Riječ je o petoj u nizu Belovih biografskih koreografija posvećenih pojedinačnim plesačima u kojima istražuje umjetničko iskustvo koreografiranja iz subjektivnog pristupa u prvom licu i eksperimentira s idejom stvaranja plesnoga iskoraka iz koreografskih okvira kroz neku vrstu intimne ispovijesti. Rezultat je osobni performans na rubu monodrame u kojoj plesač predstavlja ples iz svojeg specifičnog iskustva, postupno se potpuno razotkrivajući publici.
Koncept se temelji na predstavljanju inače relativno nepoznatih plesača - Andrieux (1977.) je ranije radio u relativnoj anonimnosti, a plesna predstava "Cedric Andrieux" svojevrsno je samorazmatranje njegove karijere, kronika njegova plesačkog života od razdoblja naobrazbe za suvremenog plesača u Brestu i na pariškom plesnom konzervatoriju, do iskustva izvođača u plesnoj kompaniji proslavljenog Mercea Cunninghama u New Yorku, te kasnije u ansamblu opernog baleta u Lyonu.
Plesač izlazi na pozornicu, predstavlja se te započinje svoj 80-minutni monolog. Monotonim, jednoličnim tonom Andrieux počinje iznositi često vrlo naporna iskustva vezana uz život posvećen plesu. Iako je forma svedena na puko nabrajanje, govoreći o svojim plesačkim aspiracijama, razočaranjima i brigama, radu s različitim koreografima - što ilustrira i plesom - Andrieux predstavom nudi introspektivni i anegdotski pogled na svoju karijeru, nerijetko i uz dozu humora, uvlačeći gledatelja u atmosferu iznimne intime.
Sam materijal koji se obrađuje ne sadrži u sebi izuzetno intrigantna dubinska razotkrivanja - riječ je jednostavno o "priči" o plesačevu radnomu vijeku, a osobni detalji iznose se isključivo u kontekstu njegove karijere.
Andrieux iznosi i brojne zanimljivosti iz svijeta plesa – metodama rada koreografa s kojima je radio, bolovima koje plesač mora trpjeti, čestom osjećaju poniženja. Cijela predstava odvija se u potpunoj tišini, čak i njezini koreografirani dijelovi, čime se vjerojatno referira na Cunninghamov način rada – glazba na koju se pleše obično se prvi puta čuje na dan premijere, budući da se kompletna priprema odvija u tišini.
Jedini trenutak kada glazba ispuni dvoranu je završni dio predstave, posuđen iz Belovog interaktivnog djela "The Show Must Go On" u kojemu se naglo pale sva svjetla a Andrieux se prvi put nasmiješi, nastojeći ostvariti interakciju pogledom s publikom u eksperimentu otvorene manipulacije gledateljskom percepcijom.
Zagrebačka je publika toplo reagirala na Andrieuxovu "životnu priču", nagradivši ga snažnim pljeskom.
Jerome Bel jedno je od najrenomiranijih imena europske plesne scene. Kao koreograf posvećen je redefiniranju koncepata plesa i izvedbe. Autor je djela koja su razinom predstavljene virtuoznosti više poput umjetničkih instalacija nego plesne predstave. U Zagrebu je već gostovao na Eurokazu te na Queer Zagreb festivalu. Živi u Parizu, a djeluje diljem svijeta.
Andrieux je u Zagrebu nastupio u sklopu programa sezone Queer Zagreb i Mjeseca Frankofonije. Nakon predstave upriličeno je i druženje kojemu je nazočio i sam Bel.