"Predani smo uvjerenju da djevojčica, koja se rodi u najvećem siromaštvu, zna da ima iste šanse za uspjeh kao i bilo tko drugi, jer je Amerikanka, slobodna je i ravnopravna, ne samo u Božjim očima već i u našim", kazao je Obama u svom govoru 21. siječnja, dok Stiglitz tvrdi da je to daleko od istine.
"SAD danas raspolaže s manje jednakih šansi od skoro svih industrijski razvijenih zemalja, a brojna istraživanja su pokazala da je Amerika kao zemlja jednakih mogućnosti tek mit", piše Stiglitz. Po njegovim riječima, Amerika je prije stotinu godina možda i bila zemlja mogućnosti, ili barem zemlja koja ih je imala više od drugih, ali je danas Amerikanac koji se penje na društvenoj ljestvici statistička neobičnost.
"Ekonomska mobilnost u SAD-u je niža nego u većini europskih zemalja i niža od cijele Skandinavije", piše Stiglitz i dodaje da šanse Amerikanaca da uspiju u životu, danas više nego ikada prije i više nego u bilo kojoj razvijenoj zemlji, ovise o primanjima i naobrazbi roditelja.
Autor teksta upozorava i na diskriminacijiu koja ne jenjava, a koja je izvor nejednakosti u šansama i koja posebice pogađa žene te pripadnike afroameričke i latino zajednice.
"Žene su i dalje manje plaćene od muškaraca, iako najnoviji podaci pokazuju da su premašile muškarce po visokoj naobrazbi. Iako je rodna nejednakost na radnom mjestu sada manje prisutna nego prije, za žene i dalje postoji plafon do kojeg mogu ići: one su još uvijek vidljivo odsutne kada je riječ o visokim položajima u tvrtkama i čine tek majušni postotak među direktorima.
Vjerojatno najveći uzrok nejednakosti u šansama, ocjenuje autor, leži u obrazovanju. Nakon Drugog svjetskog rata, podsjeća autor, Europa je učinila velike napore da demokratizira sustav obrazovanja.
"Učinila je to i Amerika...ali onda smo se promijenili. Nakon 80-ih godina prošlog stoljeća siromašni su postali još siromašniji, srednja klasa je stagnirala, a bogatima je bivalo sve bolje i bolje", piše Stiglitz i upozorava da sve manje ljudi svoju djecu može poslati u privatne škole, a razlike već počinju kod rođenja jer djeca iz dobrostrojećih obitelji pohađaju glazbene i druge umjetničke škole te razne dodatne aktivnosti.
"Ukoliko se taj trend ne okrene, situacija će se pogoršavati. U nekim slučajevima se čini da je na djelu politika koja teži za smanjenjem šansi: potpora državnim školama pada već nekoliko desetljeća, a posebice u posljednjih nekoliko godina. U međuvremenu studenti muku muče s kreditima kojih se ne mogu riješiti...a sve se to događa u trenutku kada je diploma važnija nego ikada ako želimo imati pristojan posao", ocjenjuje Stiglitz. Također ukazuje da se djeca iz skromnih obitelji nalaze u bezizlaznoj situaciji: bez fakultetske diplome imaju vrlo malo šansi u životu, s fakultetskom diplomom, ali i teretom kredita, mogu biti osuđeni na život na rubu.
"Amerikanci počinju shvaćati da je njihova omiljena priča o društvenoj i ekonomskoj mobilnosti mit", piše Stiglitz i dodaje da je "velike obmane ovih razmjera vrlo teško održati na dugo vrijeme".
Alan B. Krueger, ekonomist sa sveučilišta Princeton i predsjednik Vijeća gospodarskih savjetnika Bijele kuće, na kojeg se poziva Stiglitz, ukazuje da je takva politika ne samo nemoralna već je suprotna interesu gospodarstva.
"Nejednakost ishoda i nejednakost šansi jačaju jedni druge i pridonose slabljenju gospodarstva...Mi imamo i ekonomski, ne samo moralni interes u spašavanju američkog sna", smatra Stiglitz i tvrdi da je nesavjesno i nepravedno da je bogata zemlja kao što je SAD tako otežala pristup obrazovanju za srednju i nižu klasu. On poziva SAD da se ugleda na australski model studentskih zajmova i na gotovo besplatan sustav sveučilišta u Europi.
Obrazovanije stanovništvo, zaključuje Stiglitz, pokretač je inovativnosti, snažne ekonomije i većih prihoda, a time i više porezne baze. Stiglitz je obnašao dužnost i glavnog ekonomskog stručnjaka Svjetske banke i autor je uspješnice "Cijena nejednakosti".