Istaknula je to na današnjem predstavljanju studije "Prema progresivnoj energetskoj politici i sustavima u Hrvatskoj" njena autorica Ana-Maria Boromisa, znanstvenica iz Instituta za međunarodne odnose.
Studiju je financirala Zaklada Friedrich Ebert, čiji je predstavnik Dietmar Dirmoser na predstavljanju istaknuo da je energetska politika i transformacija energetskih sustava ključno političko pitanje zbog rješavanja problema u budućnosti.
U studiji Bormisa upozorava da pri stvaranju energetske politike i vizije treba uvažavati projekcije da će do 2020. potrošnja energije u svijetu, pa i u Hrvatskoj, rasti, kao i da taj rast neće pratiti odgovarajući rast proizvodnih kapaciteta.
To će u Hrvatskoj, kazala je, dovesti do povećanja uvozne ovisnosti, a nakon 2020. to će ovisiti o izgradnji novih kapaciteta, mogućnostima proizvodnje, potražnji i upravljanju energetskim sustavima.
Povećat će se i cijena energije zbog primjene tehnologija za veću sigurnost opskrbe, a može se očekivati i povećanje broj ugroženih kupaca koji novi trošak neće moći podnijeti.
Uspoređujući vizije eneregetskih strategija Europe, Kine, Japana, SAD-a i još nekih zemalja u svijetu do 2050. sa Hrvatskom, kao i mjere koje se provode te projekcije broja stanovnika, gospodarskog rasta i promjena u tehnologiji, Boromisa je došla do zaključka da u Hrvatskoj postoji priličan raskorak između provedbenih mjera, ciljeva i potreba.
Zaključila je i da mjere koje se sada najavljuju, kao i nove investicije u energetiku, neće moći biti izvršene u kratkom roku do 2020., naprimjer, pa će Hrvatska i povećati uvoznu ovisnost.
Energetski program ove Vlade ocjenjuje ambicioznim, jer predviđa 20 kapitalnih objekata u četiri godine, ali ne i realnim i ostvarivim, tim više jer Vlada još nije odlučila o načinu provedbe trećeg energetskog paketa.
U razdoblju do 2020. trebalo bi se, kako smatra, najprije riješiti pitanje od koga će Hrvatska uvoziti energiju, kao i pitanje infrastrukture, jer najavljena izgradnja sve i da se ostvari je premala da bi riješila potrebe, tim više što će i to biti većinom objekti temeljeni na tradicionalnim tehnologijama.
Komentirala je i novi Zakon o energiji koji je uveo neke nove ključne termine, ali ih nije definirao, kao ni obveze. Primjerice, spominje univerzalnu i javnu uslugu za opskrbu električnom energijom i plinom, ali ne definira ključna pitanja za investitore tko će to financirati niti koji mora biti opseg usluge nego je to ostavljeno za posebne zakone ili uredbe.
Smatra i da se Vlada treba fokusirati na ono što je njezin posao, a to je infrastruktura za prijenos i pravila/zakoni da ih jasnije definira te da se onda netko drugi, a ne Vlada, bavi investicijama.