990. godine.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Europskoj zajednici počela je rasprava o značenju slobode kretanja osoba. Neke su zemlje zastupale stajalište da se sloboda kretanja treba odnositi samo na državljane Europske zajednice, što podrazumijeva zadržavanje kontrola na unutarnjim granicama kako bi se moglo različito tretirati državljane zemalja članica od građana trećih zemalja. Druge su zastupale slobodu kretanja za sve unutar toga prostora, dakle i ukidanje unutarnjih graničnih kontrola. Kako nije došlo do dogovora, pet zemalja odlučilo je stvoriti prostor bez unutarnjih kontrola, što je kasnije postalo "schengenski prostor". Taj međudržavni sporazum ugrađen je u europsko zakonodavstvo sa Sporazumom iz Amsterdama iz 1999. godine.
Schengenski prostor se postupno širio da bi danas uključivao 22 zemlje članice EU-a te četiri nečlanice: Norvešku, Island, Švicarsku i Lihteneštajn. Od zemalja članica izvan schengenskog prostora, iako primjenjuje neke aspekte schengenskog sporazuma, ostala je Velika Britanija, a zbog toga je izvan ostala i Irska, koja bi u slučaju da je u Schengenu, morala, a to ne želi, uvesti kontrole na granici sa Sjevernom Irskom, koja je dio Ujedinjenog Kraljevstva. Izvan toga prostora ostao je i Cipar, podijeljena otočna zemlja, čija međunarodno priznata vlada ne kontrolira cijeli teritorij, zatim Bugarska i Rumunjska, kojima nedostaje politička suglasnost zemalja članica, iako su ispunile tehničke uvjete te Hrvatska, koja 1. srpnja ove godine, dvije godine nakon ulaska u EU, može aplicirati za članstvo u schengenskom prostoru.
Prije dva tjedna hrvatska je Vlada predala izjavu o spremnosti za početak postupka Schengenske evaluacije Europskoj komisiji, koja je najavila da će prvi evaluacijski posjet uslijediti tijekom 2016. godine.
Procjena tehničke spremnosti obično traje oko godinu dana, a nakon što dobije pozitivnu ocjenu o spremnosti, Hrvatska još mora dobiti političku suglasnost zemalja članica.
Hrvatska je članica s najdužom vanjskom kopnenom granicom - njezina granica sa Srbijom (325 km), Bosnom i Hercegovinom (1.001 km) i Crnom Gorom (22 km) ukupno je duga 1.377 kilometara i duža je od granica koje ima Finska (1.340 km) i Grčka (1.248 km).
Hrvatska od prvog dana članstva u EU-u provodi sva schengenska pravila. Pripreme za ulazak u Schengen iziskuju znatna financijska sredstva, a dobar dio troškova pokriva Europska unija. Prije ulaska u EU-u Hrvatska je primjerice imala jednog policajca na dva kilometra granice, a ulaskom u Schengen imat će dva policajca na jedan kilometar. Ukupno će za funkcioniranje schengenske granice biti potrebno oko pet tisuća ljudi.
Uz to potrebna je tehnička oprema za nadzor i kontrolu granice, vozila, plovila, helikopteri, uređaji za noćno promatranje, detektori droge i eksploziva te razni drugi uređaji.
Iako europski građani cijene slobodu kretanja kao najveće postignuće, novi izazovi poput terorizma i masovnog priljeva izbjeglica, doveli su do toga da se i to postignuće počne dovoditi u pitanje u određenim krugovima.
Europska komisija ni na koji način ne želi da se Schengen dovodi u pitanje, ali da bi se sačuvao namjerava uskoro predložiti jačanje kontrola na vanjskim granicama schengenskog prostora.