Koga su zmije grizle, i guštera se boji, čulo se više puta proteklih dana u izvješćima iz Posavine, pa i u najavi vremenskih prilika na nekim tamošnjim portalima.
Na stotine stradalnika koje je voda istjerala iz domova okrenuli su nezadovoljstvo prema Hrvatskim vodama (HV), čije vodstvo ustraje na ocjeni da je sustav dobar, a okolišno osjetljiviji stručnjaci i mediji sve češće postavljaju pitanje novog modela obrane od poplava.
Glavni ravnatelj Hrvatskih voda Ivica Plišić ističe da je ključno načelo postojećeg sustava braniti svaku kuću, ali da se na tom putu javljaju dvije velike prepreke: Prvo, društvo treba reći koliko mu se to isplati, jer primjerice, u Njemačkoj ne idu ispod neke razine isplativosti, i drugo, „zeleni“ koji se protive takvoj obrani i tvrde da sve kanaliziramo, dodaje Plišić.
Aktualni sustav obrane
Na 32 tisuće kilometara vodotoka 1. i 2. reda izgrađeno je nešto manje od četiri tisuće km nasipa, što je po procjeni HV-a oko 75 posto izgrađenosti sustava. Za ostatak, do 2038. godine, trebat će oko devet milijardi kuna.
Kratkoročno do 2020. godine trebali bismo uložiti oko tri milijarde kuna, što je realno moguće, kaže Plišić i otkriva da računa na tri izvora: sadašnjih 160 milijuna kuna kojima HV raspolažu godišnje za izgradnju novih objekata obrane od poplave namjerava „navući“ na 200 milijuna kuna za svaku od sedam narednih godina; potom, HV-u je odobreno 150 milijuna eura europskih fondova, a tu je i odobrenje Vlade za 40 milijuna eura kredita od Centralne europske banke.
To je oko tri milijarde kuna, za koje se može dosta napraviti i uvjeren sam da ćemo napraviti, kaže Plišić i dodaje da HV na sustavu godišnje napravi desetak kilometara novih nasipa, te da će graditi pet malih retencija.
Pouzdanost sustava podupire tvrdnjama da su tijekom zadnjih poplava na 850 km Kupe i Save do Jasenovca imali intervencije na dvadesetak mjesta. Smatram da to nije puno s obzirom na količine kiše i vode, dodaje.
Prema podacima Hidrološkog sektora DHMZ-a ove godine dosegnuti su neki hidrološki rekordi. Primjerice, najveća prethodno zabilježena razina Save u Davoru iznosila je 994 cm s protokom od oko 3130 kubičnih metara u sekundi (m3/s), a ti su podaci tijekom 2014. premašeni i iznosili su 1010 cm visine i 3201 m3/s. Slično, Una u Dubici maksimalno je ranije dosezala 540 cm i 1397 m3/s, a tijekom 2014. protok se popeo 1730 m3/s.
S obzirom na to mogu reći da je sustav dosta dobro izgrađen i da su mu dobro određene kote, kaže Plišić i dodaje da je najveće probleme tijekom rujna obrana imala u Karlovcu kod Mekušja, gdje nije izgrađen sustav obrane zbog imovinsko-pravnih problema.
Oko 10 posto naših rijeka je kanaliziranih, što nije puno. Ljudi traže da ih obranimo, a zeleni se protive nasipima, tvrdi direktor Hrvatskih voda.
Dati rijekama širene
Te Plišićeve tvrdnje smatra pogrešnim više kvalificiranih sugovornika, poput predsjednice ORaH-a i bivše ministrice okoliša Mirele Holy, hidromorfologa Gorana Šafareka, glasnogovornika kampanje „Spasimo plavo srce Europe“ za Savu Tibora Mikuške i povjesničara okoliša s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoja Petrića.
Dvoje prvih ocjenjuje da je Plišićevo spominjanje zelenih smišljeno na poticanje javnih predrasuda i diskreditacije prijedloga – nezavisnih stručnjaka! Svi tvrde da uopće nisu protiv izgradnje nasipa, nego da se nasipi rade što dalje od obala. Rijeke se moraju negdje razliti, jer je to njihov prirodni režim, kažu.
