Šest televizijskih intervjua u ponedjeljak i najavljeno dramatično obraćanje u udarnome terminu utorka možda će i uspjeti pridobiti skeptičnu javnost, ali bit će mu to sigurno najteže pojavljivanje pred kamerama.
Obama je promijenio mišljenje o svim aspektima sirijskoga pitanja i to se sad vidi.
Prvo je povukao crvenu liniju i riskirao da ga sirijski predsjednik Bašar Al-Asad pozove da pokaže misli li doista to što govori.
Zatim se povukao tražeći da o odluci glasuje nepouzdani Kongres.
Sad sve što ima ulaže u nadu da može preokrenuti mišljenje javnosti.
Osvoji li potporu javnosti, vjerojatno će osvojiti i Kongres, ali ne uspije li, sirijski će problem postati kriza njegova mandata.
U pokušaju da za rat u Siriji pridobije javnost naići će i na prepreke: morat će promijeniti mišljenje koje je već prilično čvrsto protiv njega, a možda se pokaže da ni njegova pozicija nije tako moćna kako se često misli.
Teško se prisjetiti, piše Gergen, predsjednika koji je u zadnjih nekoliko desetljeća naišao na teži teren. Amerikanci su umorni od rata i boje se još jednoga pa im nije do okupljanja na njegov ratni poklič. Mnogi taj rat ne osjećaju svojim i strahuju da će Ameriku odvući još dublje u nevolje, a čak i neki njegovi žestoki zagovornici misle da predsjednik i njegova ekipa uopće nemaju stvari pod kontrolom.
Gallupova anketa krajem prošloga tjedna pokazala je da se većina javnosti (51 posto) protivi napadu na Siriju. Za napad je 36 posto, najslabija potpora nekoj intervenciji u zadnja dva desetljeća.
Predsjednik već tri tjedna pokušava popularizirati svoju zamisao, a zasad nije skupio mnogo pristalica na Capitol Hillu, ni među demokratima ni među republikancima. CNN je procijenio da bi možda mogao tijesno proći u Senatu, ali u Predstavničkome domu rezolucija o napadu bit će na ozbiljnoj kušnji: po anketi Washington Posta čak će trećina demokrata biti protiv.
Ni u inozemstvu, u zemljama koje su fizički bliže Siriji Obamina retorička ofenziva nije uspješna. Nijedan predsjednik modernoga doba nije imao tako sićušnu koaliciju. U intervenciji u Libiji sudjelovalo je 18 zemalja. Obamin prethodnik George W. Bush okupio je 48 zemalja kad je napao Irak Sadama Huseina. Obama sad ima tek šačicu pristalica, a ostali su odlučili navijati sa strane.
Ni drugi faktori ne idu Obami u prilog. Kad je tek zasjeo u Bijelu kuću, publika ga je obožavala i svaki važniji govor pratile su mase. No publika se osula, njegove govore prati sve manje ljudi, a i televizijski komentatori sve su stroži prema njemu. Jedino se bio donekle oporavio kad je objavio da je ubijen Osama bin Laden, ali dva govora o Siriji uspjela su privući tek skroman broj gledatelja.
CNN-ov komentator David Gergen piše i kako se Obama dosad pokazao uspješnijim u reklamiranju sebe nego svoje politike.
Njegovi govori, unatoč retoričkoj snazi i vještoj izvedbi ne uspijevaju pridobiti ljude na njegovu stranu. Amerikanci ga i dalje vole, ali sami donose odluke o njegovoj politici. To se najbolje vidi u predsjednikovu neuspjehu da pridobije većinu javnosti za svoj program zdravstvene zaštite, "Obamacare".
No to ne znači, kaže Gergen, da je sve izgubljeno i da će Obamin govor u utorak navečer sigurno biti neuspješan. Veliki govori mogu preokrenuti stvari. Mogu ujediniti Amerikance uz neki viši cilj, ili ih natjerati da u pitanje dovedu obiteljska uvjerenja. Obama doista zna biti neobično uvjerljiv, pa ako nastupi s novim argumentima kojima će pridobiti neodlučne... Možda ima neke strašne nove dokaze o tome kako je okrutan sirijski predsjednik Bašar al-Asad. Možda... Možda, piše CNN-ov komentator i slikovito zaključuje da bi Obama, da je imao koju novu strijelu u tobolcu, tu strijelu već bio odapeo.