Televizijsko praćenje toga događaja bilo je signal da televizija napokon počinje ispunjavati svoja velika obećanja. Pokazala se dostojnom toga golemog izazova i odigrala je nemjerljivu javnu ulogu. Okupila je cijelu zemlju. Amerikanci su sudjelovali u video-bdijenju, okupili se oko elektroničkoga ognjišta. Non-stop prijenosi na trima američkim mrežama dali su osjećaj jedinstva, pružili priliku da se zajedno žaluje i osjeti bliskost s udaljenim događajima. Atentat na Johna Fitzgeralda Kennedyja označio je početak video ere, pišu američki mediji u jednoj od brojnih reportaža o raznim aspektima Kennedyjeva ubojstva povodom približavanja 50. godišnjice toga događaja.
Televizija je detaljno pratila ubojstvo, komemoraciju i pogreb pa su gledatelji vidjeli završetak jedne političke karijere koja je počela s počecima televizije.
Još je 1956. televizija u povojima Amerikance upoznala s mladim političarem koji se bezuspješno kandidirao za potpredsjedničku nominaciju Demokratske stranke. Kad se četiri godine poslije kandidirao za američkog predsjednika, televizijske su ga kamere pratile u stopu.
Pobjedu su zapečatile televizijske debate s republikanskim kandidatom Richardom Nixonom. Prvu je gledalo 70 milijuna Amerikanaca, a Kennedy ju je uvjerljivo dobio. Takve debate postale su poslije okosnice budućih predsjedničkih kampanja.
Kennedy je preuzeo novu dužnost, a jačao je i televizijski medij: broj kućanstava s televizorom skočio je s 37,1 milijuna 1950. na 46,9 milijuna u 1960. Deseci milijuna Amerikanaca gledali su 1961. predsjednikov inauguracijski govor u kojem je sunarodnjacima poručio da "ne pitaju što njihova zemlja može učiniti za njih...".
Očarao je publiku televizijskim konferencijama za novinare, na kojima je bio iskren, slobodan i katkad duhovit poput televizijskoga voditelja. Jednom ga je novinar pitao uživa li u svojem poslu i bi li ga, s obzirom na to ga je težak, i drugima preporučio. "Na prvo pitanje odgovaram s 'Da', a na drugo s 'Ne'“, rekao je Kennedy uz smijeh. "Drugima ga ne bih preporučio, bar ne još neko vrijeme".
Publika je voljela i njegovu suprugu Jackie. U veljači 1962. sve su tri mreže, CBS, NBC i ABC prenosile, a više od osamdeset milijuna Amerikanaca gledalo kako ona pokazuje upravo obnovljenu Bijelu kuću.
"Kao nijedan predsjednik prije, John Kennedy je s obitelji pomoću televizije ušao u američke dnevne sobe", sažeo je to povjesničar Robert Caro, autor brojih knjiga, među ostalima i biografije Kennedyjeva nasljednika Lyndona Johnsona.
A onda se kobnog 22. studenoga 1963. i idućih nekoliko dana televizija u potpunosti posvetila nacionalnoj tragediji. "Televizija je intenzivirala sve emocije tih četiriju dana. Pojačala je šok i strahotu predsjednikova ubojstva, a zatim ubojstvo ubojice", kaže Caro. Dva dana poslije ubojstvo Kennedyjeva ubojice Leeja Harveya Oswalda zbilo se za živog televizijskog prijenosa. "A zatim je prijenosom pogreba intenzivirala i žalovanje".
Sve je to odrađeno u u doba prije digitalne tehnologije, prijenosnih video aparata i satelitskih prijenosa. Relativno primitivna oprema dodatni je testament postignuću američkih televizijskih mreža tih dana.
Televizijski prijenos pogreba, čak i iz današnje perspektive čini se savršeno prikladan i dostojanstven. Prijenos je bio u crno-bijeloj tehnici, kao i većina tadašnje televizije, turoban poput prizora Kennedyjeva lijesa na Rotundi, konja bez konjanika, vječne vatre na groblju, udovice pod velom i pozdrava trogodišnjeg sina.
