"Put koji je doveo do sadašnje krize na Cipru, u kojoj su velike banke koje ostale bez novca, vlada je u rasulu, a građani prepuni gnjeva i očaja, zapravo počinje, barem djelomično, zlokobnom odlukom koju su prije 17 mjeseci donijeli isti oni čuvari financijske discipline koji danas zahtijevaju od Cipra da se sredi", pišu autori kolumne Abndrew Higgins i Liz Alderman.
Ta je odluka, baš kao i teški paket mjera za spas Cipra od bankrota objavljen u ponedjeljak, zapečaćen je na tajnovitim sastancima u Bruxellesu u gluho doba noći krajem listopada 2011. Tad je Europska unija, usred bitke da ograniči posljedice dužničke krize u Grčkoj, zapravo postavila tempiranu bombu koja će napraviti golemu rupu u ciparskom bankarskom sustavu i potaknuti lančanu reakciju neželjenih i sve ružnijih posljedica.
"Bilo je 3 sata ujutro. Nisam bio sretan. Nije nitko, ali što smo mogli?", upitao se tadašnji ciparski ministar financija Kikis Kazamias.
On je bio u Bruxellesu dok su europski vođe s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda smišljali 50-postotni otpis vrijednosti obveznica grčke vlade. To je značilo da će posjednici tih obveznica - prije svih tada vrlo likvidne ciparske banke - izgubiti najmanje polovinu novca za koji su vjerovali da imaju. U konačnici je gubitak dosegao gotovo 75 posto nominalne vrijednosti obveznica.
Cijela operacija imala je umirujući naziv - uključivanje privatnog sektora (P.S.I.) - i u tim se trenucima činila plemenitim ciljem jer je primorala privatne ulagače na preuzimanje dijela tereta sređivanja urušenog grčkog financijskog sustava.
"Mi Europljani večeras smo pokazali da smo postigli pravilan zaključak", rekla je tada njemačka kancelarka Angela Merkel.
No ti su zaključci značili katastrofu za ciparske banke, koje su zajedno izgubile četiri milijarde dolara, što je golem iznos za državu u kojoj cijeli godišnji BDP iznosi 18 milijardi eira. Osobito teške posljedice to je imalo po banku Laiki koja je danas u središtu oluje, jer je Ciparska narodna banka, kako je još zovu, sama pretrpjela gubitak od 2,3 miljarde eura.
Sve što se događalo između noćnih sastanaka 2011. i ovoga koji je završio u ponedjeljak u rano jutro ogledni je primjer situacija koja objašnjava zašto se tzv. Europski projekt stalno sudara s nizom kriza.
"Ne mogu se sjetiti da su europski političari išta primijetili tijekom krize eura. Opće je pravilo da oni ne vide probleme koji dolaze", rekao je profesor na Londonskoj školi ekonomije Paul de Granwe i bivši savjetnik Europske komisije.
Iz ureda europskog povjerenika za gospodarsku i monetarnu politiku Ollija Rehna nisu željeli komentirati je li Rehn imao stajalište o mogućem utjecaju otpisa grčkog duga na ciparske banke.
No Kazamias je rekao da ni njegova vlada nije shvaćala težinu donesenih odluka i posljedica koje će nastupiti, već je smatrala da je kadra pokriti gubitke.
Tek poslije, kad su ulagači počeli odlaziti, a ciparsko gospodarstvo stagnirati "ustanovili smo da to nije moguće", rekao je bivši ciparski ministar.
Osim udara na Cipar preko sredstava koje su njegove banke imale u grčkim obveznicama, Europska unija također je preko noći podigla količinu kapitala koje mora biti na raspolaganju svim europskim bankama ako žele da ih se smatra solventnima. I iza tog poteza stajale su dobre namjere - njime se htjelo osigurati da se u slučaju krize banke mogu na nešto osloniti. No on je istodobno pridonio padu povjerenja, koje je sami temelj bankarstva.
Ciparske banke, napuhane izvan okvira milijardama dolara iz inozemstva, osobito Rusije, imale su i drugih problema osim gubitaka na grčkim obveznicima, prije svega zbog sve sile loših kredita koje su plasirale na vrhuncu graditeljskog buma i sad su prsnule. Kikis Lazarides, bivši predsjednik uprave banke Laiki rekao je da je ta banka "već bila u problemima zbog loših kredita", ali je otpis grčkih obveznica "manje-više bio završni udarac".
Nakon što se našao u problemima, Cipar je morao potražiti pomoć, ali se najprije obratio Rusiji, od koje je u prosincu 2011. posudio 2,5 milijardi eura. No taj je novac brzo potrošen i Cipar se morao obratiti europskim partnerima . I doživio strašan šok - Njemačka, koja se već priprema za ovogodišnje izbore, nije se zadovoljila samo proračunskim rezovima i drugim uobičajenim mjerama štednje nago je zahtijevala potpuno izokretanje ciparskog gospodarskog modela, izgrađenog oko financijskih usluga za strance koji žele izbjeći plaćanje poreza i, po ocjeni Berlina, prati novac.
"Nisu željeli da ciparski model više uopće postoji na dotadašnji način - željeli su da Cipar prestane biti financijsko središte", rekao je bivši član uprave ciparske Narodne banke Pambos Papgeorgiu, ustvrdivši da je EU u ponašanju prema jednoj od svojih najslabijih i naranjivijih članica iskazala "suštu suprotnost solidarnosti".
Pune tri godine otkako je europska dužnička kriza prvo eksplodirala u Grčkoj, vlade i građani u najteže pogođenim zemljama gunđaju da odluke iz Bruxellesa vode malo brige o njihovim potrebama već da ih diktiraju gospodarski interesi i izborni ciklusi Njemačke. Sve više Grka, Iraca, Španjolaca, Talijana ili Ciprana pita se služi li Europska unija njihovim ambicijama ili onima dalekih institucija u kojima dominiraju drugi, prije svega Nijemci.
Poput mnogih Ciprana, Lazarides je bijesan na bogatije europske zemlje, osobito Njemačku, koje uvelike diktiraju politiku. "Moramo promijeniti neke stvari u načinu na koji se u Europi donose odluke", rekao je.
"Cipru predstoji vrlo tmurna budućnost", rekao je Mihael Olimoios, predsjednik lobističke skupine Cyprus Investor Association. "Čak i oni koji su najjače vjerovali u Europski projekt poput mene sad vide da je to bila loša zamisao i da smo barem trebali ostati izvan eura".