Plišićeve argumente kako hrvatski sustav uključuje pedeset malih i pedeset velikih retencija, među kojma posebno ističe retencije u slivu Save ispod Zagreba – Lonjsko polje, Žutica, itd. – s više od 1.6 milijardi kubika vode, Tibor Mikuška neizravno ocjenjuju zamjenom teza.
On smatra da su na oko 78 posto nekadašnje poplavne nizine uz rijeku Savu brane ili nasipi preblizu obalama, pa su retencijska područja jednostavno preuska da bi uspješno prihvatila svu poplavu vodu.
Čovjek je baš tu imao veliku ulogu u stvaranju šteta od poplava, smatra Mikuška.
Obrana od poplava podrazumijeva i sadnju šuma na brdima i planinama koja onemogućava stvaranje bujica, jer šume imaju efekt spužve i reguliraju padaline na tlu, dodaje Mirela Holy.
Nisam protiv nasipa nego protiv obaloutvrda, a to je ravnanje obala i stavljanje često kamenih obloga, čime se uklanja prirodna vegetacije i ubrzava rječni tok, precizira Šafarek.
Nažalost, klimatski ekstremi, izmjena poplava i suša je scenarij budućnosti, kaže Mirela Holy i smatra ključnim provođenje održive adaptacijske strategije koja podrazumijeva kombinaciju mjera tehničke obrane od poplava, odnosno nasipa s odteretnim kanalima i suvremenih ekoloških metoda koja uključuju pošumljavanje, ekstenzivnu poljoprivredu, davanje prostora poplavnim područjima, odnosno retencijama, itd.
Razvijene države danas intenzivno rade na vraćanju rijeka u njihovo 'prirodno' stanje, za što Šafarek navodi primjer Njemačke: 2002. godine na Elbi su imali ogromne poplave. Međutim, obnovili su dvije tisuće hektara poplavne nizine i unatoč kišama više nisu imali poplava, kaže.
Dva koncepta obrane od poplava
Osvrćući se na Šafarekove javne istupe ovih dana, Plišić kaže da „on sam sebe reklamira“ i da govori nesitinu. „On priča o Dravi koja nema nasipa, koja je prirodna, što je potvrda našeg ispravnog pristupa“, zaključuje.
Umjesto osobnog komentara, Šafarek upućuje na zaključnu ocjenu europskih stručnjaka iz projekta Twinning, koji se uvodio standarde europske Direktive o vodama (ODV) u hrvatski sustav: „U pogledu zaštite od poplava, hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama. Intenzivna tehnički orijentirana zaštita od poplava i održavanje vodotoka već su uzrokovali, osobito u panonskoj regiji, značajne ekološke štete i rezultiraju klasifikacijom rijeka 'pod rizikom' neispunjavanja ciljeva ODV-a“, kaže se u dokumentu koji je potpisao voditelj projekta Stephan von Keitz.
Profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Ognjen Čaldarović potvrđuje da su na djelu konceptualno dva pristupa zaštiti od poplava, od kojih se dominantan uglavnom oslanja na gradnju nasipa „kojih nikad nema dovoljno i za kojih nema dovoljno novaca“, te drugi, koji zastupaju ekolozi, da se više koristi sustav prirodnog okoliša i retencija s velikim količinama vode.
Plišić se požalio da neki mediji, koji su ovih dana ugostili „zelene“, često podržavaju kontradiktorne zahtjeve. „Oni u jednoj rečenici traže da obranimo kuće i da ne kanaliziramo rijeke“, kaže Plišić.
Također, žali se da su „svi hrvatski vodotoci u Naturi 2000“ te da je za svaki projekt potrebno raditi studiju utjecaja na okoliš i na prirodu. „To traje. Na Dravi dugo godina nismo ništa napravili jer je rijeka zaštićena… mi idemo vaditi panjeve na Dravi što je Europa odobrila, i nastane pobuna", žali se Plišić.
