Na upit o specifičnostima pisanja na gudžaratskom jeziku Yashaschandra je usporedio razvoj književnoga pisanja s onim u Europi, kad se do pojave Dantea pisalo na latinskom, a nakon njega na narodnim jezicima. U Indiji se do 12., odnosno 13. stoljeća pisalo na sanskrtu, a onda su prevladali izvorni jezici, rekao je dodavši kako je na gudžaratskom jeziku pisao Mahatma Gandhi, a tek onda se prevodilo na druge jezike.
Na književnost u Indiji još od antike postoji grčki utjecaj, podsjetio je dodavši kako je roman krenuo na svoj književni put iz Indije preko Arapa, koji su ga proširili u Španjolsku pa se on odatle proširio Europom.
Istaknuo je kako Indija otvara svoje prozore svim utjecajima i dodao kako, unatoč tomu nikom ne da da ju obori.
Pjesnik na bengalskom jeziku Sri Ranajit Das istaknuo je kako se u Indiji modernizam javlja 30-ih godina prošloga stoljeća, kad je skupina pjesnika prekinula s Tagorovom književnom tradicijom.
Ocijenio je kako u Indiji postmodernizam nije u velikoj opreci s modernizmom kako je to na Zapadu jer je on vezan za indijsku tradiciju.
Dodao je kako je Indija zemlja multikulturalizma, univerzalizma, mira i duhovnosti te dodao kako čvrsto vjeruje u kozmički pogled na radost.
Živim kao parazit jer živim na piscima, rekao je predstavljajući se kao književni kritičar Nath Choudhuri. Književni kritičari nikad nisu dobrodošli kao ni gramatičari jer nastupaju poput njih tek kad je jezik gotov, istaknuo je dodavši kako jedni i drugi dolaze da kao kritičari utjeraju strah.
Ustvrdio je kako je indijska književnost svojevrsno jedinstvo u raznolikosti jer, kako je rekao, ako gledate, onda vidite samo raznolikost. "Ako pak gledate raznolikost, onda vidite jedan kanal koji teče u ovoj zemlji", rekao je.
Tribinu su vodili prevoditelj Dinko Telećan i Ljiljana Sabljak.