No ovaj 44-godišnjak vratio se prije nekoliko dana sam i praznih ruku u svoj dom u obližnjem selu Kabaitu nakon što je čamac koji je prevozio njega i njegovu obitelj potonuo krajem rujna kod južnih obala Indonezije, pri čemu je život izgubila njegova žena i osmero djece.
Unatoč nesreći koja ga je snašla, Hodor kaže da će učiniti sve što je potrebno kako bi opet napustio Libanon. "Ne mogu ostati ovdje, preteško je", kaže.
I dok je ova mala mediteranska zemlja postala utočištem za oko milijun ljudi koji su u njoj potražili sigurnost pred strahotama građanskog rata u obližnjoj Siriji, neki Libanonci istodobno je očajnički žele napustiti, posebice oni u regiji Akar gdje se ove godine nasilje prelilo preko granice sa Sirijom.
Više od 230.000 Sirijaca izbjeglo je na sjever Libanona po podacima UN-a, što je priljev ljudi koji je izazvao rušenje cijena nadnica i ugrozio ionako slabu tamošnju infrastrukturu.
U isto vrijeme, oružani napadi i eksplozije bombi u libanonskom Tripoliju cijelo su okolno područje doveli u stanje elementarne nesigurnosti. Regija raspolaže samo po nekoliko sati dnevno s električnom energijom i ima oskudan pristup vodi za piće. Škole i bolnice u očajno su siromašnom stanju, navode lokalni stanovnici. U tragediji potonuća brodice u kojoj je Husein izgubio obitelj stradalo je dvadesetak ljudi podrijetlom iz Akara, koji su zajedno krenuli u potragu za boljim životom.
"Živimo kao u džungli", kaže 62-godišnji Ahmad Hodor, Huseinov otac. "Nema ovdje ni vlade, nitko o vama ovdje ne vodi računa", dodaje.
Po riječima njegova sina, on i obitelj čekali su u Indoneziji više od dva mjeseca prije nego li su se ukrcali na brodić kojim su se jednog ranog jutra uputili na more. Kada su plovilo zahvatile jake struje, motor je stao, a u brodić je počela ulaziti voda. "Valovi su udarali brod i prelijevali se po nama", kazao je Hodor, kojem je noga još uvijek u zavojima zbog ozljede koju je zadobio prilikom potonuća. Prije nego li se dočepao obale, pronašao je tijela svoje žene i petero djece kako plutaju. Policija mu je kasnije rekla da je izvukla iz mora tijela i ostalo troje njegove djece.
Zbog siromaštva i nezaposlenosti uvjeti života u Akaru su očajni, no sigurnosna situacija postala je konačna kap koja je prelila čašu i prisilila mnoge na odlazak, ponekad i bez razmišljanja o mogućim rizicima.
Tako Ali Hasan, 28-godišnji seljak kaže da nije napustio svoj skromni dom u potrazi za novcem. Platio je 10.000 dolara kako bi stigao u Australiju preko Indonezije, kaže, jer je želio pobjeći od nesigurnosti koja je zavladala u Tripoliju i rizika kojima je bio izložen pri odlasku i dolasku s posla. "Mislio sam da će život vani biti bolji, sigurniji", kaže dodajući da želi udoban i siguran život negdje dalje od uvjeta koji vladaju u Libanonu.
U borbama između sunita i alavita u Tripoliju ove je godine poginulo više desetaka ljudi, a središnji djelovi grada redovito su povremeno zatvoreni. Korijeni borbi sežu desetljećima unatrag, no nasilje se opet pojavilo posljednje dvije godine zahvaljujući borbama koje se vode po istim sektaškim linijama u sirijskom građanskom ratu.
U eksploziji automobila koja se dogodila u blizini dviju sunitskih džamija u kolovozu je u Tripoliju poginulo 42 ljudi, a stotine su ranjene. Nasilje je izazvalo strahovanja diljem zemlje u mogućnost obnove građanskog rata kroz koji je zemlja prolazila 1975-1990., u kojem je poginulo 150.000 ljudi.
Hasan navodi da je u Indoneziji proveo više od dva mjeseca, živeći u sobi s još osmero ljudi. Dok je shvatio da su obećanja o brzom odlasku u Australiju lažna, istekla mu je viza i nije se mogao vratiti u Libanon. Indonezijske vlasti uhitile su ga u raciji u kojoj su upale u njegovo sklonište dva dana prije nego li su u potonuću broda 27. rujna stradali njegovi sunarodnjaci iz Akara. Vratio se kući zajedno s libanonskim izaslanstvom s kojim su u zemlju stigli preživjeli iz brodoloma. Kaže da je sretan što je kod kuće no i dalje želi emigrirati "legalno i visoko uzdignute glave".