Gledatelji su imali priliku vidjeti i upiti taj prizor, osjetiti veličinu toga događaja. A sve se to odvijalo samo dan nakon groznoga kontrapunkta: izravnog prijenosa Oswaldova ubojstva.
Nikad prije nije televizija uživo prenijela ubojstvo. Kamere su pozvane da snime prijevoz Kennedyjeva ubojice Oswalda iz gradske policije u okružni zatvor. NBC je emitirao uživo kad je vlasnik noćnoga kluba Jack Ruby iskoraknuo i ustrijelio Oswalda okruženog policajcima.
"Pogođen je! Lee Oswald je ustrijeljen", viknuo je NBC-jev novinar Tom Pettit. "Ovdje u podrumu gradske policije u Dallasu zavladao je potpuni kaos".
Pucanj u Kennedyja dva dana prije nije prenesen uživo, ali snimio ga je svojom 8-milimetarskom kamerom čovjek iz publike, Abraham Zapruder. Te 1963. smatralo se da je snimka prepotresna za prikazivanje i nije vidjela svjetlo dana punih deset godina.
Danas se to čini nepojmljivim kao i pomisao da bi neki dio života američkog predsjednika mogao proći, a da ga profesionalni mediji nisu dokumentirali, da se i ne spominju samozvani građani novinari i obični promatrači i skupljači suvenira.
"U današnjem svijetu", kaže veteran američkog novinarstva Dan Rather koji je za CBS izvještavao o Kennedyjevoj smrti, "sve bi bilo pokriveno kamerama i bilo bi veoma teško ne imati snimku limuzine s pogođenim predsjednikom". Postojale bi, kaže, snimke iz svakog ugla, ubojstvo bi se vidjelo u najvišoj rezoluciji, a snimka ne bi silazila ni s televizije ni s YouTubea.
Televizija je doprinijela i smirivanju nacije u procesu tranzicije, uvevši u njihove domove i čovjeka koji je tri godine bio na margini, Kennedyjeva potpredsjednika Lyndona Johnsona. Nekoliko sati nakon ubojstva Air Force One stigao je u zračnu bazu Andrews pokraj Washingtona s novim predsjednikom, lijesom ubijenog predsjednika i udovicom Jackie Kennedy u ružičastom kompletu zamrljanom krvlju. Johnsona je ispred aviona dočekala šuma mikrofona i kamera. "Radit ću najbolje što mogu. To je sve što mogu. Tražim vašu pomoć, i Božju", rekao je, pokazavši ljudima skromnost, dostojanstvo i odlučnost.
To je bio jedan od brojnih pamtljivih trenutaka oko atentata na Kennedyja. Za mnoge je gledatelje sve počelo jednostavnom porukom na ekranu: "Izvanredna vijest CBS Newsa", a glas Waltera Cronkitea prekinuo je popodnevnu sapunicu.
"Predsjednik Kennedy pao je žrtvom atentatorova metka u Dallasu", rekao je Cronkite. "Još se ne zna je li predsjednik preživio".
Vrlo brzo zatim Cronkite se pojavio i na ekranima, suznih očiju i drhtava glasa i objavio da je predsjednik mrtav.
Kao i mnogi na uredničkim položajima, voditelj ureda CBS Newsa u Washingtonu William Small nije iz redakcije izlazio ta četiri dana. "Kad sam napokon stigao kući", prisjeća se, "pitao sam ženu: 'Kako je bilo? Nikoga nije bilo na ulici. Svi su gledali televiziju', odgovorila mi je".
Amerika je stvarno bila prikovana za ekrane. Kad je Bijela kuća potvrdila da je Kennedy mrtav, gotovo polovina svih televizijskih prijamnika u zemlji bila je upaljena. Nekoliko sati poslije radile su dvije trećine televizora, a u ponedjeljak popodne, prijenos pogreba nacija je pratila na 81 posto američkih televizora.