"U Europi nema države koja može spriječiti ulazak Hrvatske u EU sa 1. srpnja, ali to može Hrvatska, odnosno hrvatska vlada", rekao je Kacin u razgovoru za mariborski dnevnik.
"Postoji bilateralni pismeni dogovor da je pitanje Ljubljanske banke i štediša stvar sukcesije, dogovore treba poštivati, a bez ratifikacije proces ulaska Hrvatske u EU ne može biti dovršen", rekao je Kacin, a prenosi Slovenska tiskovna agencija STA.
Kacin je isto tako izrazio uvjerenje da prvostupanjska odluka Europskog suda za ljudska prava o tom pitanju, koja je dala za pravo trojici štediša Ljubljanske banke iz BiH, a Sloveniju za neisplaćene depozite proglasila odgovornom, može biti promijenjena u prizivnom postupku.
Uz to, Kacin je kako prenosi STA, iznio i rezerve glede sposobnosti Hrvatske da do planiranog datuma ulaska u EU riješi pitanje restrukturiranja brodogradilišta i napreduje u pogledu povratka izbjeglih Srba.
Kacin je zastupnik u Europskom parlamentu u kojemu je i izvjestitelj za Srbiju, te bivši predsjednik sada izvanparlamentarne stranke Liberalna demokracija Slovenije (LDS). Kacin i ta stranka u nedavnoj predsjedničkoj izbornoj kampanji podržali su dosadašnjeg predsjednika Danila Tuerka, pa se Kacin u razgovoru osvrnuo i na dosadašnju ulogu Pahora u slovensko-hrvatskim odnosima, osobito s obzirom na očekivanja u hrvatskim medijima, kako bi Pahor u novoj ulozi mogao djelovati pozitivno na Janšinu vladu, s obzirom na reputaciju koju mu je donijelo zaključivanje Arbitražnog sporazuma o načinu rješavanja graničnog prijepora s Hrvatskom u vrijeme kad je to blokiralo hrvatski pristupni proces.
"Dok je bio član Europskog parlamenta, Pahor je zaoštravao retoriku prema Hrvatskoj, a danas se hvali da je kasnije kao predsjednik vlade riješio taj problem i na to je strašno ponosan", rekao je Kacin koji to tumači kao dio Pahorova "populističkog" stila, koji karakterizira da se najprije stvori neki problem, a onda ga s druge pozicije rješava radi osobne političke promocije.
Ljubljansko "Delo" objavilo je u subotu prilog o Pahoru i njegovoj dosadašnjoj karijeri, sa sličnim tezama, govoreći o političkim "gafovima" koje je Pahor činio u odnosima s Italijom, a posebno Hrvatskom.
Pahor je tako kao predsjednik vanjskopolitičkog odbora, u vrijeme kad je Slovenija otpočinjala pregovore s EU-om, u Ljubljanu nepotrebno pozvao tadašnjeg predsjednika vanjskopolitičkog odbora talijanskog parlamenta Mirka Tremagliju, inače postfašista i jednog od lidera optantskih organizacija koje su zahtijevale povrat imovine u Sloveniji kao uvjet za njeno pristupanje EU-u, a onda izjavom da Slovenija "Italiji nije dužna nijednu kuću, nijednu ciglu" zakomplicirao odnose s Italijom koje je morao smirivati tadašnji premijer Janez Drnovšek.
"To se slovenskoj publici tada jako sviđalo. Na tom je slučaju Pahor naučio koja se politička roba biračima može dobro prodati, a na tome je kasnije gradio i političke poteze prema Hrvatskoj", navodi u opširnom prilogu Saša Vidmajer.
Unatoč pomirljivim izjavama prema Hrvatskoj tijekom izborne kampanje pred jesenske parlamentarne izbore 2008. godine, Pahor je mjesec dana nakon što je preuzeo mjesto premijera zbog graničnog prijepora "blokirao pregovore Hrvatske s Europskom unijom, nastavivši politiku prijašnje vlade i njenog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela kojega je na iznenađenje svih angažirao kao svog savjetnika", navodi Saša Vidmajer.
"Pahor u EU-u nije znao pojasniti zašto je odbio kompromis za deblokadu pregovora po kojemu bi Hrvatska dala izjavu da njena pristupna dokumentacija koja se odnosi na granicu nema efekta ako odstupa od stanja na granici s datumom osamostaljenja dviju država nego je "zajašio na valu nacionalizma", što mu je tada odgovaralo jer se podudarilo sa lošijim stanjem u Sloveniji na početku gospodarske krize, navodi Vidmajer.
"Nije bilo nijedne političke garniture u samostalnoj Sloveniji koja nije potpaljivala sporove s Hrvatskom iz unutarnjih političkih razloga, ali je najveći dobitak iz toga izvukao upravo Pahor. Zasvirao je na sve krajnje registre, iskoristio golu moć članice EU-a nad nečlanicom, nakon toga prihvatio zbog međunarodnog pritiska EU-a i SAD-a nametnuti arbitražni sporazum koji je smirio napetosti, a na kraju se kao majstor političke promidžbe prikazao kao spasitelj slovensko-hrvatskih odnosa", navodi Vidmajer.
U vrijeme mandata Pahorove vlade sve je na području vanjske politike s izuzetkom odnosa s Hrvatskom u vrijeme graničnog prijepora "postalo vlast medija" jer je Pahor na svojim konferencijama za novinare i u komunikaciji s medijima kršio pravila standardne diplomatske prakse koja govore o diskretnosti i pravilima povjerenja, "ne zbog neznanja nego svjesno, u velikoj želji da istupa u javnosti i da se javnosti što više svidi", navodi Vidmajer.
Pahor se na području vanjske politike osim javnim istupanjem blamirao i izjavama koje su "procurile" u javnost, na primjer izjavom da će mađarski premijer Viktor Orban biti diplomatski izoliran nakon što njegova zemlja okonča sa 6-mjesečnim predsjedavanjem EU-om ili sugestijom da bi razmislio o primanju par zatočenika iz Guantanama u Sloveniju ako bi ga zauzvrat primio američki predsjednik Barack Obama, što je razvidno iz jedne od američkih diplomatskih depeša iz Ljubljane čiji je sadržaj objavio WikiLeaks, navodi Vidmajer.
Isto tako, dodaje da je sasvim neobično bilo i Pahorovo objašnjenje zašto je kao predsjednik vlade mimo diplomatskih običaja pristao doći na jedan razgovor s tadašnjim otpravnikom poslova u američkom veleposlanstvu jer je rekao da mu ništa nije ispod časti ako se radi o slovenskom nacionalnom interesu.