Hrvatska ima nižu stopu aktivnosti i od zemlje EU s najnižom stopom (Malte od 62,6 posto), a u usporedbi s okruženjem, stopa aktivnosti u Hrvatskoj nešto je niža nego u Makedoniji i Srbiji, a viša nego u Turskoj i BiH.
Problemi sa niskom stopom aktivnosti bez odlaganja bi se trebali naći u fokusu nositelja javnih politika, ističe Ana Lokin napominjući kako niska stopa aktivnosti, koja nagriza ionako teško održiv mirovinski sustav, a pogubna je i za društvo u cjelini, nije pitanje koje se može riješiti u kratkom roku.
Navodi kako ukupnu stopu aktivnosti snižavaju niske stope u dobi od 15-24, odnosno od 50-64 godine, dok u razredu od 25-49 godina stopa aktivnosti doseže visokih 84 posto.
Posebno je problematična niska stopa aktivnosti žena u dobi od 50-64 godine. Dok je u dobi od 15-24 godine neaktivno 181 tisuća muškaraca i 180 tisuća žena (školovanje), u dobnoj skupini od 50-64 godine imamo neaktivnih 205 tisuća muškaraca, odnosno 318 tisuća žena. Rezultat toga je da stopa aktivnosti kod muškaraca u dobi od 15-64 godine iznosi relativno niskih 66,4 posto, odnosno kod žena iznimno niskih 55,1 posto.
Uzrok tome, koji se i najčešće citira, je prerano umirovljenje radno sposobnog stanovništva, recept koji se u ratom uništenoj i tranzicijskoj ekonomiji činio elegantnim i bezbolnim, a petnaestak godina kasnije pokazuje se pogubnim po zdravlje gospodarstva.
Nadalje, struktura neaktivnog stanovništva prema obrazovanju ukazuje na to da se dio stanovništva u promijenjenim okolnostima na tržištu rada pokazao praktički nezaposlivim (primjerice niskokvalificirani industrijski radnici). Taj dio radne snage, ako nije ostvario prava na mirovinu, prestaje zbog dugotrajne nezaposlenosti aktivno tražiti zaposlenje (tzv. obeshrabreni radnici), a egzistenciju osigurava kroz sivu ekonomiju, korištenjem socijalnih prava, uz obiteljsku pomoć i sl.
Također, za dio ženske populacije može se pretpostaviti da je neaktivan jer su kućanice (prema popisu iz 2001. oko 300 tisuća).
Kod sagledavanja mogućnosti za poboljšanje stope aktivnosti u budućnosti, analitičari PBZ-a generalno primjećuju da probleme dobne skupine 50+, predstavljaju neadekvatan (i neučinkovit prema brojnim studijama) socijalni i mirovinski sustav te većinom slaba obrazovanost neaktivnog stanovništva koje je po normama 21. stoljeća de facto nepismeno (oko 50 posto ih je sa nezavršenom osnovnom ili završenom samo osnovnom školom), što predstavlja značajnu ako ne i nesavladivu prepreku zapošljavanju.
U slučaju mladih pak, susrećemo se s pitanjem dužine školovanja zbog kojeg je više od dvije trećine osoba u skupini od 15 do 24 godine neaktivno, odnosno kasno se uključuje na tržište rada (u 2011. godini je na visokim učilištima 47 posto studenata diplomiralo u dobi do 24 godine, a 29 posto u dobi od 25-27 godina).
Niska stopa aktivnosti nije pitanje koje se može riješiti u kratkom roku. Nerealno bi bilo očekivati da se i u srednjem roku (3-5 godina) može u većoj mjeri potaknuti ponovno uključivanje na tržište rada stanovništva starijeg od 50 godina kojem je osigurana barem minimalna egzistencija (mirovina, prava), a u uvjetima visoke stope nezaposlenosti mladih (od 37 posto).
Međutim, kako projekcije demografskih kretanja pokazuju da će se do 2020. radno sposobno stanovništvo u RH smanjiti za oko 100 tisuća pokazuju, ovi problemi bi se bez odlaganja trebali naći u fokusu nositelja javnih politika, ističe Ana Lokin.