Mirela Holy jednom je izjavila kako je Kukuriku koalicija imala namjeru staviti upravljanje vodama pod jedinstveno ministarstvo okoliša, ali da to kasnije nije učinjeno pod pritiscima gospodarskog sektora. No, unatoč tome, Hrvatske vode će morati prihvatiti ovakav pristup ili će u suprotnom hrvatska poljoprivreda i gospodarstvo kolabirati. Što prije to bude shvaćeno, uspješnije ćemo se boriti s posljedicama klimatskih promjena, dodaje ona.
Što nas povijest može naučiti?
Ljudi su uvijek gradili u blizini voda, ali su tradicionalno vodili računa o režimu voda, kaže Čaldarović. U novije vrijeme to nije dovoljno poštivano pa se gradilo na mjestima koja su sklona poplavama. Sad se već za jednu generaciju na temelju empirijskih podataka uočavaju velike promjene u javnim stavovima.
Hrvoje Petrić smatra da se korisno podsjetit suživota ljudi s poplavama gradnjom nastambi na sigurnijim, povišenijim područjima, ili gradnjom kuća „na kat“ kao primjerice u Posavini, ali i na druge načine.
Upozorava da su uvjeti okoliša ponekad bitno mijenjali ljusku povijest. Jedan od ilustrativnih hrvatskih primjera je poplava grada Legrada prije više od tri stoljeća, kad je razorna bujica nevjerojatnom snagom mijenjala svoj tok rijeke.
Poslije katastrofe, stanovnici toga prosperitetnog trgovišta koje je po broju stanovnika bilo tek nešto manje od zagrebačkog Gradeca, našli su se na jednom otoku, sa svih strana opkoljeni vodama Drave. Kasnije je južni dravski rukav presušio, a cjelokupna matica rijeke se preselila u sjeverni tok te je time došlo do "preseljenja" Legrada iz Međimurja u Podravinu. U sedamdesetak godina, od 1698. do 1771. broj stanovnika Legrada, pod utjecajem poplava Drave, gotovo je prepolovljen, a Legrad je zauvijek izgubio svoju gospodarsku snagu, objašnjava te utjecaje Petrić.
Uočavajući važnost poznavanja povijesti poplava, Petrić je počeo ovoga proljeća raditi katalog poplava u Hrvatskoj, prvi takav kod nas. Povijest nam može kazati ponešto i o prošlosti nekih od aktualno ugroženih mjesta. Nedavne poplave podravskog sela Drnja, zbog kojih je dio stanovnika morao biti privremeno raseljen, događale su se na katastrofalan način i tijekom prošlosti: 1810., 1812., 1814. itd. U jednoj od poplava rijeka Drava je doslovno uništila dobar dio sela te su stanovnici postali svojevrsni „ekološki prognanici“. Taj je problem riješen osnivanjem novih sela - Gotalova i Gole. Istovremeno je Drnje izgubilo i svoje stanovništvo i centralne funkcije, a od tih gubitaka se nikada nije oporavilo.
Ljudi koji su imali kuće na onim područjima Drnja koje Drava nije plavila kroz povijest nisu bili ugroženi ni ove godine. Poplavom su bile pogođene one zone koje su bile plavljene i pred dva stoljeća ili tereni novogradnje na dravskim poljima. Slično je bilo i u Posavini gdje su poplavama bila izložena područja nove naseljenosti, kaže Petrić.
Sve to ukazuje na preispitivanje našeg odnosa prema rijekama, koje su prevelikom kanalizacijom i regulacijom postale podložnije poplavama, napominje Petrić. Uz to ne treba zaboraviti kako se nalazimo u vrtlogu klimatskih promjena rezultat kojih može biti sve više ekstremnih kiša, a time i poplava. Ljudi toga trebaju biti svjesni, a vjerujem kako se iz povijesnog iskustva može vidjeti da je suživot čovjeka i rijeke moguć, ali pod sasvim drugim uvjetima, zaključuje.
Do tada, Ognjen Čaldarović apelira da se ne zaborave potrebe i interesi ljudi koji su u aktualnim poplavama ostali bez ičega, te da ljudska solidarnost s njima mora biti u središtu javne rasprave.
Piše Ivo Lučić