Riječ je o prvom izletu u satiru tog autorskog tandema i ujedno njihovoj prvoj suradnji s Kerempuhom.
U predstavi se Tomić i Kovačić bave temom koja ih već dulje zaokuplja – neprofesionalizmom, nepotizmom i prijetvornošću političkih i kulturnih elita isprepletenih u čvrstu mrežu koristoljublja skrivenog pod egidom općeg dobra.
"Ta je predstava svojevrsna kulturno-politička satira vremena u kojemu živimo a odraz je nemušte politike podobnosti, nekompetentnosti i neodgovornosti kojoj svjedočimo posljednjih 20-ak godina u svim segmentima društvenog života, pa tako i u kulturi", kazala je za Hinu redateljica Tomić.
U predstavi je niz situacija inspiriranih stvarnim događajima koje su iskusile autorice same ili njihovi kolege, a iako je riječ o fikcionalnoj priči, u njoj će se nedvojbeno mnogi prepoznati, istaknula je Kovačić.
"U svakoj predstavi postoje neki autobiografski elementi. Tu su neke vrlo konkretne aluzije na političke i kulturne promjene do kojih je došlo u posljednjih godinu i pol dana i nema nikakve dvojbe oko toga što se na što odnosi. Naravno da će se netko u tome prepoznati, kao što se i mi same prepoznajemo", pojasnila je.
Društvene elite u borbi za preživljavanje
Predstava u središte postavlja otvorenje novog, reprezentativnog kulturnog centra u središtu Zagreba, čija se gradnja financira sredstvima EU-a, u kojemu interese imaju razne – političke, kulturne i crkvene – elite.
"Bilo nam je zanimljivo vidjeti na koji se način te strukture isprepliću, ali i koliko je danas stranačka pripadnost uopće relevantna, koliko je pitanje ljevice-desnice-centra zapravo postalo nebitno, budući da mi stalno u stvari živimo nekakvo ideološko zasljepljivanje koje se konstantno ponavlja", kazala je Tomić.
Likova je ukupno jedanaest - jedni predstavljaju vlast, drugi crkvu, treći funkcije, a zajedničko im je to što svi u tome imaju neki interes.
"Bavimo se pitanjem na koji način osobni interes može promijeniti, uvjetovati ili uzrokovati da nešto bude bolje ili lošije", pojasnila je redateljica.
Kovačić je istaknula kako, iako niti jedan lik nije posve pozitivan, nema niti skroz negativnih likova. "Htjele smo od svakog od njih napraviti punokrvne karaktere, nisu podijeljeni na polaritete – dobri/loši, crni/bijeli. Zapravo se nadamo da su sivi", kazala je.
Sve ih povezuje planirano svečano otvorenje multifunkcionalnog MuMu centra, a predstava počinje s velikom scenom u Gorskom kotaru i povratkom zaboravljene redateljske zvijezde iz devedesetih, miljenika dijaspore rehabilitiranog po naredbi "s vrha", kojemu je povjeren taj važan zadatak.
Polazeći od toga da ljudsko ponašanje proizlazi iz animalnih instinkata usmjerenih u prvome redu na preživljavanje i očuvanje vrste, autorice su svim likovima dale životinjske osobine. "Svaki lik ima svoj antipod u nekoj životinji i u principu se neprestance izmjenjuje i prožima ljudski i životinjski karakter svakog od njih", pojasnila je Kovačić.
U predstavi su aludirale isključivo na životinje koje se doista mogu pronaći u Hrvatskoj, pa su tako tu svraka, ris, svinja, štakor, dabar, vuk, konj, zmija, koza i zec.
Redatelja igra Željko Koenigsknecht, a Elizabeta Kukić ravnateljicu MuMu centra, tipičnu predstavnicu onih koji, ovisno o tome tko je na vlasti, mijenjaju stranačku pripadnost kako bi zadržali položaj. Tu su i desno orijentirana gradonačelnica (Nina Erak Svrtan), svećenik Don Ivan (Mario Mirković), lijevo orijentirana savjetnica ministrice kulture (Anita Matić Delić), te predstavnik delegacije EU-a (Vilim Matula). Igraju još Borko Perić, Linda Begonja, Mia Begović, Hrvoje Kečkeš i Mirela Videk.
Fantazmagoričan kraj kao metafora budućnosti
Tomić i Kovačić u predstavi se bave i pitanjem nacionalnog – zašto je nacionalni identitet toliko važan i zašto ga se instrumentalizira za osobne, "pokvarene" ciljeve.
"Nacionalne vrednote, simboli hrvatske kulture, često bivaju instrumentalizirani, daje im se određeni ideologijski predznak ovisno o tome tko je na vlasti, čime se umanjuje njihova umjetnička vrijednost", istaknula je Kovačić.
Njihova se zaokupljenost "nacionalizacijom" kulturne baštine odražava u specifičnim glazbenim izborima: koriste se skladbama Jakova Gotovca i Ivana pl. Zajca, prepoznatljivim odabirima za službene funkcije kao što su inauguracije i razne kulturne manifestacije.
Umjesto namjeravanog nacionalnog spektakla, otvorenje centra pretvara se u "pravu fantazmagoriju" općeg kaosa koji se odvija uz glazbenu podlogu obrade Ode radosti. Time su autorice željele aludirati na opasnost od urušavanja ideje zajedničke europske države.
"Kunemo se u europske vrednote, a istodobno u Europi jačaju desnica i nacionalizmi. Kraj predstave zapravo je metaforička slika onoga što bi se jednog dana moglo dogoditi Europi, pri čemu nama kao narodu, želimo li preživjeti, ne preostaje ništa drugo nego da se smijemo na vlastiti račun", kazala je Kovačić.
Sve se odvija na sceni koja predstavlja kavez koji, kako je istaknula Tomić, simbolizira činjenicu "da smo mi već odavno u kavezu".
Autorski tandem koji dosad potpisuje dvadesetak zajedničkih projekata u svojoj predstavi postavlja dijagnozu, ne nudeći rješenja.
"Čini nam se da rješenja ni nema, ali kazalište i ne mora nuditi rješenja", smatraju. Njihova predstava "samo sondira i detektira" ono što se trenutno događa u području kulture, kojemu i same pripadaju i najbolje ga poznaju, a ono što žele poručiti jest da dok se ne dogodi neka važna kataklizma, vrhunac nakon kojeg slijedi "nula", neće biti mjesta niti za pomake niti za promjene.