Marksističke Oružane revolucionarne snage Kolumbije (FARC), jedan je od najstarijih gerilskih pokreta na latinskoameričkom kontinentu, a u četvrtak na Kubi počinje pregovore s kolumbijskom vladom koji bi nakon 48 godina oružane borbe trebali odlučiti o njegovoj sudbini.
Početak dijaloga u Oslu u listopadu su dogovorili predstavnici FARC-a i vlade predsjednika Juana Manuela Santosa, a u Havani će od 15. studenoga pregovarati o nizu pitanja prema utvrđenom redoslijedu.
"Jedini očiti uspjeh FARC-a je taj što su se održali pola stoljeća i time se nametnuli kao sugovornik kolumbijskoj vladi. No kada ljudi shvate da više ne mogu ratovati, krenu u pregovore", kaže Salvadorac Victor Valle, zamjenik rektora Sveučilišta mira sa sjedištem u San Joseu koje su osnovali Ujedinjeni narodi.
U Latinskoj Americi se u drugoj polovici 20. stoljeća pojavilo četrdesetak pobunjeničkih pokreta, ponajviše 60-ih i 70-ih godina. Nadahnuta revolucijom kubanskog vođe Fidela Castra većina ih je promicala marksističko-lenjinističke ideje.
Deseci tisuća ljudi uzeli su oružje u ruke i potpomognuti kubanskom vladom koja je pak primala pomoć Sovjetskog Saveza, jurišali su na diktature koje su u to doba primale financijsku potporu Sjedinjenih Država. Mrtvi su se brojali u stotinama tisuća, a rane tih olovnih godina ni danas nisu zacijelile.
Politički krajobraz Latinske Amerike potpuno se izmijenio. Diktature su nestale, neke su se pobunjeničke skupine ugasile, a druge su poražene poput peruanske Svijetle staze ili Montenerosa i Trockista Narodne revolucionarne vojske Argentine ili pak Revolucionarnog pokreta ljevice u Čileu.
Neki bivši ustanici s vremenom su došli na vlast putem birališta, a ne oružjem. Bivši borac Tupamarosa Jose Mujica postao je predsjednik Urugvaja, a gerilsku prošlost ima brazilska predsjednica Dilma Rousseff, Front Farabundo Marti (FMLN) iz Salvadora i Sandinisti iz Nikaragve.
Sandinisti (FSLN) su jedini gerilski pokret koji je pobjedu izvojevao oružjem porazivši diktatora Anastasija Somozu 1979., no izgubili su vlast desetljeće poslije u sukobu s kontrarevolucionarima koji su primali oružje iz Sjedinjenih Država da bi je poslije ponovno osvojili, ali na biralištima.
"Postoje nijanse u uspjehu gerilskih pokreta, ali postoji i naslijeđe. Gerilci su osporavali status quo i prisilili 'konzervativne sektore' na ustupke, na promjene i otvaranje prostora", drži Valle.
Političari bliski gerili i reformi na vlasti su u Venezueli (predsjednik Hugo Chavez), u Boliviji (Evo Morales), Ekvadoru (Rafael Correa), Peruu (Ollanta Humala) te u Paragvaju (Ferando Lugo kojega je parlament smijenio u lipnju) i Argentini (predsjednica Cristina Kirchner).
Skup latinskoameričkih vođa heterogen je, neki su više, drugi manje radikalni no "potaknuli su društvene preobraze i mogli bi biti primjer" Europi i Sjedinjenim Državama koje su počele posustajati u gospodarskom i društvenom smislu, kaže kolumbijski analitičar Leon Valencia, bivši pobunjenik.
Latinska Amerika doživljava obnovu "dobrim dijelom zahvaljujući tim gerilama" i njihovim idealima, drži Valencia.
Pregovori s kolumbijskom vladom odlučit će hoće li FARC slijediti put gerilskih pokreta iz Brazila, Urugvaja ili Salvadora ili pak radikalnijih pokreta kao što su chavizam ili sandinizam. Da bi uspio FARC mora prihvatiti promjene i prilogoditi se današnjem svijetu i Kolumbiji koja se modernizira i ima gospodarski rast.