Nekih 4000 stanovnika i 1000 posjetitelja moglo bi živjeti i raditi na nekoj vrsti moderne Atlantide, otoka promjera 500 metara u kojem bi bili smješteni hoteli, stanovi, uredi, trgovački i znanstveni centri.
Devet desetina tog plutajućega grada od betona i transparentnog materijala bilo bi u moru, ali grad bi mogao i potpuno zaroniti u slučaju lošeg vremena, predviđaju znanstvenici.
Spuštanje bi se obavljalo središnjom osovinom, orijaškom helikoidalnom strukturom promjera 600 metara koja bi mogla uroniti do 4000 metara dubine.
Ta spiralna konstrucija bila bi zapravo staza duga 15 kilometara koja bi vodila do zgrade na dnu oceana i služila bi kao tvornica za eksploataciju rijetkih metala i drugih izvora.
Inženjeri vizionari tvrtke Shimizu, koja je autor projekta, razmatraju mogućnost korištenja mikroorganizama, "metanogenih bakterija" koje bi u metan pretvarale ugljični dioksid uhvaćen na površini.
Energija bi se osim toga proizvodila toplinskom razlikom između dna i površine oceana.
Projekt bi stajalo 3000 milijarda jena (20 milijarda eura), a sva potrebna tehnologija mogla bi biti spremna do 2030. godine.
Taj znanstvenofantastični koncept okupio je više japanskih ustanova i organizacija, među kojima su Tokijsko sveučilište i Japanska agencija za pomorske znanosti i tehnologiju (JAMSTEC).
"Na konceptu projekta radili smo dvije godine s tehnologijama za koje smatramo da su izvedive u budućnosti", rekao je glasnogovornik tvrtke Shimizu.
Riječ je o trećem arhitektonskom 'ludilu' toga diva koji je već zamislio "zeleni plutajući megapolis" i energetski solarni prsten oko Mjeseca kojim bi se opskrbljivala Zemlja.
Godine 2012., još jedan veliki japanski konstruktor, Obayashi, osmislio je lift koji bi turiste vodio na 96.000 kilometara visine, što je čevrtina udaljenosti od Zemlje do Mjeseca. Za taj bi se projekt rabile ugljikove nanocijevi, materijala 20 puta otpornijeg od čelika.