Najpoznatiji primjer onaj je pape Celestina V iz 1294. godine. Nakon što je proveo samo pet mjeseci na položaju rimskog biskupa, on je izdao dekret po kojem je moguće da se papa povuče s položaja i odmah to i učinio. Ostatak života proveo je kao pustinjak i poslije je kanoniziran. Njegov papinski dekret okončao je rasprave o tome može li papa opravdati svoje povlačenje s položaja tijekom života.
Prije Celestina, samo su dvojica papa odstupila s položaja - bio je to papa Benedikt IX. 1045. godine i njegov nasljednik Grgur VI. godinu dana kasnije.
Tijekom pontifikata 265 papa bilo je mnogo zanimljivosti, pa je tako, primjerice, papa Silverije (536. – 537.) bio sin pape Hormizde (514. – 523.), a dvojica rođene braće naslijedili su jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama, posebice onima iz prvih stoljeća, zna se vrlo malo ili ništa, a vrijeme trajanja pontifikata papa također je vrlo različito.
Najkraći pontifikat imao je Stjepan koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro bez biskupskoga ređenja te se ne nalazi na popisu papa. Posljednji papa s kratkim pontifikatom od samo 33 dana bio je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II. Za svetog Petra obično se drži da je upravljao crkvom 37 godina, a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.
U povijesti pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V (1294.), krsnog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po pomaganju siromašnima. Bio je toliko skroman da je čak i živio u maloj špilji. Kardinali izbornici bili su toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da se prihvati papinstva, što je na kraju i učinio ali je kao papa proživio samo 6 mjeseci. Za razliku od njega Španjolac, papa Aleksandar VI, svjetovnog imena Rodrigo de Borgia bio je bogati vinogradar koji je kupio prijestolje, a od Apostolske stolice napravio unosan posao. Živio je poročno i, prema nekim izvorima, imao čak devetero djece. Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvano proročanstvo Svetog Malahija po kojem će posljednji papa nositi ime Petar II, a bit će 277. papa.
Papu bira Vijeće kardinala koje se naziva konklava, a taj pojam označava i zatvorene prostorije u kojima se vrši taj izbor. Riječ dolazi od latinskog conclave - soba koja se može zaključati.
Za razliku od svih ostalih papa, prvog papu, Svetog Petra, prema predanju izabrao je sam Isus Krist da predvodi crkvu. Prema nekim zapisima, prvi su pape, sve do pape Bonifacija II (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. Kada je rimski car Konstantin I Veliki priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog carstva, i carevi se počinju miješati u izbor pape.
Papa Bonifacije III (607.) uvodi pravilo da se izbornici smiju sastati za izbor novog pape tek tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa Nikola I Veliki (857. – 867.) 862. godine vratio pravo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.
Za najveću promjenu u načinu izbora pape tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora novog pape kardinali moraju najprije odlučiti o mogućim kandidatima. On je odlučio i da se izbori mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije moguće u Rimu.
Na 10. ekumenskom sinodu 1139. godine, za cjelokupan izbor pape ovlašteni su isključivo kardinali, a tijekom pontifikata pape Aleksandra III. je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom.
Tijekom raznih i mnogobrojnih pontifikata u povijesti Katoličke crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji "Universi dominici gregis" iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu.