Po njegovim riječima, pripadnici pokreta dubrovačkih Srba katolika u 19. stoljeću zauzimali su se za hrvatsko-srpsko jedinstvo, jedinstven hrvatsko-srpski jezik i zajedničku državu. Ocijenio je kako su njihove ideje počivale na teoriji kako jezik određuje narod.
Teoriju jedan jezik - jedan narod promicao je Vuk Stefanović Karadžić, rekao je, dodajući kako ju je on preuzeo od slovenskih jezikoslovaca Franca Miklošiča i Jerneja Kopitara.
Ligorio smatra kako je "krivo čitanje Karadžića dovelo do krivih interpretacija njegovih stajališta" jer on, kako je rekao, nije govorio o etničkome, nego o jezičnom srpstvu.
Dubrovački Srbi katolici nisu bili u opreci Hrvatima katolicima, nego Srbima pravoslavnima, rekao je te ustvrdio kako je pokret Srba katolika imao nadnacionalno obilježje.
Ocijenio je da jezikoslovci koji smatraju da je predmigracijski dubrovački dijalekt bio čakavština zapravo dolaze na krivo interpretirana Vukova stajališta.
Ligorio je rekao da su pokretu Srba katolika pripadali Pero Budmani, Luko Zore, Milan Rešetar, Valtazar Bogišić i braća Vojnović.