Zbog velikih sudskih postupaka u ulozi svjedoka sve se češće nalaze političari, poznati poslovnjaci, sportaši ili estradne zvijezde, no program zaštite u prvom je redu osmišljen zbog onih koji su "na svojoj koži" osjetili ratne zločine, obiteljsko nasilje, oružane pljačke.
Osim pružanja emotivne pomoći i praktičnih informacija cilj projekta u kojemu sudjeluje relativno malen broj stručnjaka i volontera dobivanje je kvalitetnijeg iskaza i u konačnici što pravednija sudska odluka.
Stoga ne čudi da su projekt, koji su Ministarstvo pravosuđa i UN-ova agencija za razvoj UNDP pokrenuli sredinom 2008. pod nazivom "Bez svjedoka nema pravde", nakon početne suzdržanosti dobro dočekali i suci, državni odvjetnici te policija. Ipak, kako bi se mogli očekivati još bolji rezultati na projektu bi trebalo raditi više stručnjaka, a svjedocima i žrtvama pomoć bi se trebala nuditi odmah nakon kaznenog djela čije bi detalje kasnije trebali rasvijetliti na sudu.
Uspostava povjerenja već u prvom kontaktu
Osim pomoći u trenutku dolaska na sud mnogi se svjedoci i prije svjedočenja uredu jave telefonom. Neki nazovu kako bi rekli da ne žele doći jer su sve već ispričali policiji ili državnom odvjetništvu. No upravo je taj prvi kontakt, po riječima stručnjaka koji sa svjedocima rade na zagrebačkom Županijskom sudu, prava prilika da ih se "smekša" i uspostavi povjerenje.
Jave li se svjedoci službi prije dolaska na sud i unaprijed mogu doznati koje su mogućnosti da ih se, primjerice, ispita bez nazočnosti optuženika, što suci uglavnom prihvaćaju, iako ta procedura uvelike produljuje sudski postupak. Takvi su zahtjevi najčešći u slučajevima obiteljskog nasilja, silovanja ili ratnog zločina. Žrtve ili svjedoci često ne žele susresti optuženog niti na sudskom hodniku, posebno ako se brani sa slobode.
Upravo takve situacije znale su dovoditi da svjedoci pred sudom drastično mijenjaju iskaz ili ih svlada "neobjašnjiva amnezija".
Kroz prvi telefonski poziv službenici mogu doznati i za zdravstvene tegobe svjedoka zbog kojih bi možda trebali poseban tretman. Čak i kod zdravih svjedoka poziv za sud može izazvati nervozu ili poremećaje poput povišenog krvnog tlaka i nesanice zbog ponovog susreta s neugodnim sjećanjma.
Političari i poznati ne žele ispasti neupućeni
Prema internom istraživanju najviše svjedoka pozdravlja mogućnost da prije suđenja ili u pauzi mogu biti u zasebnoj prostoriji, a ne na hodniku sa novinarima, okrivljenim ili članovima njegove obitelji.
Uz tu blagodat mnogima puno znači i pratnja u sudnici kako se ne bi osjećali sami pred okrivljenim koji uz odvjetnike često ima i podršku u publici. Tako i oni osjećaju da imaju nekoga uz sebe u novoj i neugodnoj situaciji u kojoj se mnogi svjedoci osjećaju potpuno izgubljeno.
No, poznatima i političarima koji dolaze na sud najvažnije je, pak, kako osloviti suca i na koji se način kome obratiti kako ne bi ispali neupućeni ili se "dodatno osramotili".
Zato se u svakom uredu za podršku žrtvama i svjedocima nalazi tlocrt sudnice, a naprije im se objasni gdje sjedi i tko će im postavljati pitanja. Korisna su im i pojašnjenja da se na sva pitanja, bilo da ih postavljaju branitelji ili tužitelji, mora odgovarati isključivo sucu, kao i da svjedoci mogu reagirati dok sudac unosi njihove odgovor u zapisnik u slučaju da su nešto krivo protumačili.
Svjedocima je važna i spoznaja da je sasvim u redu ako na neko pitanje ne znaju odgovor ili se točnih okolnosti zbog proteka vremena ne mogu sjetiti. Posebno ako im zbunjujuća pitanja postavlja okrivljenik za kojega mnogi svjedoci niti ne očekuju da će biti u sudnici.
Unatoč ograničenim mogućnostima pomoći stručnjaka za zaštitu svjedoka i žrtava koja završava napuštanjem zgrade suda mnogima se savjetuje i dodatna psihološka pomoć ili pravno savjetovanje, posebno ako je riječ o žrtvama silovanja i ratnih zločina koje u nekoliko udruga mogu dobiti anonimno savjetovanje i terapiju.
Iako se ne radi razlika među svjedocima kojima treba pomoć zaposelnici ureda za podršku obavezno su uključeni u sve slučajeve s posebnim mjerama sigurnosti. Tako, primjerice, u svim Uskočkim suđenjima svjedoci i prema pravilniku pravosudne policije moraju biti u prostorijama odjela za podršku.
No, podrška u Uskočkim predmetima drugačija je nego kod silovanja ili nasilja u obitelji. I dok se u Uskočkim slučajevima rad sa svjedocima uglavnom svodi na pružanje informacija i pratnju, kod "specifičnih nasilnih slučajeva" potrebnija je dodatna emotivna podrška.
Stoga ne čudi da se žrtve takvih nedjela i mjesecima nakon svjedočenja znaju javljati osobama koje su ih pratile na sudu. Uglavnom ih kontaktiraju kada dobiju presudu ili kada okrivljeni izađe iz zatvora, što često doživljavaju kao dodatan šok.
Nužno više zaposlenih i volontera
Kako bi se sustav zaštite nadalje razvijao neophodno je u njega uključiti još školovanih stručnjaka, ali i volontera kojih sada na godišnjoj razini ima stotinjak. Ipak, riječ je o specifičnom obliku volontiranja u koji ne može biti uključen bilo tko, a potrebna je i složena edukacija.
Osim toga nužna je i jača suradnja s Hrvatskom odvjetničkom komorom, policijom i državnim odvjetništvima koji bi svjedocima već na pozivima trebali davati kontakte službe za zaštitu svjedoka.
Od 2008. do sredine 2010. Odjeli za podršku osnovani su u Osijeku, Vukovaru, Zadru i Zagrebu, a u nastavku projekta početkom 2011. utemeljena su još tri u Splitu, Rijeci i Sisku. Pri svakom Odjelu zaposlena su tek po dva službenika koji uz pomoć volontera pružaju emocionalnu podršku i praktične informacije žrtvama i svjedocima, kao i osobama u njihovoj pratnji. Podršku također, za prekršaje obiteljskog nasilja, pružaju i na općinskim sudovima te na prekršajnim sudovima u Vukovaru, Zadru i Zagrebu.